Žanr “suočavanja s prošlošću” uvijek mi izaziva tjeskobu, jer kad se kod nas kaže da prošlost nije prošla onda to nije u značenju poznatog Faulknerovog citata, nego je otišlo toliko daleko da je čak saborski zastupnik Glasnović jednom u Saboru urbi et orbi objavio da prošlost nije ni mrtva ni prošla, hladno je tu rečenicu pripisao Orwellu, jer ne samo što nije prošla, ona se može izmišljati uvijek iznova, uopće se ne mora temeljiti na činjenicama.
Kod nas je dakle suočavanje s prošlošću, barem u mojem životnom vijeku, propala stvar, premda su neki ljudi u to uložili svoje kompletne profesionalne i osobne biografije, a prošlost koja nikako da prođe, od te željezne mišolovke u kojoj se očajnički koprcamo, hvata me užas: za suočavanje s problemom je i na psihoterapiji potrebna određena distanca, a kako se mi pred svake izbore, državne praznike a i u raznim drugim prilikama uvijek iznova retraumatiziramo, kod nas ništa niti prolazi niti zarasta. Tim više što je “prošlost”, osobito mitologizirana, iskrivljena i izmišljena, najunosniji tržišni proizvod Južnih Slavena, i nema te gospodarske grane u kojoj je moguće doći od nula do milijun tom brzinom.
Da skratim priču, ja se osječkih Gospodara rata, sve onako živopisnih i sveudilj nepravomoćno osuđenih, i danas bojim (a ne isključujem da ih se boje i ovi koji bi o toj pravomoćnosti trebali odlučiti). Nisam sigurna gledam li nešto što su nekoć mogli učiniti ili ono što su savršeno sposobni i danas (prošlost nije prošla, i mi je vratimo da se iznova vrti kao filmska traka kad god nas je volja).
“Mirotvorca” sam gledala u savršenim uvjetima. Zakasnila sam na projekciju, i stigla točno na uvodnu špicu filma, više se nije mogla kupiti karta, i film sam odgledala preko zida Arene, koja je bila gotovo prazna. Imalo je to dvije prednosti: udaljeno platno, i mogućnost da se u svakom trenutku okrenem i odem, napustim prostor prošlosti žive, zdrave i vitalne kao kosa manekenki u reklamama za šampon.
Pitanje koje se o temi ubojstva Josipa Reihla Kira neprekidno poteže u medijima, je li Gospodar rata, onaj koji se najčešće spominje ili neki drugi, dao direktna nalog za ubojstvo čovjeka koji je neumorno pregovarao između zaraćenih strana, ovim je filmom za mene trajno preformulirano. Ne zbog toga što je sigurno da je Anton Gudelj djelovao na svoju ruku (od desetak prisutnih osoba koje su u vrijeme kada je ispraznio 30 metara iz kalašnjikova u automobil bile u njegovoj neposrednoj blizini nijedan nije vidio pucnjavu, a na ponovljenom suđenju, kako se može iščitati u izvještaju sa suđenja Documente, gotovo se nijedna nije sjećala detalja događaja; a vjerujem da ne griješim ako smatram da je dan kada netko pored tebe izrešeta četiri čovjeka u automobilu i nakon toga se da u bijeg preko prve livade prilično upečatljiv).
Šokantna priča ovog filma nije to je li Kir ubijen po nalogu, niti u kakvim je uvjetima pregovarao, nego da je njegovo zagovaranje i traženje mirnog rješenja, što manje štete, što manje žrtava na obje strane, bilo tretirano kao čin izdaje koji psi rata, gospodari rata, veleizdajnici u punom značenju tog termina, nisu opraštali.
Činjenica da je Kir “razgovarao sa Srbima” bila je po prilici stotinu puta gora nego da je organizirao koncert Bajage na nekom trgu (ni mrtva, ni prošla), a njegov “zajednički jezik” sa Srbima valja zamisliti kao da su indijski radnici umjesto reklame za kurkumu na devanagari pismu postavili sve ploče s nazivima mjesta u Hrvatskoj, ili makar u jednoj županiji. Bez obzira što i “zajednički jezik” i “razgovor” za sobom ostavljaju manje leševa od izostanka komunikacije.
Za razliku od Josipa Reihla Kira, koji je za nas prilično temeljito mrtav, prošlost nikako da otegne papke, i imao je pravo Glasnović, mnogo je to kod nas više orvelovski fenomen koji neumitno vodi prema tome da će izumrijeti razumni i obrazovani ljudi. Nedavno smo ih imali priliku gledati gotovo pola milijuna koji ne razlikuju dva posljednja rata, premda je među njima objektivno pola stoljeća razmaka, plastični mačevi i lažni pleteri, kletve i krunidbe, Zvonimiri i Trpimiri oklopljeni kao u Trakošćanu. Narod u toj mjeri nesklon kritičkom mišljenju, a da se i ne spominje samokritika, ne treba strahovati za vlastitu prošlost. Na navedenom koncertu od pola milijuna ljudi, zamišljam kako je karizmatični pjevač mirno mogao pozvati osječkog Gospodara rata, onog nepravomoćnog, za počasnog gosta, i kako bi gomila oduševljeno skandirala. Atemporalno je, sve su to jedni te isti ratovi, sve su fantomski oklopi pod čijim pancirima bog Mars nema oči.
Kada šteka obrazovni kurikulum a pravosuđe nije pravomoćno, kada vlada rasulo i nered, masa traži uporište u čudima i nadljudima. Ne izdaju oni nikakve naloge, svaka je njihova želja sljedbenicima zapovijed.
radio gornji grad 
