Svako umjetničko stvaranje specifičan je dijaloški apel. Njime, kao uostalom i
svakom komunikacijom, pojedinac teži empatijskom prepoznavanju u drugome.
Čovjek želi biti doživljen i promotren u svom unutrašnjem svijetu i time, posljedično, nadići
usamljenost koja ga dijeli od sugovornika i svijeta.
Ukoliko pojedinčevi simboli ne korespondiraju s primateljevim shvaćanjem, oni ostaju izvan
konteksta. Ako gluhi sugovornik komunikacijskoj namjeri ne uspije dati značenje, govornik
ostaje neprepoznat. Izvan smislenosti, on je dijaloški zanemaren, i time, u svijetu ljudskosti
izgubljen.
Dijaloški akt ujedno je i čin slobode. Zasnovana na simbolu, komunikacija je uvijek zavisna
o tumačenju. Pojedinčeva namjera je započeti dijalog, ali ne i vladati njime. Podređivanje
drugih vlastitim interpretacijama predstavlja monološko širenje na pokorenog sugovornika.
U stvarnoj komunikaciji, govornik se izlaže svijetu kojem dopušta autonomno reagiranje
i odgovaranje, pa i drukčije od očekivanog. Dijaloški cilj ostvaren je početkom traženja
značenja u dinamičnom procesu su-postojanja raznih, a jednakovrijednih, perspektiva.
Namjera komunikacije je, umjesto pronalaska prave, igranje drukčijim istinama, i samo je
takav (slobodom određen) pristup, razgovorno pošten.
U kontekstu takvog shvaćanja, zanimljivo je razmotriti kako hrvatski Filozof pristupa
umjetnosti (kao komunikaciji), pa i životu kao simbolu.
U istaknutom dnevnom listu, Filozof tematizira značenje smrti. On objašnjava kako smrt
dezintegrira pojedinca i miče ga iz kolekcije živih bića. Tvrdi kako se njome dokida čovjekova
veza s geografskim određenjem pa on više nije nigdje, a ponajmanje u grobu. Po njegovom
smatranju, grob nije simbol gdje mrtvi jesu već je znak da više nigdje nisu.
Iako vlastito tumačenje izlaže kao evidentnost, njegovo je simboličko poimanje smrti
diskutabilno. Naime, sasvim se opravdanim čini reći kako smrt ne izdvaja jedinku iz živih,
već je upravo s njima spaja. Smrt je jasan znak čovjekove omeđenosti vremenom. Samoosviještenost pojedinca kao konačnog bića približava ga suštini svog ljudskog roda. On shvaća
kako su,unatoč svim pojavnim razlikama, ljudska bića (u bitnome) ista. Saznanje ograničenog
i relativno kratkog vremena postojanja i potreba njegovog oblikovanja u smislu, određuje
njegov (komunikacijski) pristup sebi i drugome.
Tako je, suprotno mišljenju Filozofa, moguće tvrditi kako se smrću ne postaje apsolutno
mrtav jer čovjek nije izbrisiva slika niti, poput objekta, postoji samo u određenom vremenu
na konkretnom mjestu. Iako smrću za njega nestaje simbolički svijet, čovjek (kao simbol) ne
nestaje u svijetu. U unutrašnjoj predodžbi onih koji su mu davali značaj (na koje je utjecao) ,
on je postojan i njegova je prisutnost u njihovoj uspomeni živa. Jednostavno iskazano, ljubav
nadvladava vrijeme (i smrt).
Kako je napomenuto, Filozof tvrdi kako je grob simbol da više nismo. Zanemaruje kako je
on znak da smo bili. Grob potvrđuje čovjeka kao vremenom odredivo, ali ne i vremenom
savladano biće.
Sukladno svom tumačenju smrti (i života) kao simbola, Filozof i konkretne
umjetničke (komunikacijske) motive vidi na svojstven način.
Osvrćući se na sasvim određenu predstavu, on se zaustavlja na jednom
od njezinih prizora – vađenju zastave iz vagine. Napominje kako je
metafora događaja jasna. Filozof, bez da upućuje svoje fejs naklonike
u samostalan uvid i davanje tumačenja u skladu s sveobuhvatnim
kontekstom predstave, podučava kako taj moment treba biti shvaćen. On,
kako tvrdi, predstavlja povijesnu (svevremensku) zadaću domoljubne žene
da rađa vojnike. Tom je scenom, objašnjava, dijete poistovjećeno s domovinskim slugom.
Državotvorna žena ne rađa čovjeka, već topovsko meso.
Fejs pratitelji Filozofa potvrđuju njegovu misao. U nedostatku vlastitih ideja, odobravateljski
plješću njegovoj. Filozof postaje vrhovni Označitelj društvenih pojava pa u usuglašenoj jeki
potvrđuju kako je njegovo upisivanje značenja točno, a samo idiotima, neobrazovanim
nepismenjacima, primitivcima i mediokritetima ono može biti ne-evidentno ili sporno.
Filozof previđa kako je motiv na koji upućuje – izlazak zastave iz vagine (a bez poznavanja
radnje predstave) nemoguće jednoznačno objasniti. On zanemaruje kako simbol (kao i riječ),
mimo svog konteksta, nema jedno-odrediv smisao.
Tako se izlazak zastave iz vagine (kao izoliran motiv) može shvatiti kao rađanje domovine
koja se, krećući iz srca (ljudskih ideala), i prolaskom kroz čovjekovu utrobu (konkretnom
ambicijom) spušta u (realan) svijet. Rađanje domovine, kao i svako junaštvo, znak je
dobrovoljnog prihvaćanja muke i neizvjesnosti utemeljene u nadi (vjeri u čovjeka).
Vagina koja daje (rađa) ostvaruje se kao ona koja je smisleno primila ljubav, i, nadrastanjem
šuplje odijeljenosti, stvorila život. Zastava koji izlazi iz nje simbol je odrastajućeg čovjeka
koji urasta u svoj (materinji) jezik i pronalazi vlastito mjesto u svijetu (koji mu je najprije
reprezentiran kao očevina ili domovina).
Međutim, izlazak zastave iz vagine moguće je shvatiti i sasvim prosto. U tom kontekstu,
vagina je svedena pič..ku bez lica. Ona je redukcija čovjeka na njegov nespecifičan dio. Takva
pič..ka ne stvara iz ostvarenog zajedništva, već se naprosto troši. Neproduktivna je pa stvara
samo dim. Zastava iz vulgarne piz..de znak je slučajnog nastanka banalnog čovjeka, koji nije
više od topovskog mesa, i čiji grob nije ništa više od znaka da ga nikada nije ni bilo.
Filozofski definirani nacionalni histerici bliski su takvom Pičkin dimu. To su fragmentirani
idioti, reducirani na zastavu kao prazan simbol. Oni nemaju postojan kapacitet shvaćanja.
Njihov doživljaj treba podcijeniti. Ne označavaju nikakav viši smisao osim da, poput stvari,
služe. Zato su nešto bliže životinjskom nego ljudskom.
Kada se Pičkin dim opire da ga se definira, Filozof je umno iznenađen njegovom ljutnjom.
Upućuje na bezuman otpor onih koje sakati u njihovim ljudskim mogućnostima (sposobnosti
mišljenja i doživljaja). Dok poziva na odgovorno raščišćenje dima, hrabro podupire vatru
tuđih slabosti koje ga guše.
Filozofova aktivnost proigrana je rutina ustaljenog (i učestalo viđenog) obrasca. Umjesto
igre usuglašavanja značenja, on sudjeluje u manipulativnoj predstavi kako bi potvrdio svoja
vlastita uvjerenja (o sebi kao ispravnom i stvarnom, i drugom kao manjkavom i lošem ).
Sveobuhvatno, voljan je sudjelovati u dijalogu ukoliko se njime potvrđuje samo jedno
(njegovo) mišljenje. On je slobodan pa očekuje da se svi zalažu za samo jednu (njegovu)
istinu. On je tolerantan, ali ne trpi radikalno drukčijeg.
To je predstava o (umnoj) čestitosti bez empatije. Paradoksalna, sabire dijaloge
nijemih i isključivih govornika, i kao takva ostaje nerazumljiva svakom, a ne
samo Pičkin dimu.