Bila je žena od krvi i čelika, šaka punih knjiga i rukopisa, i – šapata koji je mogao srušiti zid. I rušio je zidove. Njezino otvoreno pismo javnosti i otkaz koji je dala na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, dok se razarao Dubrovnik, je čin, koji će zbog svoje snage postati visoka mjera etičke odgovornosti. Mirjana Miočinović je ostavila za sobom arhivu pisama koja isijavaju poput krvotoka (neka od njih mi je uputila, dok sam pripremao “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i nastavili prepisku i poslije), teatar koji je savršeno poznavala i strastveno voljela.

Učila nas je da je svaka predstava politički čin. Danilo Kiš, njen suputnik u podzemlju jezika, o njoj je govorio kao o “posljednjoj anarhistkinji”. Razgovori o Artaudu s profesoricom Miočinović bili su ritual. Otkrila mi je njegove mnoge manje poznate tekstove. Moje obožavanje Marije Čudine, nalazilo je u njoj, njezinoj najboljoj prijateljici, tiho odobravanje. Kad sam joj 2013., uplašen mogućim odbijanjem, poslao koncept za “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, odgovor je stigao u rano jutro. Velika ljubav i podrška. A na premijeru je dovela Dušana Makavejeva i Lazara Stojanovića. Nikad nisam imao, niti ću ikad više imati takvu publiku. Niti ću više dobiti komentar kao od profesorice Miočinović: “To je Artaudov krik iz crijeva. Vi ste ga čuli.” Isto tako, pokunjen sam primio mail u kojem mi je kritički i strogo izložila što je sve bilo manjkavo u mom “Vučjaku” iz HNK kojeg smo na gostovanju igrali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Pristao sam lakovjerno, igrati u teatru bez rund bine koja je u izvornoj predstavi važno dramaturško rješenje, i tri dijela predstave su stvarno izgledala nahereno, kao neutješan pijanac.

Ostala je vjerna trima ljubavima, Kišu, prevratničkom teatru i nemogućoj Jugoslaviji. Predavala je dramatiku te iščezle zemlje. Poznavala Držića i Krležu, na način na koji sam ih i sam zavolio, govorila i pisala o njihovim tekstovima u onoj grozničavoj strukturalističkoj strasti, potpuno drugačije od zagrebačkih kolega. Posjedovala je akademsku rigoroznost pomiješanu sa šarmom beogradske intelektualne scene koju je i sama snažno, a samozatajno oblikovala. Artaud bi bez nje mnogim generacijama ostao nepoznat. I pred kraj, naša zajednička stast prema djelu klasične filologinje Florence Dupont.

Mirjana Miočinović nije vjerovala u zagrobni život. “Smrt je samo loša režija”, šalila bi se. Vjerujem ipak, da svaki put kad neki student režije odluči da će glumci Brechta čitati uz baklje umjesto svjetla reflektora, kad netko odbije dijalog s vlastima osim kroz riječi iz “Grobnice za Borisa Davidoviča”, profesoričin plamen će živjeti.