Danas sam naučila jednu novu riječ. Нелюбовь. Neljubav. Neljubav postoji u bosanskom jeziku, ali nije uvrštena u rječnik kao zasebna riječ, kao nelijep na primjer, i ja je do sada nisam upotrijebila kao takvu, nego sam sve ono što je neljubav opisivala drugim riječima. Zato nisam nikad niti pomislila da bi o neljubavi trebalo nešto naučiti. U stanje neljubavi ne dolazi se lako, na prvi pogled, preko noći. Ona nije pseudo-ljubav. Neljubav je kad dvoje ljudi koji su bili bliski, sjedinjeni, između sebe počnu slagati cigle sve dok ne naprave zid.

Neljubav je kad sam ti ja bila sredstvo za dostizanje cilja.

Kad se sjećamo svoje prošle ljubavi iako nikakve ljubavi kad je ta prošlost bila sadašnjost ustvari nije niti bilo. Kad sanjarimo da će našu ljubav učvrstiti dolazak djeteta, da naša ljubav tek treba da se dogodi.

Kad se desi da se zaljubiš u drugu tokom vremena koje si provodio sa mnom, kad radiš sve da te ostavim, dolaziš kasno kući i s praga, pogleda uprtog u pod, u tišini, ideš ravno pod tuš.“

Mogu u gradu naći pet od 25, s tobom sam, jer mi ti značiš”, kažeš iako je meni 30. To je neljubav.

Tješiš se da te voli, ali to ne zna pokazati, nije romantičan, ne zna izraziti emocije. Ponizi te za nešto što kažeš, ismije tvoju ideju ili prijedlog, kao recimo da trebate izolirati prozore, a kad to isto čuje od nekog drugog onda se prihvati posla.

Kad ti kaže da je on prosto takav, ne zna da se mazi, ne zna nijednu lijepu riječ od njih 2000 u bosanskom jeziku, ne stiže da te izvede na piće ili ti kupi karmin, on će ti radije dati novac da ti to uradiš sama.

Ako traži zahvalnost kad uradi nešto što te čini sretnom. To je neljubav. Zato što se za ljubav ne zahvaljuje.

Kad očekuje da si uvijek čista, mirisne kose i obrijana.

Osjećaš krivicu, jer svi ti govore da je do tebe, zapustila si se, ugojila si se, upali ste u rutinu. Osjećaš da si otpisana knjiga na dnu kartonske kutije koju niko ne želi, a nemamo fabriku za reckliranje knjiga koje su dotrajale u blizini. To je neljubav.

Pretvaraš se da si sretna, zbog djece, zbog prijatelja, i čekaš da on ode, jer ti nemaš hrabrosti.

Kad pročitaš rečenicu «ne moraš da je voliš, poštuj je kao majku svoje djece» i ova rečenica uvuče se u sazviježđa ispod tvoje kože – to je neljubav.

Primanje je najviši izraz nemoći. U aktu primanja ja doživljavam svoju ranjivost, svoje siromaštvo, svoju slabost. Ako si naučila samo da primaš, a ne i da daješ – to je neljubav.

Uvjerili su te da si preosjetljiva, da si osjetljiva na samu sebe, da je nemoguće da prevladaš vlastiti narcizam, samim tim da postigneš ljubav. «Mladi smo. Oboma nam treba da izađemo i opustimo se», kažeš ne doživljavajući svoj prijedlog nimalo narcistički, ubijeđena si da će izlazak goditi i tebi njemu jednako, iako je on kućni tip osobe – ti si za sebe jedina realnost, a to je neljubav.

Ne postoje upute ili priručnik o tome kako da se sačuvamo od neljubavi, niti je bila predmet istraživanja, jer za mnoge neljubav niti ne postoji, pa ipak svi su je iskusili jednom bar.