Ja mislim da pisac, koji ozbiljno shvaća svoje poslanje i djelovanje, jednom ipak dočeka svoju intimnu “Nobelovsku fazu”. Mislim to ozbiljno, procjenjujući živote pjesnika (Doctorow ima knjigu istoga naslova!) i umjetnika, koje sam sretala u pola stoljeća aktivnog djelovanja, posvećanosti i predanosti umjetnosti. Ne, nije išlo glatko, ni jednostavno, ni “kao po loju” ni kao “nož kroz maslac”. Neke od mojih najboljih knjiga (točan broj : 67) nisu došle do javnosti, neke još stoje (djelomična naklada) po skladištima i pričuvama. Neke, veoma konkurente, nisu dostavljene žiriju (3 slučaja), neke su “potopljene” u osječkoj Tvrđi, druge pak tiskane su u ponovljenim izdanjima bez moga znanja, treće su “rasprodane” a vidim ih po antikvarijatima, i tako redom…Udaljenost mog boravišta od Zagreba (120 kim) pokazala se često puta nepremostivom distancom glede “vidljivosti” i “prisutnosti” na kulturnoj sceni. Aber doch…

Nekako mislim da mi je iza moje 70-te, to postalo svejedno. Neću ući u Akademiju zbog propisa i zakona (dobno ograničenje) ali ušli su neki, koji su me uvjeravali da ću “ja jedino preostati, a oni će biti u čvrstoj pozadini”, istodobno tražeći od mene usluge, kojima su “betonirali” svoj status. Naravno da sam im to uzorno odradila, ja sam poznata po naivnosti, idealizmu i radoholičarskom duhu. Ono što zaista znam, jest da me ne zanima borba pro domo sua. Sve što sam dala za sevap, kao mentorica, prijateljica, promotorica, predgovaračica, zaista je otišlo u tu ladicu i na tu adresu i ne marim gdje se kapitaliziralo. Ja sam tako htjela, to je moje poslanje među ljudima. Zbog toga mogu stvari odraditi lako, u hodu, u veselju, u dobrom duhu i nakani, zaboravivši istoga trena , što je tu eventualno “moje” ili “moj izravni utjecaj”. POodjednako me ne zanimaju ni dužnici ni sljedbenici: jedino uživanje u istom estetskom kodu za mene ima smisla.

Nisam se obogatila “od svoje pameti”, kako mi jednom na putovanju reče ugledna ekonomistica. Dobila sam mnogo konkretnih poklona od svojih štovatelja, koji su mi znali obasjati dane: tikvica, domaćih likera, meda, masti, pekmeza, ajvara, kruha, cvijeća iz vrta, džindža, šalova, odjeće, posteljine, šalica za kavu, srebrnih žličica, pisaćih strojeva, heklanih rukavica, dekorativne keramike, srebra, kozmetike, kamenčića, muštikli, notesa,crtačih flomastera, pribora za slikanje, cipela i kožnih torbi koje su kupili u zabuni. Svi su mi obasjali dane i uvjerili me da je poezija neprocjenjiva valuta, kojom se zaista može pridobiti naklonost, čak i ljubav, nekih senzibilnih duša. U katalogu najljepših komplimenata imam čudesnih, poput: “Tvoj glas bi trebalo poslati u svemir” , ili onaj drugi, zbog kojega pišem ovo promišljanje: “Ti si moja intimna Nobelovka, ne marim da mi to netko mora potvrditi”.

Ustvrdit ću, dakle, da su takvi kvalifikativi dovoljni. U jednoj životnoj dionici, svjesno i raumno, zatvaramo te faze, koje su nas u mladosti mučile ili barem, od vremena do vremena, natapale gorčinom naše dane i pothvate. Što je to uopće važno? Novac bih i ovako podijelila, na 50 mladih parova, da kupe zapuštena imanja i utemelje si život. Knjige bih poklonila školama i ustanovama, rukopise ostavila svojoj Gradskoj knjižnici na korištenje. Nobelovska faza nije stanje, nego osjećaj, da u svom zanatu nemaš tajni, da možeš učiniti i završiti sve što namisliš, po najvišim standardima estetike i po potrebama duša. U meni neki mir, iz kojega se događa onaj rilkeovski proces: “Ja živim u krugovima što se šire”. Osjećaj obuhvata svakim je danom sve veći.

I na kraju, po Jungu: ” Ono što sam pisao bile su stvari koje su me napadale iz moje unutrašnosti. Dopustio sam duhu koji me pokretao da govori”.

Hvala onima koji su čuli. Za druge, uopće nije bitno, mi ne znamo za naše međusobno postojanje.

31. listopada 2024.

Flora Green