Literatura i slika ili točnije riječ i crtež u slučaju radova Božice Jelušić predstavljaju vrijednu i nerazdvojnu kreativnu emanaciju koja je istodobno i skica i zabilježba, kao što je i prisjećanje i ilustracija. Zbog toga ova je izložba istodobno i književna i likovna.

Nastajući kao svojevrsna intimna kronika s namjerom spašavanja dana od neminovne prolaznosti pri tome sadržavajući u sebi kako tragove neumrle dječje naravi tako i ozbiljnost svojstvenu svijetu odraslih, ispisane i oslikane stranice autentično su i originalno umjetničko djelo. Božičini radovi umnogome podsjećaju na knjige iz onog drevnog doba kada je tek mali broj tada pismenih ljudi ručno pisao knjige i redovno ih ukrašavao crtežima uz rukopis. Ovi ocrtani zapisi ukazuju na duboku samosvojnost umjetničke naracije Božice Jelušić i potrebu da se stvara izvan i onkraj uobičajenog tiskovnog ili vizualnog formata.

Ne smije se zanemariti i ne spomenuti magičnim dojam koji se osjeća u iscrtanim panoramama, licima iz priča i vedutama drveća i prirodnog krajobraza. Crtež se tu pretpostavlja kao osobno obilježje, kao vlastiti način da se približi onom gotovo mitskom iskonu zemlje za kojim se u umjetnosti oduvijek traga.
Božica Jelušić dakako nije naivni likovni umjetnik kakvima obiluje tradicija Podravine i sjevera Hrvatske, ali zato posjeduje onaj skriveni panonski gen izvornosti, njezin crtež je seizmogram doživljaja izvornosti i izravnosti, gotovo gestikularno reagiranje na činjenice vanjskog i unutarnjeg svijeta.

Marijan Grakalić