prijatelj sjena

na prijestolju u bljesku tantalovih muka
gledaš kroz mene, kroz stakleni vitraž
u tvom bijesu nema milosti ni osjećaja
barem ovoga svijeta
rezao si skalpelom moja okrvavljena koljena
raskomadana u robinzonskom klečanju
oživljavaš ahilove pete
stari prijatelju
stari znanci poezije i grozote
stari neumorni lanac samsonove kose
stupovi nepomično drže moju uspravnu svijest
stupovi ne pucaju
ne jauču
probudio si me iz sna, iz bajke
tvoje brojne oči vrte se u slobodi
tražeći žrtve
spremaju ražnjiće
ali znam, unatoč svemu
nikad neću biti
tvoj gost