Zalud da glas se digne il’ uzdah vine,

k metežu slobodnog lišća u visine.

Što si ti, prikovan u sjeni drveća,

koji gleda svjetlo i vjetrić osjeća?

.

Od koraljuše šumske, to znaš, ti si manje,

što za život traži škrto svjetlo danje;

Što se svojim lišćem nikad ne zakiti,

a točkast će cvijetak skromno k zemlji sviti.

.

Otkinuvši komad naborane kore,

ti s podnožja šume malen motriš gore,

gdje tek jedan listak u beskraj otpluta,

bez imena tvoga, na njem’ otkinuta.

.

Potrativši tako kratak časak dana,

ti odlaziš ispod razlistalih grana.

A šuma se dalje mnogolisna stere,

ne mareć’ koraljuše, što joj cvijet ubere.

.

Prepjev s engleskog: Božica Jelušić

Foto: Andreja Dugina