Brisel će, putem svog sistema Etias, građanima više od 60 zemalja (vjerovatno od aprila 2025) usloviti ulazak u Šengen podnošenjem zahtjeva i taksom od 7 eura.

S godinama i posmatrač, pokatkad pravi mrežoplovac, poput moje malenkosti ogugla na informacije o birokratizmima. Da pojasnim: to su odluke vrha briselske piramide, koje u najboljem od svih svjetova zaobilazi pogled njegovih sluganskih medija, a što uglavnom važi i za medije u zemljama na koje se te i slične mjere odnose.

Dakle, stari, živiš u Šengenu – čemu i zašto sekirancija?

Moj nedavni odgovor jednoj, istina dragoj mi osobi bio je da sam taj diskurs kahveni pokrenuo nimalo iznerviran, nakon njenog come va, come stai? Dakle, neizverniran, čisto racionalac, pišem ove retke kao sitan doprinos nekoj mogućoj analizi političke, socijalne i, prije svega, kulturne apatije. Ili, ako hoćete, bašmebrigizma – koliko stanovnika (koji bi morali biti i građani) Šengena, toliko onih koje, uprkos trima decenijama odsustovanja, bolje poznajem. Jasno? Ako nije – velim da mislim na stanovnike Regiona čije zemlje nisu članice EU.

Ipak, u jednoj od tih sam rođen, pa mi neki glas, kao da je onaj zaboravljenog Župančića, Otona naravno, ne da mira. Pjesniče (kažem: građanine), ti znaš svoj dug. Bješe li tako ili sam negdje ofalio?

Ali, vratimo se argumentu: od proljeća sljedeće godine (ako svijet bude postojao) za ulazak ne samo u 26 “istinski” evropskih zemalja, nego i u – nabrajam: Lihtenštajn, Island, Norvešku i… Ako imate podebeo račun u nekoj švajcarskoj banci a može bit idete samo nako-nako, npr. da vidite Ženevu, Cirih i tako to, i u tu zemlju. Trebaće putniku koji se rodio na manje važnom mjestu, zahtjev – onlajn ili putem aplikacije, po izboru.

Popunjavajući obrazac zahtjeva, putnik iz neevropske nedođije treba da istrese sve o sebi, plus je li kažnjavan ili nije (o kaznama za parking i tako to nema riječi zasad). Zatim, ako putnik iz te i takve zemlje nije razumio sve kako treba i nije dostavio biometrijske podatke: otiske prstiju i profil/anfas lica, dogura do kapije Šengenske tvrđave, elem tamo treba to da odradi.

Tu je i taksica – 7 euraca.

Sve je to nedavno nabrstila, u ime Šengena i Brisela, Ylva Johansson, komesarka evropskih unutrašnjih poslova. Sve će to, dakle etijasko, biti pokrenuto 10. novembra ove i usavršiti se prije ljeta sljedeće godine. Tvrdi se da je Johansson sa lijevog krila švedske Demokratske partije. (Ograđujem se od te informacije: ljevica je umrla davno, sa padom Zida, a socijaldemokratija slovi samo na papiru; mrtvo je slovo bez memorije, pogotovo one antiratne).

A dodala je, na kraju, ta Johansson, sa svojim naštampanim osmijehom, da se ta mjera uvodi kako bi “kriminalcima, teroristima ili ruskim špijunima bilo teže da koriste lažne pasoše”.

Sapienti sat, idemo dalje…

I…tako, plovio sam netom, plovio i, začudo, nigdje da vidim kako neko od novinara potegnu nekog građanin, naravno – za rukav. Ili nekog, recimo, političara.

Nema toga . Nema ni u Regionu. Samo vijest. Ništa više.

Majku mu, kaže, svojoj supruzi dok ovo kitim, pa gdje su dežurni? Dakle, oni koji svakog jutra, podneva a bogami i večeri moraju da budu mudri. Bilo da pišu za “režimske” ili “slobodne” medije – samo vijest na temu: to vam je to, bili građani Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i tako dalje… Nema povuc-za-rukav, šta vi, građanine, mislite?

Majku mu, kažem svojoj malenkosti, a da ti dežuraš? Tamo. Za koga? Pa, ako ne za “režimske” onda, recimo za one “slobodne” (po sistemu čupi-pare donatorske spolja), ti bi presavio tabak?

Ko zna a ne znam ni sam – možda bih izašao na neku od prometnijih pješačkih zona beogradskih, sarajevskih, podgoričkih i tako dalje, sve do Tirane pa i dalje ako treba… Onako, kao nekad likovi iz američkih crno-bijelih filmova, u kojim je biti novinar bio jedan od znakova demokratskih sloboda.

Ko zna – možda bih, recimo u be-geu, poslao mejl onom tajkunu koji tvrdi da je korifej demokratskih medija. “Što bre ćutiš, a? Odvali bre nešto!”

Imena dežurnih u Regionu, mudroslovnih dakle, ne bih spominjao. Da me ni oni koji u prezimenu imaju niko ne bi poslali na sud. E, nema to, omudra se na Zapadu! Gdje i kako se može contro štićenika onih kojih iste kupe za malo pinjeza?

Dakle, dežurni šute i ćute.

Dok ovo pišem, kao neka ogromna kulisa za imaginarne (bogami će uskoro biti i stvarni) prizore u kojim građanin pokorni neevropskog dijela Regiona zubima škrguće dok ispunjava aplikaciju za porlazak kroz onu Kapiju, stoji mi lik Ante Markovića.

Za podsjećanje mlađima: bio je posljednji jugoslavenski, a računajmo i potom regionalne političare, koji nije imao naštampan osmijeh.

Za podsjećanje svima: jedna od odluka Markovićeve, dakle posljednje jugovlade, bila je tante za tante mađarskoj vladi koja je onomad bila uvela taksu Jugoslavenima za ulazak u tu državu.

Ukratko: Vi nama, pa… Onda i mi vama.

To je za Markovića i njegovu vladu bilo i pitanje dostojanstva.

Ali, nisam se sjetio samo Ante Markovića već i glave porodice Popadić, protagoniste Pavićevog Boljeg života. Taj lik sa samo jednim licem, iznerviran u svakom susretu sa nepravdom i glupošću, svoje replike obavezno započne sa majke vam ga.

E pa, majke vam ga, ima li neko sa … Već znate na šta mislim? Neko sa pa da stisne i kaže: Sedam eura i vama!

I meni, naravno.

Vrlo rado ću, baš tako: rado – sjesti za kompjuter. Pa ću rado aplicirati za ulazak u Ne-Evropu.

Samo, nisam siguran – o čijem dostojanstvu će se raditi? Ako neko od dežurnih ima odgovor, rado ću to čuti.