Po dolasku kući nalazim terasu i ulazna vrata doslovce zatrpana lišćem zimskoga jasmina, s grma koji je davno prijatelj D. posadio na tratini. Razgranao se bogato i ima “rođake” od mladica ispred našega stambenog niza, što me posebno veseli. No, s jeseni uvijek ostavi svoje ruho na zemlji, te valja marljivo grabljati. Prva mi je pomisao bila: “Bože, kao da nema nikoga živoga, ni mene ni bilo koga”. I stvarno, to bi bilo lijepo, romantično u neku ruku: da nam bilje koje smo voljeli samo isplete vijenac po svom nahođenju, da se složi po bojama i rodu, kako bi za našu osobu bilo najprikladnije.

Simbolika bi bila upravo fascinanatna, sigurna sam u to.

U pjesmi CHANSON Wilde spominje mirtu, jasmin, kukute, rutvicu, ali finalno poručuje dragoj /m: “Ljiljane sadi nad glavom meni”, upravo stoga, što je simbolika ljiljana ambivalentna: on je čistoća, nevinost, dostojanstvo i kraljevstvo, ali i malo od zavodništva, raspusništva, putenih zadovoljstava, ovisno o kontekstu i kulturi gdje se javlja. Može biti znamen u ruci sveca i tetovaža na ramenu bludnice, znak izopćenosti. ELIOT govori kako “kroz prostor noći ponoć stresa uspomene kao mrtvu geraniju”, DUČIĆEVA odsutna draga “odisala je setan miris jedan / na bokor ruža koji docvetava”, a DOMJANIĆ se samosažalno obraća heljdi / hajdini u cvatu i konstatira: “Za mene se, znam hajdina, nigdo ne spomina…”. Našlo bi se na desetine takvih citata i analogija, baš kao što TADIJA veli: “Mi se mijenjamo kao lišće, venemo na okrajku šume…”. A SEVER dodaje svoj znakoviti post scriptum: “O lišću koje pada, o žutom, ja se nabacujem frazom”.

Tako nekako i padamo, otkidamo se sa stabla života, vraćamo se zemlji i to je jedina svemirska pravda: nitko neće dočekati više no što mu je određeno i dano na svemirskoj vagi. Ako je preminuo TOMA AKVINSKI , najpametniji čovjek svoga vremena, ako su TESLA i MICHELANGELO “položili pružje” i ako briljantni mozak jednog PASCALA predan zemlji, izaziva mračnu tugu jednoga MILOSZA, što da se kaže o nama, koji smo na zemlji ostavili samo tanušne, tragove. Preminuće je dijalektički fenomen, posve smo spremni i mirni oko maksime: “Valja nama preko rijeke”. Što tu ima da se priča, za čim da se tuguje?

Ostavila sam lišće do jutra i skupila ga rukama, blago, pažljivo, kao odjeću drage rođakinje, koja je otišla na dugo putovanje. Čitam preporuke ekologista, da se lišće ne baca, već da ga ostavimo tamo gdje je palo. Slijedit ću taj savjet, kao u onoj vlasitoj davnoj pjesmi: “Misliti neću da ga neće biti, / I da će ljubav proći ko šum vode…”.

.