Prije sedam godina napustio nas je Slavko Goldstein, omalen rastom, ali pravi gigant po količini konstruktivne energije koju je ulagao u hrvatsku politiku i kulturu. Vrlo talentiran pisac, šteta što je više energije posvetio poticanju drugih nego svojem pisanju. Povodom njegove smrti napisao sam ovaj nekrolog:

“Goldsteinov odlazak ostavlja golemu prazninu u hrvatskome javnom životu. Bio je čovjek nevjerojatne energije, sjajnih ideja, inicijator mnogobrojnih kulturnih poduhvata. Za njim ostaju kapitalni nakladnički projekti, plodan novinarski i publicistički rad, scenariji, bezbrojne javne inicijative vezane za unapređenje demokracije i zaštitu ljudskih prava.

Poznavao sam ga, često se susretao i razgovarao s njim, na nekim projektima blisko smo surađivali, ali – iako je povremeno naša suradnja bila intenzivna – ne bih se usudio reći kako sam pripadao baš krugu njegovih privilegiranih prijatelja: sasvim sigurno je isti način Slavko surađivao i s desecima, pa možda i stotinama drugih ljudi u raznim fazama svojega bogatoga i plodonosnoga dugog života. Naprosto, isijavao je silnu energiju, nikad nije stajao u mjestu, nikad se nije umarao, a volio je okupljati i povezivati intelektualce; družio se i surađivao s nevjerojatnim brojem ljudi, koji nisu nužno bili njegovi politički ni estetski istomišljenici.

Počeli smo kontaktirati sredinom osamdesetih kad sam u Leksikografskom zavodu pokrenuo enciklopediju o Krleži – Krležijanu. Slavko je bio veliki krležijanac, jedan iz plejade sjajnih karlovačkih intelektualaca na koje je Krleža snažno utjecao u godinama prije Il. svjetskog rata. Krležijancima su oni ostajali čak i kad su se bunili protiv Krleže.

U Liberu, gdje je bio direktor, Slavko je objavio niz djela o Krleži, a pripremao je i kritičko izdanje njegovih sabranih djela. Pritom je Krležu dobro upoznao, prijateljevao s njim, iako je to druženje izgubilo na intenzitetu nakon Krležina raskida s velikim Goldsteinovim prijateljem, jednim od tih Slavkovih Karlovčana, Stankom Lasićem.

Kad sam 2002. osnivao Hrvatsko društvo pisaca jedan od prvih ljudi koje sam pozvao da mi se pridruži bio je Slavko. U početku je malo oklijevao: – Ne znam je li primjereno, čini mi se da ja ipak nisam književnik!

-Slavko, pisac ste svakako, a mi ćemo se ipak zvati Društvo pisaca!

To ga je odobrovoljilo, nije ipak sumnjao u to da pisac jest, a dobro je znao da svojim intelektualnim angažmanom doista može pridonijeti demokratskom i slobodarskom identitetu naše udruge.

No, kad se pojavila njegova memoarska knjiga “1941.- godina koja se vraća” , bilo je jasno da je Goldstein i pisac golema književnog dara. Sjajan u profiliranju karaktera, postavljanju dramskih situacija, u tankoćutnim psihološkim analizama, on je osim historiografskih znanja u toj knjizi pokazao i pravo umijeće književne naracije. To je zasigurno jedna od ponajboljih​ memoarskih knjiga u nas.

U povodu njegova osamdesetog rođendana organizirao sam skup na kojem je nas dvadesetak govorilo o različitim aspektima njegova djela i javnog djelovanja.

Književno talentiran, zasigurno bi Goldstein, da je više pisao svoje knjige, ostavio veći trag u knjževnosti, ali hrvatska kulturna i politička povijest ostale bi uskraćena za nemjerljiv doprinos ovog javnog djelatnika i intelektualca koji je znao okupiti iznimne ljude, kanalizirati njihove ideje, poticati ih. Nešto od svega toga je dalo sjajne rezultate, ponešto se i izjalovio, ali bez Slavka bili bismo kulturno siromašniji, pa i neslobodniji nego što jesmo. Tek ćemo osjetiti, dragi prijatelju, koliko ćeš nam nedostajati!