Prije osam godina umro je moj drug Peđa, Predrag Matvejević, čije su knjige prevođene od Španjolske do Japana. Samo Mediteranski brevijar preveden je na 25 jezika; u Italiji i Francuskoj osvojio je brojne prestižne nagrade; objavljivan je u stotinama tisuća primjeraka…

Peđa je bio angažirani ljevičar sartreovskog tipa; da, bio je i sentimentalni Jugoslaven. Nikad pritom nije negirao Hrvatsku i hrvatstvo, ali smatrao je da se hrvatstvo ne određuje nužno u isključivosti i mržnji prema drugim južnoslavenskim nacijama, da je moguć skladan suživot u kojem se nitko neće odricati svojeg identiteta i baštine, prihvaćajući zajedništvo kao obogaćenje. Ah, iluzija, ali što je ljudski život bez takvih plemenitih iluzija?!

Često je navodio primjer svojega Mostara, u kojemu je odrastao, kao primjer tog skladnog zajedništva. Kad me potkraj devedesetih vodio u taj razrušeni grad, melankolično je pričao o svim tim ruševinama, ne samo grada, o ljudskim sudbinama njegovih žitelja, već i o ruševinama ideje da mogu skladno živjeti ljudi različitih vjeroispovijesti i nacionalnih identiteta. Zbog njegova prezira prema nacionalističkoj isključivosti, nacionalisti ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nisu ga podnosili; nisu mogli otrpjeti njegovo uvjerenje kako mržnja nije prirodno stanje duha na ovom prostoru.

Peđa je bio ljevičar i demokrat; sedamdesetih je pisao otvorena pisma i borio se za oslobađanje pisaca u zatvoru, organizirao im materijalnu pomoć, pomagao kad su tražili posao. Znao je pritom da se oni ne bi zauzimali za njegova prava kad bi situacija bila obratna; ali on je svejedno donkihotski vjerovao kako je moguć demokratski socijalizam, socijalizam s ljudskim licem. Optuživan je zbog toga od ortodoksnih partijaca za disidentstvo, čak i antititoizam (jer je u jednom pismu pozvao Broza da prepusti vlast mlađima).

Mogao je na tom disidentstvu kasnije sebe predstavljati kao velikog antikomunističkog rebela, ali nikad mu to nije palo na um; ostao je dosljedan svojim idejama i idealima.

Ja sam ga upoznao 1978. u vrijeme polemike oko Grobnice za Borisa Davidoviča velikog Peđina prijatelja Danila Kiša. Bio sam, tada još mladac, napisao nekoliko polemičkih tekstova u Kiševu obranu, koje je Peđa hvalio; prenosio mi je tih dana Danilove poruke. Kasnije smo se našli i oko zajedničkih krležijanskih sklonosti, a u dva mandata osamdesetih bio sam na njegovo inzistiranje potpredsjednik PEN-a dok je on bio predsjednik. Imao sam pritom priliku izbliza vidjeti što on čini oko zaštite pisaca u nevolji i kako u brojnim kontaktima s piscima i izdavačima iz svijeta radi na promociji naše književnosti.

Nakon povratka s profesure u Italiji, bio je čest gost u mojem uredu u Leksu, a susretali smo se i izvan Zavoda. Govorio sam na promocijama njegovih knjiga, pisao o njemu. Uvijek pomalo i ogorčen zbog bojkota i zavisti koju je dio književnog establišmenta pokazivao prema njegovim idejama i internacionalnim uspjesima.

Pišem, rastužen, ovaj zapis na svojem smartfonu, u trenutku kad sam saznao za Peđinu smrt, prekidan pozivima novinara. Prebirem po galeriji u mobitelu tražeći fotke. Jedna je stara tri-četiri godine s promocije makedonskog izdanja njegovih odabranih djela; druga stara nekoliko mjeseci iz staračkog doma. Taj vječiti mladić, s nestašnim pramenom koji mu neukroćen pada na čelo, na drugoj fotografiji izgleda bolesno i iscrpljeno. Nije starost laka i ugodna, pogotovo ljudima koji su toliko toga u životu stvorili, ostavili za sobom. Bili aktivni do pretposljednog trenutka. Činilo se – vječno mladi. A onda ti se sudbina okrutno naceri i pokaže ti kako si slab i nemoćan. Ne treba se stidjeti takvih trenutaka.

Pogotovo kad si imao tako bogat i zanimljiv život, kad za sobom ostavljaš djela! Imao si rašta i živjeti, dragi prijatelju, hvala ti na svemu!