Svinjogojstvo je tradicionalno u Austriji. Inače, Austrijanci i jesu poznati mesožderi tako da su po konzumaciji mesa po stanovniku treći na svijetu (iza Australije i Amerike).
U Južnoj Štajerskoj u blizini granice sa Slovenijom smjestila se suhomesnata produkcija Vulcano. Sama ideja je krenula 2000. godine kada je drastično pala cijena svinjetine tako da je svinjogojstvo u klasičnom smislu postalo neisplativo.
Mladi bračni par, čija je obitelj već nekoliko generacija u svinjogojstvu okrenula je novi list i postavila brend koji se (neočekivano) proširio i izvan granica Austrije. Radili se o tome, kako produkciju približiti kupcima, i u tome su bolno dobro uspjeli: 3.000 zaklanih svinja i prerađenih u suhomesnate proizvode. Na godinu!
Opa Đurđo!
Već samo parkiralište to dokazuje: jedva pronađeš mjesto. I tada se otvaraju vrata prasećeg raja: velika dvorana s trgovinom i degustacijom bila je prepuna.
Sljedeća atrakcija je vođeno razgledavanje farme. Održava se svakih sat vremena i traje 45 minuta. Grupe su po pedesetak ljudi. Rezervacija poželjna. Ja rezervaciju imao nisam no pokazalo se da je recepcioner “naš” (Slovenac iz Murske Sobote) pa me prošvercao. Ma koliko god se puta raspadala Jugoslavija “naš” će “našem” uvijek na neki način pomoći. Recimo, u McDonald’s, ako je “naš” tamo, a skuži da sam i ja “naš”, obavezno dobijem neki bonus. Obično je to par nuggetsa dodatno.
Dakle, za cijenu od 20 eura dobiješ vođeno razgledavanje i još degustaciju po izboru.
Dakle, 9 mjeseci star pršut me nije baš oduševio ali je 18 mjesečni bomba! Pitao sam osoblje da mi pokaže u shopu koji je to, da ga mogu kupit. U razgovoru je dotični shvatio da sam ja mesar, što zapravo i nije daleko od istine. Pokaže mi komad, ja ga stavim u košaru.
Evo njega opet: probija se s malim tanjurićem gdje ponosno stoje dvije mini šnite. Kaže: probajte ovo: pršut 109 mjeseci star!!!
Mojoj sreći nije bilo kraja, a okusno, jedan od najboljih ikad kušanih pršuta. Skinuo je s prvog mjesta moj omiljeni San Daniele!
Moje sljedeće (namjerno negativno formulirano pitanje) plačućim glasom bilo je: “ovo sigurno nemate u shopu”!
Naravno da nemaju, al eto njega opet: veli šefica da ćemo vam prodat al još ne znam cijenu. Rekoh: cijena? Nije bitna! ŽELIIIIM!
Koliko?
Daj pol kile? Koliko je težak ovaj komad?
1.700
Capni popola!
Ali, to je 760 grama!
Fuck off, davaj! Tko jebe cijenu. (Da ne bi na Sudnji dan žalovao što ga nisam kupio)
I onda je krenula ludnica po shopu. Pol shopa sam nakupovao, onaj jadan Slovenac mi je pol shopa još poklonio, kad je vidio račun: bilo je tu salama svakakvih, s orasima, s paprom. Kućne salame, njihov whisky, pršuti razni, pancete, čokolade s pršutom (jedinstvene, radi ih Zotter ekskluzivno za njih). Masti i nekih pomada… vino, gitare, žene, pjesma..,
I kad je sve sabrao, kaže Slovenac: pa Vi ste rekorder! Pozvonite na ovo kravlje zvono, to je tradicija kad je račun preko jedne svote! Pozvonih, a svi počnu pljeskat, a i vlasnik se osobno spusti da se zahvali uz topli stisak ruke.
Kad je vidio račun još me i izljubio: “Dođite nam opet!”
Ne… ti ćeš mi reći da opet dođem…