Kad budeš stara i sijeda, uz vatru i tišinu,

Primaknuvši se bliže, nad knjigom kunjajući,

I čitajući sporo, za vidom tugujući,

Koji je nekad kroz sjenu prozirao dubinu;

.

Koliki su te ljubili u dražesti i sjaju,

Ti koji ljepotu vole ili na hladno pušu,

Ali jedan je ljubio pokloničku ti dušu,

I sve žalosti koje obraz naružiti znaju.

.

I saginjuć se gdje je rešetka užarena,

Žalostivo ćeš mrmljati kako ljubav umine,

Proskita malo, pa klizne vrhovima planine,

I u vrevi od zvijezda ostade tako skrivena.

.