„Da kojim slučajem Pariz zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo. Pariz je za mene, bio i ostao: najkulturniji, najduhovitiji i najnonšalantniji grad“, pisao je svojevremeno o Parizu pjesnik A. G. Matoš

Pariz je bio i ostao Grad Umjetnosti, Grad Svjetlosti. U grbu grada Pariza je slika broda sa natpisom: „Vali ga biju, ali on ne tone“. Međutim, određeni mitovi koji su se ispleli oko jednog grada ne moraju biti doslovni odraz stvarne zbilje. Uvijek je to tako. Obično imamo unaprijed usađene slike i predodžbe, i mislimo da je to istina koju nije potrebno niti provjeravati. Mnogi ljudi o svojoj obećanoj zemlji sanjaju, steknu razne utiske, čak i bez da znaju kako sve to izgleda „iznutra“. Maštaju, bez toga da njihovi snovi imaju neko čvrsto uporište, zasnovano na neposrednom iskustvu.

Novopečeni Parižani upadaju u mnoge neobične situacije, suočeni sa egzistencijalnom krizom, tavorenjem na socijalnom dnu, na kojem pokušavaju pronaći čvrsto uporište, odnosno mjesto za sebe u tom svom novom Svijetu. „Čudesa grada Svjetlosti“ iz njihovih snova su jedno, a stvarnost emigrantskog života nešto sasvim drugo.

Mi nemamo ništa osim jedne konstrukcije stvarnosti, koja se oblikovala odrastanjem u našem rodnom gradu. Nemamo ništa osim sjećanja, osim jednog već dosegnutog pogleda na Svijet, i potrebe da upravo taj Svijet rekonstruiramo u toj novoj Stvarnosti. Ali nužnost te rekonstrukcije jeste činjenica da taj rekonstruirani Svijet nema nikakve sličnosti sa onim iz kojeg smo potekli. Ali, svejedno, egzistencijalna drama je uvijek, ili najčešće u prvom planu, jer odlazak u nepoznato podrazumijeva nepostojanje čvrstog tla, prekidanje svih veza sa socijalnim statusom, koji nam je u domovini pružao kakvu takvu sigurnost. Tako da je osnovni problem gotovo sve emigrantske književnosti egzistencijalna drama. Sve civilizacijske, jezičke barijere bi se nekako i mogle prevazići kada ne bi bilo te egzistencijalne drame. Upravo s tom egzistencijalnom krizom, problem identiteta postaje naročito jako izražen. A krize identiteta su uvijek povezane sa egzistencijalnim statusom. Kada izgubimo egzistencijalno uporište nastaju i krize identiteta. Takve krize mnogo više uzrokuje nepostojanje egzistencijalnog uporišta nego same jezičke i kulturne razlike. Taj problem je jako prisutan u emigrantskoj književnosti. Jezičke, kulturne i vjerske razlike ponekad znaju eskalirati. No, uprkos svemu Pariz ostaje i opstaje. „Vali ga biju, ali on ne tone“.

Slično je i u današnjem vremenu. Svi nekud žure, hitaju da što prije stignu tamo gdje je bolje. Neki sanjaju o povratku, o lovištima koje su davno napustili, jer im je prošlost postala neko zlatno doba – barem u njihovim sjećanjima. Nigdje konca i kraja toj vječitoj selidbi, tom vječitom kruženju. Svijet je podijeljen u Andrićeve Proklete avlije, i mi uvijek mislimo da je u nekoj drugoj avliji bolje, da bi se i sami tamo manje patili, jer nam tuđa nesreća ne pada tako teško, kao vlastita, i uvijek mislimo da su drugi ljudi sretniji, i da ne boluju od tegoba koje su nas zadesile.

Tako je bilo oduvijek. Književnost je od prastarih vremena koristila potencijale emigrantskog, izbjegličkog iskustva. Dovoljno je samo spomenuti Ovidija (po čijoj je knjizi Andrić nazvao svoj „Ex Ponto“), jer je još Ovidije u ta starinska vremena bio prisiljen da ode u izgnanstvo, o čemu je ostavio literarni dokument. A takvih primjera je mnogo. Ali kao i sve drugo, procese emigracije su uvjetovala geografska otkrića, i stupanj tehnološkog razvoja. Tek kad su se pred Evropljanima otvorila „Vječna lovišta“ Amerike, emigracija, kakvu danas poznajemo, počela je da dobija svoje obrise. Međutim, upravo je dvadeseti vijek, vijek velikih totalitarnih sistema i ratnih žarišta, u cirkulaciju ljudi na Zemlji unio veliku pometnju. Taj vrtlog je proizveo globalizacijske procese. Milioni ljudi su bježali od rata i kriznih žarišta, misleći da će s druge strane okeana, naći spokoj, idiličan život. Avlija koju pogodi munja boga Marsa, munja boga rata, postaje mjesto egzodusa, i velikog iseljavanja. Sve se to odvija i danas, pred našim očima.

I zato, dragi moji: Ponesite sa sobom kišobran i čuvajte se „munje boga Marsa“.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 07. 11. 2024.