Dakle, može li nogomet spasiti Svijet? Da i tako nešto je moguće, naravno, uz sretan raspored zvijezda na Nebu. Nogomet po meni može preuzeti tu Mesijansku ulogu „spasenja“ Svijeta, ukoliko sve drugo izda. Uostalom, Donald Tramp je postao novi Predsjednik ponajviše zahvaljujući nogometu. Iskrene čestitke. Radujemo se svi skupa sljedećem Svjetskom prvenstvu čiji su domaćini SAD, Kanada, i Meksiko. No uprkos tome, zabrinutost i zbunjenost nakon Trampove pobjede iz dana u dan raste. Nakon tri neuspjela atentata „predsjednički kandidat iz Mandžurije“, kako su ga neki nazivali, je ipak ponovo na tronu. „Pomrčina pritisnula naše dane“, što bi rekao pjesnik Vladimir Petković Dis.

„Evropa ne može zauvijek delegirati svoju sigurnost Americi te stoga mora u ovom odlučujućem trenutku za kontinent preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom“, poručuje Emanuel Makron sa sastanka u Budimpešti, i na koncu pridoda: „Dosta je, ne može više Amerika brinuti za nas“. Francuski Predsjednik je čini mi se po prvi put progovorio iskreno iz dna duše, što se kod političara iz razumljivih razloga uistinu rijetko događa. Svojom senzacionalnom izjavom Makron bez uvijanja priznaje da je Evropskim liderima trebao „staratelj“, te su stoga i pružali svoje ručice da ih Džo Bajden povede „tamo gdje vječno Sunce sja“. Sa Trampom tako dalje ne ide, jer se Makron i ekipa pribojava da i samom Trampu treba „staratelj“. U vremenima stare slave Francuskim kraljevima nije trebao niko prišaptavati kako se vode državni poslovi. Jedan od njih (Luj) je ponekad znao reći „Država to sam ja“ (L’état c’est moi). Sumnjam da bi aktuelni predsjednik Francuske imao hrabrosti da izgovori ovako nešto. Možda njegova divna supruga, on zasigurno ne.

”Pazite na svoje misli; one postaju riječi. Pazite na svoje riječi; one postaju djela. Pazite na svoja djela; ona postaju navike. Pazite na svoje navike; one postaju karakter. Pazite na svoj karakter; on postaje vaša sudbina”, savjetuje filozof Lao Tze. Elem, okreni-obrni ne piše nam se dobro. U Krležinom filmskom scenariu „Put u raj“ glavni se junak prikazuje kao „moralista nad odrom jedne epohe na samrti“, koji pokušava da pobjegne povorci mrtvaca što ga slijede niz ulicu neimenovana grada…

Kad bi ljudi znali sa koliko malo pameti se upravlja Svijetom umrli bi od straha, zapisao je negdje naš nobelovac Ivo Andrić. Čovjek se ne može oteti dojmu da USA danas izgleda kao jedna velika santa leda koja se odlomila od obale, te pluta poput Titanika otvorenim morem bez plana i cilja. Priča sa Titanikom nam je svima poznata, evo jedne scene:

Voda je već nezadrživo prodirala u jednu od komora ispod palube. Brod se blago nageo u jednu stranu i počeo da tone. Kapetan broda „Titanik“ je užurbano davao uputstva za evakuaciju. Brodski orkestar je još uvijek svirao na pozornici. Kapetane, šta ćemo sa njima, upita jedan od brodskih oficira pokazujući rukom na orkestar? Kapetan na tren zastade i pogleda ka muzičarima. Brod tone, pomisli, ali tone uz muziku. Nije imao srca da ih prekine. Ostavite ih neka sviraju, ovo je njihov posljednji koncert, odgovori kapetan koji je, kao što je poznato, i sam potonuo skupa sa svojim brodom.

Razorni zemljotresi, epidemije, oluje, klimatske promjene. Planeta gori, na ivici smo kataklizme. Moralno posrnuli Svijet se pretvorio u novi „Titanik“ i pred našim očima nepovratno tone…

Možda Tramp ako mu se posreći i doplovi do luke spasa te ispriča svoju „Baladu o slanom moru“, kao što je to nekad radio legendarni Korto Malteze.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 08. 11. 2024.