I tako sam počeo gubiti vrijeme po medijma.

U mediju kakav je na Horvaćanskom bio Radio 101, a bio je košnica, svi znaju sve i sve o svima, i mimo svoje volje. S nekima od tih ljudi ostao sam prijatelj za cijeli život, s mnogima sam radio u raznim medijima i okolnostima, a sa svima sam uspostavio doživotno zajedništvo kakvo u američkim filmovima dijele bivši vojnici u Vijetnamu, čemu je dokaz i PTSP koji je jamačno popudbina rada na Stojedinici.

Ono što je neobično u tim poznanstvima jest što ona nisu bila nužno osobna: Švec je recimo bio prisutan kao Eho, kao glas bez tijela. Tu osobinu dijelio s Vrbancem i Maminjom, i svaki od tih glasova, idealnih radijskih glasova, bio je upečatljivo karakteran, osobit i osoben.

Maminju sam posao kum.

Šveca nisam često sretao.

Ali bez obzira na to, Švec je bio prisutan svih tih godina, svih tih desetljeća. Mislim da Švec nije imao dvojbi u pogledu svoga usuda: on je znao da je njegova srž zvučna, da odzvanja u tom glasu, i stoga je prepoznavši sudbinu ostavio unosno zanimanje odgovarajući na nesiguran, ali glasan poziv.

Kod takvih sretnih biografija, koje znaju što im je činiti na ovome svijetu, unatoč usponima i padovima nema u bitnom oscilacija: Švec je od početka bio Švec, u dodiru s eterom odmah je postao ono čemu bijaše da bude (sorry, TIne), i stoga je život koji je proživio potpun, ostvaren i savršen život: Švec je radio ne samo ono što voli, jer volio je i kuhati pa nije bio chef, nego je Švec radio ono po što je na ovaj svijet poslan. Ustvari, Švec nije radio: on je to naprosto bio, samo je trebao studio i mikrofon.

Naravno da je Švec otišao prerano.

A opet, on je odavno napravio sve što je trebao učiniti, i stoga je njegov odlazak samo prividan: njegov je glas zauvijek u nama, ima svoju boju i timbar, poput glasa bližnjih, i Švec će biti uvijek tu, sve dok ima nas koji smo ga čuli, na Radiju 101 ili na Yammatu, svejedno.

Jednom je Jorge za jednog ubogog pariškog grofa kazao da je nametnuo sliku o sebi suvremenicima; to bi se moglo kazati za glas SIniše Šveca.

Više od toga čovjeku nije moguće postići.