Među pjesnicima patnicima, stradalnicima i onima koje je pojela “tama vremena”, visoko stoji ime OSIPA MANDELJŠTAMA (Warszava 15. 1. 1891.- Vladivostok, 27. 12. 1938.), pjesnika koji nije uspio skupiti niti 50 zemaljskih godina, a zvijezda mu se na pjesničkom nebu uzdigla za dulje od cijela stoljeća. To je ona nesretna generacija ruskih pjesnika, koji će iskusiti Staljinovu strahovladu, teror, represije, progonstva i strašne smrti, a ipak, paradoksalno, imali su rijetku sreću, da u isto doba žive i pišu, dijele kruh prijateljstva, divljenje, ideje, misli, epistolarne ljubavi, strasne naklonosti i doživotnu odanost jedni drugima. Kao čislo, odmataju se njihovi životi pred našim očima: Gumiljov, Ahmatova, Cvetajeva, Beli. Svaki u svojoj orbiti i u svojoj karmi, a opet, kružeći oko sunca Poezije, gdje imaju jedini pravi fokus, na način kako je Cvetajeva definirala: “Strankinja uvijek i svuda, osim kad sam sa svojim bilježnicama”.
Mandeljštam je poeziji bio predodređen i obećan od mladosti. Potomak židovskog trgovca, intelektualac, žedan znanja, u traganju za identitetom umjetnika , u vječitom “tranzitu” po gradovima i kotama: Sankt Petersburg, Pariz, Heidelberg, Kijev, Krim, Gruzija, Armenija. Boležljiv, podražljiv, prenapet, u poeziji beskompromisno predan inovaciji, promjeni, eksperimentu, jezičnoj bravuroznosti. “Ja postupno ću razvit ubrzanje”, deklarira u jednom stihu, ali ubrzanje je kod njega ultimativno, premda će aktivu skupiti samo u tri pjesnička sveska: KAMEN (1913. ) TRISTIA ( 1922. ) i HUKA VREMENA (1925. ). Pridružen je grupi AKMEISTA, u kojoj su sa ženske strane i dvije velike pjesničke pojave: Ahmatova i Cvetajeva. No, čini se da upravo on ima najbritkiji i najbrži jezik i najmanje opreza. Reći će o Staljinu: “Oko njega bagra tankovratih vođa, za njega sve čine ovi poluljudi.”. Staljin, međutim, nije praštao ni manje uvrede od ove. Zapisano je da je male talente ignorirao, a s velikim se pjesnicima “poigravao kao mačka s mišem, dok ih ne bi dokrajčio”.
S te točke počinje pjesnikov martirij, u koji će biti uključena i supruga mu Nadežda, jedina prava potpora i uzdanica. Povijest njihove tragedije opisala je u djelu “Strah i nada”. Okidač je bila ta ironična poema o Staljinu, a kasnije “pokajanje” u vidu nove (hvalospjevne) poeme nije uvaženo. Slijedilo je četverogodišnje progonstvo u Voronež, kada se pojavljuju i znaci psihičke rastrojenosti: pokušaj suicida skokom kroz bolnički prozor, fabulacije, halucinacije, paranoidne ideje. Susret s policijskim ispitivanjima i prijetnjama učinio je svoje, pokrenuvši mehanizam uništenja. U periodu tih hapšenja i proganjanja, Nadežda i on ne nalaze nikakav posao, nemaju adrese ni boravišta: obilaze prijatelje i žive od prosjačenja. Genijalni um, koji je tražio poetsku sintezu Istoka i Zapada, zapisavši da “Jučerašnji dan još se nije rodio” i da “Poezija je plug koji preorava vrijeme tako da dubinski slojevi vremena, njegov humus, dolaze gore”, polako se gasio.
Posljednje progonstvo bit će kobno. Apokrifno prema Cvetajevoj: ” M-ova smrt u logoru u Vladivostoku slomila mi je srce. Umro je lud, recitirajući svoje pjesme ispod pokrivača izjedenog od moljaca, podrugljiv smijeh ostalih zatvorenika tumačio je kao ovacije”. I još, u košmarnoj stvarnosti: “Znaš da je mrtav, ali mu to ne želiš reći, da ga ne rastužiš”. Faktografski, umro je od gladi u logorskoj bolnici, nakon što se sručio u parnoj kupelji. Bacili su ga u rov sa seljačkih taljiga, skupa s drugim leševima, na daščici privezanoj za nogu pisalo je njegovo ime. A povod ovom zapisu pronađoh u jednoj memoarskoj bilješci “svjedokinje vremena”, koja veli da je začudan bio njegov smijeh , u neko doba kad se još smijao, jer “Nitko se nije umio tako nedoraslo zagrcnuti smijehom bez ikakva posebna razloga kao Osip”. Rekla bih, znao je jadničak da se neće smijati više ni prije ni poslije ni u kome vremenu, budući da ga je u “suznoj dolini ” zapala najveća mjera. To je bilo tada i nikada više, što mu je uopće trebao razlog?
Strašno sam tužna kad moram birati između njegovih stihova, od “vučjeg vijeka” koji mu zaskače za vrat, do divne “Leptirice Muslimanko/ u razrezanom plaštu sva / Ti životnice i umiranko, / Tako si velika i sjaš”. Birat ću nasumično iz one “Majstorice skrušenih pogleda”, da ne završimo u pečali i jadu, već u strasti i ljepoti: ” Mig obrva put opasan probi. / Zar me kao janjičara mami / Taj poletno crveni i drobni, / Taj usana polumjesec žalni. // Nemoj draga Turkinjo bit’ ljuta, / S tobom ću se u džak gluhi zašit’. / I dok tvoje tamne riječi gutam, / S tobom ću se krive vode napit’ //. Ti Marijo- palima potpora/ Smrt preteći treba, usnut samo. / Ja na tvrdom pragu sam odskoro, / Pođi, idi, ostani još sa mnom”.
Laku noć, ljubljeni Meštre, i spokojan Vam san!
.
4. veljače 2025. Flora Green
radio gornji grad 
