Tri sestre Letilović po svemu su bile potpuno različite, kao nekakva tri ženska arhetipa. Darinka, duboko duhovna i posvećena vjeri, Vitorija obiteljska i majčinski blaga, a Jovana, najstarija od braće i sestara bila je svojeglava, energična, pomalo infantilna i veoma smiona, što bi se današnjim rječnikom moglo izraziti zamjenicom”svoja”. No prije svega, bila je profinjena kao da se rodila u Parizu, a ne na Drveniku, pa je slijedom toga, nakon što je došla živjeti u Split, u svim osobnim dokumentima dala promijeniti ime, i od krsnog, pučkog oblika Jovana postala Ivanka. Novo ime puno je bolje odgovaralo splitskoj gospođi, iako je za sve u obitelji i dalje ostala teta Jovana.

Još u ranoj mladosti, vidjelo se da otok nije dobro mjesto za nju, i jedva je dočekala priliku da s njega pobjegne, no pošto je obitelj bila velika, s velikim potrebama, kao najstarije dijete Jovana je željela nekako doprinijeti. A opet, za tako finu djevojku nije dolazilo u obzir da ide u službu i bude nečija sluškinja. Tako se je ukrcala na „Kraljicu Mariju“, veliki luksuzni parobrod kojim se u to vrijeme krstarilo po Sredozemlju i Crnom moru, i na njemu je nekoliko godina navigala kao sobarica.

Zatim se vratila doma, udala, rodila dvoje djece, odlučila da joj je dosta braka, pa se razvela. To nije bila mala stvar ni za otok ni za ono vrijeme, ali otac Ilija, liberalan i napredan čovjek, pustio je kćer da se s djecom vrati u roditeljsku kuću. To za nju nije bila naročito primamljiva opcija jer joj se na otoku nije ostajalo, i tako se prvom prilikom zaputila u Split i nakon nekog vremena ponovo udala, za svoga Franu, drugog muža, i rodila još dva sina. Prema pričama čini se da je u tom braku njezina bila zadnja, i da se o svemu nju pitalo. Kako su se tada cigarete prodavale na komad, svome je Frani odobrila četiri komada dnevno, a dvije je dodala sestra Darinka, jer joj je bilo žao čovjeka, no, kako bilo, čini se da se dobri Frane baš i nije nauživao dima.

Kad su im sinovi odrasli, nekako se dogodilo da su obojica završili u Parizu, gdje su se oženili i zasnovali obitelji pa se tako teti Jovani ispunila davna želja. No Frane nije bio čovjek od putovanja, let avionom stvarao mu je nelagodu, pa za njegova života nisu posjećivali sinove, ali već mjesec dana nakon što je sahranila Franu, Jovana je odletjela u Pariz i ostala tamo pola godine. Sin ju je vodio u obilaske grada, pokazivao znamenitosti, muzeje, parkove, a groblje Père-Lachaise na nju je ostavilo takav dojam da je izjavila da želi umrijeti u Parizu i tražila je od sina da joj obeća da će je jednog dana, baš ovdje sahraniti. Teško se pomirila s tim da je groblje konzervirano kao spomenik, i da su na njemu sahranjeni samo znameniti i važni ljudi.

U Split se teta Jovana vratila kao još veće grandeca nego što je otišla. Svakog jutra lijepo bi se uredila i otišla na misu (iako nije bila pobožna), a poslije mise na Pazar i sestri Darinki na kafu koja je znala potrajati pola dana. Još kad bi se pridružila treća udovica, teta Zorka, žene su imale obilje tema za razgovor, o svojim pokojnima, o familiji i susjedstvu. Poznata je ostala, i prepričava se tetina rečenica : „Kako sam ja lipo živila s mojin Franom, a posebno ovih godina otkako je umra!“

Često je u razgovoru koristila fraze „kod nas, u Parizu“, pa „ove seljanke iz Varoša“, i „biste li tili jedan keksić?“. Da ostanemo vjerni istini, treba spomenuti da se teta Jovana nimalo nije ustručavala od beštimanja, iako se po svemu ostalom trudila biti prava fina splitska gospođa.

Da spomenem na kraju i muški dio obitelji: dvojica braće Letilović, Krsto i Rade, kao i Jovanin sin Roko, otišli su u partizane čim se zaratilo, i vratili se iz rata živi i zdravi. okićeni odlikovanjima i ordenjem. Kao zaslužni dobili su u Splitu stanove i dobre poslove. Krsto se skrasio kao direktor Luke Split i živio s familijom na Marjanu uživajući u privilegijama. Rade je imao manje sreće, a i priroda mu je bila drugačija, mekša i finija, pa je kao idealist koji je vjerovao u zajedništvo s majčicom Rusijom, završio na Golom otoku, gdje je robijao pet punih godina. Kad se vratio, postao je još tiši nego ranije, zaposlio se ponovo u Luci i nastavio mirno živjeti sa ženom Ivkom, koja je švercala zlato iz Italije, iznajmljivala sobe, gradila, radila, i ostala zapamćena po tome što je žestoko i maštovito beštimala.

Jedno poslijepodne, tražeći nekakav broš, u kutijici s nakitom ugledala sam prsten kameju kojeg je pradjed Ilija donio sa Solunskog fronta. Svojevremeno mi ga je poklonila teta Katja, kćer tete Darinke i moja krsna kuma. Dok sam zagledala kako stari prsten svjetluca na mom dlanu, pomislila sam na sve priče koje s njim počinju, i u njemu se isprepliću: o ljudima različitih senzibiliteta i sudbina, o ratovanju i miru, vrijednosti obitelji, vremenu, ljepoti različitog i snazi preživljavanja. Nejasna i nepoznata poglavlja mojih obiteljskih priča s južne strane morala sam dodatno istražiti, očarana njihovom životnošću, humorom i tragikom, duhovnošću i avanturizmom, potragama i putovanjima te povratcima u tihe uvale djetinjstva i mladosti. Da sam dorasla temi i izazovu, bio bi ovo materijal za uzbudljiv obiteljski roman, ali se bojim da mi za takav podvig nedostaje i vještine i koncentracije. Kako bilo, sretna sam zbog Vaših pozitivnih reakcija, i svima zahvaljujem na čitanju jer zaista nisam očekivala toliki odaziv. Što se tiče tete Jovane, ona svoje zemno putovanje na kraju ipak nije završila u Parizu, nego sa svojim Franom već desetljećima mirno spava na Lovrincu.