„Zagrljeni na prozoru bijelog pustinjskog voza, gledali smo jutarnji Nil, obrubljen s obje strane uskim trakama sočnog zelenila, oštro, kao nožem odsječenog od beskrajnog pustinjskog pijeska, i piramide koje su na drugoj strani moćne rijeke osvitale rumene, kao žarka znamenja vječnosti (nisam ni znao da ih ima toliko); u Luksoru, u Dolini kraljeva na lijevoj obali Nila, dans la vallee des rois, sišli smo pod zemlju, u nedavno otkrivene faraonske riznice, koje niko ne bi mogao ni da nasluti pod usijanim kamenim gromadama, čistim, bez travke i insekta; tu, u tim riznicama, Eliza me svaki čas ljubila, gledajući neprestano mene, a tek na moja upozorenja freske, kao juče naslikane i kao od jučerašnjih slikara, duž – činilo mi se – beskrajnih zidova pustih, pokradenih ili u muzeje raznesenih faraonskih grobnica i riznica. čekajuci povratni voz za Kairo, u selu Karnaku na desnoj obali, u dobro već odmaklom sumraku, drzeći se za ruke, išli smo kao mjesečari kroz aleju gustih tebanskih sfinga i mrku stazu ogromnih, sablasnih stubova hrama, ispod mladog mjeseca i pustinjskih zvijezda, koje kao da su jedva dočekale svoj čas treptanja. Osjetio sam tu kako i iz arheologije struji poezija“…

Skender Kulenović (Izlet u egipatski Luksor)

.

BILJEŠKA O ROMANU „SUVIŠNI LJUDI“ MARLENE AMAR

.

U knjizi „Suvišni ljudi“ se pripovijeda o ljudima koji su se našli na granici svjetova, koji pripadaju i jednom i drugom svijetu, ali istovremeno ne pripadaju niti jednom od njih. Priča romana otpočinje smrću Samuela, rođaka glavne junakinje, a njegovom smrću se roman i zavšava, što nam govori o prstenastom tipu sižea. Smrću Samuela se u obliku reminiscencija priziva davno proteklo vrijeme, koje je glavna junakinja s njim provela u Alžiru, u gradu okruženom pustinjskim dinama – gradu u njedrima Sahare. Tu se pojavljuje veliki broj likova, članova porodice glavne junakinje, ili pak njenih sugrađana, preko koji se nastoji ponuditi slika života u paklenoj vrelini Sahare. Djetinjstvo provedeno u gradu u pustinji je poput sna, a ta rana snoviđenja se najduže pamte i kasnije postaju fundament da sazidamo odnosno sklopimo mozaike naših života. U toj misiji je često i literatura pa nije čudo što se grozničavo vraćamo starim knjigama i zapisima koji su dragocjena pomoć u oživljavanju potonulih svjetova. Na jednoj stranici „Mediteranskog brevijara“ Predrag Matvejević zapisuje kako je u Aleksandriji sreo urara iz Katalonije koji je uporno nastojao, rvući se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog najveće biblioteke antičkog svijeta koju uništi i zapali bezdušni kalif Omar. Ukoliko neki umjetnik želi da izvaja antički kip, on mora u sebi imati herojske osobine tog kipa, jer u kovačnici njegove duše mora biti mjesta za opseg osobina antičkog heroja – da bi ga oblikovao u stvarno umjetničko djelo moraju postojati neke „spiritualne niti“ kao izvor nadahnuća. Stoga su te stare knjižnice od neprocjenjive važnosti jer skrivaju tajne o antičkim herojima ili pak „sinovima pustinje“ koji nisu imali (a nemaju manje-više ni danas) nikakav kontakt sa civilizacijom, skupa sa njenim tehnološkim otkrićima koji su prodrli u sve pore života suvremenog čovjeka, koji žive na jedan arhaičan način, u harmoniji sa pulsom pustinje. U knjizi se, pored ostalog, pripovjeda o pustinjskom Suncu, od kojeg su se sklanjali tokom dana, i od kojeg je spas moguće pronaći samo noću, a zatim i o mjesečini nad pustinjom, koja je lelujava i prozirna poput pustinjskog pijeska. „Ali kada se mjesec podigne na nebu i rasprši dan, ljudi izlaze na ulice i Colomb-Bechar oživi. Uvijek u to doba, u predvečerje, održavaju se trke kamila. Nomadi dolaze po desetorica iz svih okolnih oaza. Vatre se upale na dinama iza trga,“ zapisuje Marlen Amar na jednoj od stranica lnjige.

Život u pustinjskom gradu, ma koliko nadrealan bio, ima svoje zakonitosti i on je za njegove stanovnike itekako stvaran, mnogo stvarniji nego bilo koji drugi dio planete, jer su oni urasli u taj pustinjski grad, on je kao tetovaža urastao u njihovu kožu. O tim zakonitostima pustinjskog grada najbolje se govori kada otac glavne junakinje polaže vozački ispit, i kada se ispitavanje inspektora o saobraćajnim pravilima dovodi do apsurda, jer ta saobraćajna pravila ne mogu važiti na cestama u pustinji. Ti ljudi ne znaju za avion niti za televizor, ali žive okruženi slobodom, koja je nepregledna kao i sama pustinja. Međutim, tu se uspostavlja i problematika identiteta, od koje čak ni u Sahari nije moguće pobjeći – jer ona također prati ljude koji žive u pustinjskom gradu. Riječ je o tome da je porodica glavne junakinje Jevrejskog porijekla, i tu se uspostavlja problematika plemenskih sukoba sa Arapima, koji su muslimani.

Autorica knjige zapisuje:„Tako se živjelo u Becharu. Prijatno i bez zla. Ponekad bi izbio sukob između muslimana i Židova. Bilo je provokacija: „Hajde, Židove, naprijed!“ Vikao bi mladi Arapin na ulici tjerajući svog magarca. Ali, manje-više, ostavljali su jedni druge na miru, a prisustvo Francuza smirivalo je duhove.“

Ovdje se otvara problematika kolonijalnog diskursa, to jest u odnos se dovodi Alžir i kolonijalna sila Francuska. Samuel i glavna junakinja pohađaju isti razred, a njihova učiteljica je jedna francuskinja Madame Maisonnat, koja im pripovijeda o Parizu, odakle je ona došla. Samim time Madam Maisonnat predstavlja kolonijalni uticaj Francuske u Alžiru, i ona im pripovijeda o tekovinama zapadne civilizacije, o pravilima života koji vladaju u Parizu. „Jednog dana pitala sam Madame Maisonnat da li se može ići u Pariz na kamili. Rekla mi je da ne može, da se mora preći more iza pustinje i da se mora ići brodom ili avionom. Tada je neko upitao šta je to avion.“ Granični topos između Pustinje i Grada, a samim time između kolonizatora i koloniziranih, a potom i između Centra i Periferije, zapravo je aerodrom. O tom aerodromu, i carinicima se pripovijeda u romanu, jer se tu našla glavna junakinja. „Iskrcali smo se na pariškom Orlyu u ljetnim haljinama usred jednog ledenog mjeseca septembra. Carinik nas je odmjeravao čudnim pogledom, onda je ispitivao naše pasoše mršteći obrve. Majka je bacala prestravljene poglede na Julesa. Ali konačno, carinik je podigao glavu, vratio nam naše papire i pustio nas da prođemo. Bilo je rano. Aerodrom je još bio pust. Sa zvučnika su dopirale nerazumljive riječi.“ U nastavku romana se govori o novom životu glavne junakinje u Parizu, u velikoj evropskoj metropoli, i tu se uspostavlja poetika grada, posmatrana iz perspektive pustinje – kao njegovog suprotnog pola u ovome romanu. Otac glavne junakinje je unajmio stan u jednoj staroj zgradi u dvadesetom arondismanu, i tada otpočinju prva sjećanja glavne junakinje u novom okruženju. „Tako je vanjski sumrak prodro u moje sjećanje. O našem dolasku u Francusku čuvam samo mračne slike, kao pokrivene sivim velom. Sjećam se vlage koja nam je prodirala u kosti, radijatora koje smo uključivali na najjače a koji nisu uopće grijali…“

Potom se pripovijeda o načinu na koji se provodi vrijeme u velikoj metropoli – o vožnji metroom, lutanjima širokim bulevarima, posmatranjem velikih zgrada i bogatih ljudi, gutanjem palačinaka sa šećerom i drugih uličnih specijaliteta. Gotovo čitava porodica glavne junakinje je iz Alžira emigrirala u Francusku. Neki su se pokušali vratiti, jer ih je morila nostalgija za pustinjskim životom, ali kada su došli natrag u svoj rodni grad u pustinji, vidjeli su da je njihov nekadašnji život sada pretvoren u olupine, i da za njih tu više nema mjesta. Grad se promijenio, u kućama su stanovale arapske porodice, a židovsko groblje je oskrnavljeno. Potom su se opet dotučeni i slomljena srca vraćali u Francusku. „U svojim pariškim kostimima činilo se da su sputane i njihove, nekada tako lijepe obline, sada izgledale suvišne. Ovdje ima previše ljudi, previše ulica, previše gužve, kola, autobusa, mirisa benzina i ispušnih plinova od kojih boli glava. Ovdje niko na njih ne obraća pažnju, ne obraća im se, ne gleda ih, ne šali se s njima. U ovom prevelikom gradu osjećaju se kao da ne postoje.“

Emigranti iz Alžira su u Francuskoj podvrgnuti integraciji, oni su izloženi djelovanju velike metropole, i podvrgnuti su usvajanju novih pravila života, koji se toliko razlikuju od onih na koje su se navikli u pustinjskom gradu. Prema tome, dva dijela romana između kojih je povučena granična crta, su ustrojena na principu kontrapunkta, na način da jedan o drugome govori, da se jedan preko drugoga otvara i objašnjava. Baš kao što Mjesec i Sunce sijaju nad pustinjom, oni tako sijaju i nad gradom Parizom, samo što je njihova svjetlost zagušena svjetlima velegrada. Drugi dio romana govori o njihovim novim životima u Parizu, i zahvata veliki vremenski raspon. „Malo kasnije ostala sam u drugom stanju. Upravo sam bila navršila trideset sedam godina. On je odmah rekao da neće to dijete. Otšla sam u bolnicu. Liječnici su rekli ne. Bilo je prekasno. Basil je pred njima rekao: Ne, neću to dijete. I dodao: Neću njeno dijete. Neću dijete jedne Sefardkinje.“

Već je napomenuto da se smrću Samuela otpočinje i završava pripovijedanje o pustinjskim ljudima koji su se našli u velikom gradu. „Upravo su mi javili za smrt jednog rođaka i te riječi mi padoše na pamet. Moj rođak se zvao Samuel. Samo što je napunio čestrdeset pet godina.“ Prethodno navedeno stoji na početku romana, a roman se završava na sljedeći način: „Samuel je umro početkom veljače. Siječanj je bio kišan i hladan.“

I time se završava jedna od bezbrojnih priča o izgubljenim identitetima i nepremostivim granicama… O univezumu Grada i o univerzumu Pustinje, odnosno o ljudima koji pripadaju i jednom i drugom univerzumu, ali istovremeno ne pripadaju niti jednom, jer su oni njihov most, oni te svjetove spajaju.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, ljeto 2024.