Ivo Kalinski suvremeni je intelektualac višestrukovne i bilingvalne kompetencije – ovjerene u 45 godina umjetničke i znanstvene prakse, od prvih kajkavskih stihova uvrštenih u Panoramu novijega kajkavskoga pjesništva u časopisu Kaj br. 1/1971. Antologiziran (1975), a prije prve kajkavske zbirke (1979), pjesnik „iznimne jezične kulture“ (Milanja: 2007), ocijenjen književnim i intelektualističkim bardom, bez premca u suvremenom kajkavskom pjesništvu, Kalinski uspostavlja suvremenu „poveznicu s ‘matičnom’ hrvatskom literaturom, korespondirajući suvereno s kreativnim znacima svjetske poezije“ (Pažur: 2010). Izrazitom neoegzistencijalističkom poetikom, autoironijskim kôdom, na „sličnom poetičkom tragu“ kajkavskoga i standardnojezična opusa (Milanja: 2007), njegove pjesme pripadaju postmodernističkomu diskursu: od kajkavskih zbirki Pha kaj (1979), Valctakt i lajno (1984), Blindjerana pizza (nadnaslov Cicirici & senjali, 2007) do onih na standardnome hrvatskom jeziku Kristalni aed (2005), Lollo (2008), Nemir podvornika Szerbe (2009), Četverolisni četveropreg (2010) i Apidiktor (2016).

Poetičke konstante njegova književnog djela, prije svega 8 pjesničkih zbirki (3 kajkavske i 5 standardnojezičnih) i 4 prozne knjige, u kritičarskoj artikulaciji sažete su ovako: filozofičnost, pojmovnost, ideja ljepotno „crnoga“, tematizacija jezika, autoironijski i razgovorni kôd, neoegzistencijalizam, ludizam, sarkazam… Kalinski je pjesnik sinteze: jezika, duha, prepletaja poetika i književnih žanrova, filozofije, arhetipskih konstanti, ali i semantema suvremenog doba, bolje rečeno – njegove semantičke i civilizacijske pustoši. Načelno, poezija je to identitea, u idejnom sloju ne(ra)spoznatljivosti, zagubljenosti subjekta /bića, svijeta, teksta/stvaranja, s protegom na povijest, genetiku, žestoko upletenu svakodnevnicu, idiologeme svih vrsta, pejsaž,…

Hvaljene konstatnte svoga dosadašnjeg postmodernističkog pjeva I. Kalinski provukao je i 8. pjesničkom zbirkom „Apidiktor“ (5. standardnojezičnom).

Osnovna je impresija koja se nameće iščitavanjem četiri simetrična ciklusa nove zbirke „Apidiktor“ (Sinéad O’Connor, Azrail, Udaranje tišine, Lutka) kako ideja, spoznaja drastične ne-spoznatljivosti Svijeta i na označiteljskom, izraznom planu (i onda kad „ne zna se“ i onda kad „svi su znali“) zavređuje autorski drastični cinizam, zamalo dnevnu šprdnju pri čemu je ta ne(ra)spoznatljivost jača čim je težnja sveopćem preciziranju veća. Tim više pojačavaju se simulacijske kôte našeg (z)bivanja, višestrukost raskorjenjivanja, identitetska zagubljenost u vremenu, prostoru, povijesnom kontekstu:

(…) nekad perigej jedan do drugoga

danas apogej sve dalje i dalje

nekad uscvjetao jorgovan

razlistala akacija

danas spuštene škure

iza njih Croatia

reko je On

stari gastarbajter

sklon apokopi i drugim glupostima

(„Znalo se…“)

I namjerno-upitna jest zagubljenost u (vlastitu) tekstu: Umijeće gubitka/ to je prava stvar. […] čemu svršeno i nesvršeno vrijeme/ zašto novi tekst/ zašto novo upoznavanje sa sobom. („Upoznavanje…“). [Naime, zbirka vrvi opozicijskim postupcima: dnevnorazgovornih konektorskih signala (najčešće priložnih, u najnižoj, tzv. „fatičkoj“ stilskoj funkciji pukog održavanja komunikacije, govornih obrazaca: ‘navrat-nanos’, ‘tako on’, ‘tako da znaš’, ‘I tako dan za danom’, ‘kažem vam’, ‘bože prosti/ znalo se’, ‘rekao je on’, ‘itakodalje/ itakodalje’…); nasuprot leksemima rijetke (poetske) čestotnosti, pa i raznolikom nazivlju, ortografski preciznim, pogotovu stranim, osobnim imenima, toponimima (‘psar’, ‘cirus’, ‘oleat’, ‘Bixa orellana’, ‘erzac’, ‘apidiktor’, ‘darabakke’, ‘astrahan’, ‘perigej’, ‘apogej’, ‘apokopa’, ‘monopteri’, ‘melbrosin’; „topografija i polikromija“, „figuracija mahnitosti“, „margina neslobode“, „novopronađeni bitak“, „litota enigmata“…]

Variranjem ideje ne-znanja, ne-smisla, usuprot postupcima silnih preciziranja (‘terminologiziranja’ u poetskom tekstu), kao rezultat njihov, autorski subjekt sâm nudi svojevrsnu jednadžbu svijeta: „oko nas izvanredno precizna stihija“ – Rbina…). Simboliziran u pjesmi, tako precizni aparatić apidiktor („čudna naprava za mjerenje zujanja pčela“, njihovih frekvencija pred rojenje) i sâm je devalviran u toj simbolici sudjelujući u kontekstu buke – s dominantnom filozofijskom posljedicom cijele zbirke, one koju bismo mogli podvesti pod suvremeni filozofem strukture praznine (u sažimanju slovenskog filozofa Aleša Bunte, npr.).

Buntovno cinični lajtmotiv s početka do kraja knjige (od uvodne pjesme Apidiktor do Otići, Onda, kako si ludače, Ima li, Sreća) – u označiteljskim relacijama izokrenuta vrednovanja – neskriveni je cerek skrivenih i mnogolikih subjekata na lažne kôte našeg doba: kompetencije, znanja, ljubavi, bezrazložne krivnje, te odanosti, vjernost, pogotovu vrijednosti vlastitoga teksta („. I priznanjem da nikad ni nije bila sposobna za suživot / s idiologemima“ – Otići).

I zato u zbirci toliko obilje stilskih varijanti prevarena očekivanja, simulacijskih radnji teksta – bilo na razini književne vrste (poezije ili proze), bilo na razini poetičke uključivosti, pripadnosti (neoegzistencijalizmu, neokonkretizmu, neonihilizmu…).

U Apidiktoru elementi proznoga tvore poetsko: i to na razini fukcionalnostilskoj (dnevno-razgovorni frazemi), na razimi žanra (propovijedno-prozni krokiji, zapravo poetsko-prozne groteske); dapače, zatječemo elemente fabularizacije i odnosa među likovima – da bi u samoj poenti pjesme, završnoj njenoj strukturi, semantičkim prebacivanjem iz razgovornosti, besjedovnosti, dnevnih banalija do visoke filozofičnosti (od dnevno-razgovornih frazema do filozofične pojmovnosti) i vrijednosne joj kote bile prebačene na razinu apsoluta, nepropadljivih vrednota: Tko će zamijeniti noć kad prestane ćuk/ tko će ukrasti furgon,/ u njem čedo noćno?/ Oprezno nogu pred nogu/ i ove noći pred jutro/ travnjak vraća se kući/ vraća se moćno. („Travnjak pred jutro“)

Poigravanje tekstom, semantikom, emocionalnošću (kao ni u jednoj knjizi dosad) Ivo Kalinski doveo je do krajnjeg ruba opasne napetosti – koje je kao žonglerski, karnevalizacijski čin (i po ideju i po tekst, čak i samu njegovu recepciju, i po autora) rezultiralo vrhunskim estetizacijskim dosegom. Iz sveopće nivelacije ili ironijskih vrijednosnih snižavanja na svjetopoglednom planu, a narativne organizacije poetskoga teksta na označiteljskoj razini – naglim preskokom s prozne groteske u poetski diskurs – to je p(r)oigravanje rezultiralo vršnom hrvatskom identitetskom poezijom.

Osvrt na pjesničku zbirku Apidiktor, 2016.

Božica Pažur

.ŽIVOTOPIS

†Dr. sc. IvO KalinskI (Črečan kraj Svetoga Ivana Zeline, 8. III. 1940. – Zagreb, 26. IV. 2025.) – književnik i znanstvenik (dijalektolog, leksikograf)

Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je (1966.), magistrirao (1979.) te doktorirao (1987.) tezom Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića (objavivši disertaciju kao monografija 1988.). Od 1968. (sve do umirovljenja 2005.) bio je zaposlen u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, od 1999. kao viši znanstveni suradnik; bio je i lektor za hrvatski jezik na Westfälische Wilhelms-Universität u Münsteru 1978.–80. Bavio se dijalektologijom i poviješću jezika (Zelinski tip govora, s A. Šojatom, 1973., Adamovečki govor) – objaviši 70-ak znanstvenih studija (uz spomenutu monografiju Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića) – kajkavskom leksikografijom (prije svega kao obrađivač i redaktor u 10 svezaka Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, 1984. – 2014., 1–13; suautor monografije Zagrebački KAJ, Riečnika Cerja zagrebečkoga, s F. Šatovićem, 2012.), te se bavio proučavanjem jezika i poetike suvremene, pretežito kajkavske književnosti. Jezikoslovne znanstvene i stručne radove te osvrte i književne radove objavljuje u časopisima, novinama i zbornicima: od časopisa Kaj (kojemu je bio glavni urednik od 1983. do 1990., a sve do smrti jedan od urednika, zatim dopredsjednik, a od 2019. do 2023. predsjednik, te počasni predsjednik Kajkavskoga spravišča, Kajeva nakladnika) do Filologije, Jezika, Rasprave Zavoda za jezik, te značajnih zbornika, poput: Zeleni bregi Zeline, Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, Lepoglavski zbornik 1993, Zlatarski zbornik, Susret riječi, Kajkavski zbornik, Hrašće, Senje & meteorji 2001. i dr. Sastavljač je antologije Izbor iz kajkavske usmene lirike (Kaj, 1973. 10). Autor je studija i predgovora u izdanjima biblioteka kojima je urednik: ponajviše Male biblioteke »Dragutin Domjanić« (od 1992. i Male biblioteke Verzuš (od 1999.) Pučkog otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina, Male biblioteka »Ignac Kristijanović« Kajkavskoga spravišča, Biblioteke »Susret riječi«, Bedekovčina (od 1995). Urednik je zbornika radova sa znanstvenih skupova u Krapini (Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, 1993.), priređivač mnogobrojnih zbornika s recitala suvremenoga kajkavskoga pjesništva i smotri dječjega kajkavskog pjesništva, urednik ili autor predgovora ili pogovora brojnim autorskim kajkavskim zbirkama.

Izrazitom neoegzistencijalističkom poetikom, autoironijskim kôdom, na „sličnom poetičkom tragu“ kajkavskoga i standardnojezična opusa (Milanja: 2007), njegove pjesme u 10 objavljenih zbirki pripadaju postmodernističkomu diskursu: od kajkavskih zbirki Pha kaj (1979.), Valctakt i lajno (1984.), Blindjerana pizza (nadnaslov Cicirici & senjali, 2007.) do onih na standardnome hrvatskom jeziku Kristalni aed (2005.), Lollo (2008.), Nemir podvornika Szerbe (2009.), Četverolisni četveropreg (2010.), Apidiktor (2016), Podrhtavanje tišine (2023.) i Razgovor s perihelom (2024.).

Autor je kritičko-esejističkih zbirki: Anatomija kmice ili umjetnina teksta – zanos i tjeskoba (2004.), esejističkih medaljona uz recitale suvremenoga kajkavskoga pjesništva i smotre dječjeg kajkavskog pjesništva u Sv. Ivanu Zelini i Susreta riječi u Bedekovčini te Kiborg kao emotivni alien I, II (2009., 2017.). Autor je proznih zbirki Ono drugo more (2006.), Gle, kako lijep dan! (2011.) i Leti, frizbi, leti! (2013.) te romana Agnes, Dock Duck i ostali (2015.). Dobitnik je, među ostalim, Zlatne lire (1971.) za kajkavsku poeziju, a god. 2008. Nagrade »Katarina Patačić« za poetskoproznu zbirku Blindjerana pizza (u zajedničkoj kajkavsko-čakavskoj zbirci Cicirici & senjali, s Vladimirom Pernićem, 2007.). Pjesme su mu uvrštene u sve recentne antologije i panorame kajkavske lirike, te u Skupljenu baštinu (1993.), antologiju sveukupnog suvremenog hrv. pjesništva (1940 – 1990).

(Prilagođeno, iz Enciklopedije Hrvatskoga zagorja, Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017.)