Na današnji dan prije 84 godine rođen je Tonko Maroević.

Vidjeli smo se zadnji put u mojem uredu u Leksu, nekoliko tjedana prije njegove iznenadne smrti. Tonko mi je tada rekao, komentirajući tegobno umiranje zajedničke prijateljice Mani, kako bi više volio živjeti nekoliko godina kraće, ako bi ga to spasilo od dugotrajnoga bolnog umiranja. Ni slutio nisam da će mu se želja ispuniti. Umro je samo nekoliko tjedana kasnije od infarkta. Bio je inače u sjajnoj formi, nikad ne bih ni pomislio da mu je kraj tako blizu.

Donosim ovdje i autobiografski zapis o druženju s Tonkom iz knjige “O drugima, o sebi”!

DOBRI ČOVJEK IZ STAROGA GRADA

Tonko me oduvijek fascinirao jednom svojom ljudskom osobinom: odsustvom zloće. Kod literata to je iznimno rijetka pojava; zloća u raznim pojavnim oblicima (najčešće zavisti i ljubomore, ali i drugih svakovrsnih osporavanja takmaca u borbi za prestiž) među piscima je iznimno razvijena, a budući da su najčešće vrlo maštoviti već i po prirodi profesije kojom se bave, može poprimiti čudovišne oblike. Pred takvima neke ljude ne smiješ ni spomenuti; svima je javno poznata nesnošljivost, koja je prerasla i u legendu, recimo, Krleže i Ujevića.

Tonka, pak, nikad nisam čuo da o nekome govori s željom da mu naškodi, da ga ponizi, nikad nije bilo ni naznake tračanja (iako ja u traču ne vidim nešto nužno loše; trač je zapravo inherentan literaturi, jer sadržava bitne elemente narativnosti i karakterizacije likova). Tonko je često u našim razgovorima govorio o drugim piscima, ali uvijek uglavnom o njihovim radovima, ako ne s poštovanjem, onda bar s uvažavanjem. Ako je već nešto morao i o karakternim osobinama, tražio je nešto pozitivno. Ako je baš morao i spomenuti neku svima poznatu manu, nije se pritom rugao.

Stoga, kad ga se sjećam, prva mi je asocijacija: moj prijatelj, dobri čovjek Tonko.

Prvi susret

Poznavali smo se dugo, upoznali se negdje 1974. ili 75. kad su Maroević i Pavličić preuzeli uređivanje časopisa Teka. Teku sam obožavao u mojim studentskim danima, u prvih desetak brojeva fascinirala me smjesa (post)strukturalističke teorije i kritičkog pristupa tada aktualnoj hrvatskoj književnosti.

Mnogi političari i publicistika te godine nakon sloma Hrvatskog proljeća doživljavaju kao period „olovne šutnje“ u Hrvatskoj. Meni je, pak, nabrijani nacionalizam kulturnih glasila oko 70. išao na jetra; neusporedivo više mi se dopadao teorijski diskurs Teke (a i modernistički stilski izraz kakav je tada njegovao Zuppin Teatar &td) od svega drugog na kulturnom tržištu toga doba. Naravno, žao mi je intelektualaca koji su 1972. bili suđeni, posebno Vlade Gotovca, koji mi je osamdesetih postao prijatelj, ali moj osobni dojam nije bio da se kulturni život baš sunovratio; nije više bilo domoljubnog ognjištarenja, ali tih godina su neke umjetničke discipline doživjele procvat (recimo kazalište sa sjajnim Dubrovačkim ljetnim igrama, &td-om, Kuglom, ili konceptualizam u likovnosti, potom glazbeni Bienalle, u književnost je ušla moja generacija fantastičara…).

Povlačenje Zuppino iz Teke, zapravo me žalostilo, sviđao mi se njegov teoretični (unekoliko semantički neprozirni) diskurs, ali volio sam tu nejasnoću, cijenio sam i njegov cjelokupni intelektualni angažman.

Međutim, nije bilo razloga da sumnjam u sposobnost novoga uredničkog dvojca: Maroevića i Pavličića. Pisao sam tada za Studentski list i predložio uredniku kulturne rubrike Duji Sladojeviću da načinim intervju s novim urednicima. Sladojević je prijedlog odmah prihvatio, priključio mi se, a s novom urednicima kultnog časopisa lako smo dogovorili razgovor.

Korektan intervju, ništa epohalno; ni Tonko ni Pavao nisu baš tipovi koji bi istrčavali senzacionalističkim izjavama, zamjerajući se bilo kome. Otprilike, bit će ubuduće u časopisu manje teorije, više žive književnosti i književne kritike vezane za suvremenu hrvatsku književnost.

Dujo je „skidanje“ intervjua s kazetofona prepustio meni kao mlađem i hijerarhijski nižem u redakciji SL-a. Nisam baš bio vičan strojopisu (dvoprstaš), a trebalo je dvadesetak kartica zapisa svesti na prihvatljivih 5-6. Bilo je tu dosta posla.

Ja sam bio uvjeren kako sam genijalno „skinuo“ i redigirao razgovor i kako to ne treba više dirati. No, Pavličić nije bio suglasan, sve je iskrižao i u razmacima između redaka i na marginama kartica ispisao posve novi razgovor. Bio sam baš razočaran; Tonko je to primijetio, očito mu je bilo žao, pokušavao me utješiti, kako nisam ja ništa loše napisao; Pavao je dotjerivao i precizirao ono što su njih dvojica govorili; nije se previše osvrtao na moje razočaranje.

Slučaj Kiš

U to doba ja sam osim raznih tekstova u Studentskom (uglavnom kritika) objavljivao eseje u beogradskoj Književnoj istoriji, koja nije bila baš previše čitan među hrvatskim piscima (nešto više u sveučilišnom krugovima). Tonku je taj moj rad bio poznat, pročitao je cijelu, prilično dugu studiju o Crnjanskom; i sam je volio Crnjanskog, a bilo mu je zanimljivo da pročita kako velikog pisca vidi jedan njemu nepoznat esejist dalmatinskog prezimena, koje je često i na Hvaru.

Godine 1975. počeo sam pisati kritiku suvremene proze u tjedniku OKO. Sve češće sam pozivan na književne tribine (tada se još predstavljanja novih knjiga nisu zvala promocijama). Iako je oduvijek primarno pratio poeziju, Tonka su zvali da govori i o knjigama drugih žanrova. Susrećući se tim prigodama, često smo razgovarali o knjigama i piscima ustanovljujući da se u mnogo čemu podudaramo stavovima i ukusom, iako je on pokazivao izrazitiji interes prema staroj hrvatskoj književnosti od mene.

Godine 1976. u Liberu je objavljena Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Ubrzo je u Beogradu otpočela žestoka polemika s optužbama da se radi o plagijatu. Kiševi protivnici uglavnom su se javljali u reviji Duga.

Kiševu knjigu sam, naravno, pročitao odmah po objavljivanju. Svidjela mi se, uostalom, Kiša sam volio i odranije, osobito Baštu, pepeo. Grobnica me, pak, silno podsjetila na Borgesa. Želio sam svoje dojmove provjeriti u razgovoru s Goranom Tribusonom, kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio, često sastajao i razmjenjivao mišljenja. Goran je, osim toga, pravi ekspert za Borgesa, zna sve o njemu, iako to nastoji prikriti otkad su ga proglasili borhesovcem, što se izvrgnulo u pejorativnu etiketu.

-Ma, da, tu Kiš vrlo uspješno skida Borgesa, i to Opću povijest beščašća! – složio se Goran.

Nolitov izbor Borgesove proze (Maštarije) znali smo napamet. Tražili smo, gdje god smo mogli naći, bilo po časopisima, bilo u engleskim i talijanskim prijevodima sve što se moglo naći Borgesovo i o Borgesu. Bio nam je omiljen pisac, izgleda i Danilu Kišu.

Odlučio sam napisati kritiku, nedvojbeno afirmativnu, ali ističući kako se Kiš koristi Borgesovom pripovjedačkom tehnikom. Naglasio sam pritom kako Kiš borhesovski narativni postupak koristi u novom kontekstu, s jakim emocionalnim i etičkim angažmanom. Borgesova poetika podrazumijeva legitimnost metode citiranja tuđih tekstova, poigravanje briketiranim ulomcima raznih tekstova te njihovo dovođenje u nove kontekste.

Nisam mislio kako ću svojom kritikom ući na teren polemike koja se u Beogradu već zahuktala, ali u drugom smjeru. Kiša su optužili da je u svoju knjigu uključio posve nekritički, kao kradljivac, niz citata iz drugih, uglavnom povijesno-publicističkih tekstova. Meni se, pak, iz obzora Borgesove narativne metode, to činilo legitimnim. Iako sam ja bio uvjeren da argumentirano branim Kiševu borhesovsku naraciju, njegovi protivnici, prije svih novinar Dragoljub Golubović Pižon, uključili su me u polemiku kao „svjedoka optužbe“ jer, eto, i ja dokazujem kako je Kiš neoriginalan, zapravo Borgesov epigon.

Našao sam se sa Tonkom u gradu, upozorio me na Golubovićev tekst (on je uvijek prvi sve vidio, sve pročitao): Pižon me krajnje maliciozno citirao, zloupotrijebivši me protiv Kiša, a Tonko je nedvojbeno bio na Kiševoj strani. Kao i ja, naravno!

-Pa, onda to jasno pokaži, jer ove optužbe su jako toksične! – savjetovao je Tonko.

U sljedećem broju OKA-a, u duljem polemičkom osvrtu rasvijetlio sam što podrazumijevam pod Borgesovom poetikom, upozorio na funkciju citata u njegovoj naraciji. I istaknuo kako je to citiranje potpuno legitimno, utoliko više što Kiš borhesovsku naraciju primjenjuje na građu posve različitu od Borgesove. Našao sam se, nakon objavljivanja mojeg odgovora, s Tonkom u knjižari, gdje je svakodnevno zalazio da pregleda nove časopise i knjižne naslove. Sijao je od zadovoljstva, sretan što sam uzeo Kiša pod zaštitu.

-Dobro si, jako dobro, sve to rastumačio, prijatelju! – rekao je, nasmijavši se srdačno.

Bio sam baš sretan i ja: moj prijatelj Tonko.

U toj dugoj polemici koja će potrajati godinu-dvije i biti okončana polemičkim knjigama Danila Kiša i Dragana Jeremića, Tonko će pozorno pratiti i moje tekstove (još sam ih objavio tri, ukupno pet), s nedvojbenim simpatijama.

Kiš će ostati njegovom trajnom književnom ljubavlju, stanovitu važnost u tome ima kao poveznica i njihova zajednička prijateljica, splitska pjesnikinja Marija Čudina, koja se udala za Kiševa prijatelja, slikara i čelnika Medijale Leona Šejku.

O Kišu ćemo Tonko i ja pričati godinama; ja sam u međuvremenu često pisao o Danilu, promovirao njegove knjige i sabrana djela, susretao ga u raznim prigodama, pa čak postao i njegov, ako ne prijatelj, bar dobar znanac.

Znatno kasnije, prije desetak godina nagovorio sam Tonka da o svojim susretima s Kišom napiše memoarski tekst za Književnu republiku. Nakon raspada Jugoslavije baš i nisu bili na cijeni, bar među nacionalističkim mainstreamom, takvi tekstovi o kanonskim piscima susjeda. Tonko se deklarirao da ne pripada tom mainstreamu napisavši taj lijep, pametan, topao tekst.

Tonkov „nesavršeni talijanski“

Na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete Tonko je dosta vremena provodio u Italiji, gdje je neko vrijeme i radio kao lektor. Kad bismo se viđali za njegovih boravaka u Zagrebu, pričao mi je o događajima na talijanskoj književnoj i političkoj sceni. Družio se tamo uglavnom s ljevičarima:

-Da sam Talijan, bio bih sa sljedbenicima Berlinguera! – govorio mi je kroz smijeh, istodobno dajući do znanja da mu oficijelna hrvatska partijska linija nije baš pri srcu i da sasvim sigurno ne bi ušao u Savez komunista, čak i kad bi bio otvoren kršćanima. Iako je pritom, recimo, prema ljevičarstvu svog profesora Milana Preloga (pa i njegovu članstvu u partijskim forumima) imao samo najdublje poštovanje.

Zanimljivo, kad bih ja pred Tonkom govorio o njemu kao znalcu talijanskog jezika i kulture, obično me skromno prekidao:

-Ne znam ti ja talijanski tako savršeno!

Pa i kasnije će to ponavljati; ne znam zašto, možda i iz kompleksa pred vrsnim talijanistima s kojima se družio. Ali budući da je sjajno poznavao ne samo velikane, već i anonimne talijanske pisce iz naših krajeva (o kojima je držao kolegije na fakultetima), nije mi izgledao uvjerljivo u svojoj skromnosti.

Godine 1981. u Zagreb se iz Beograda preselila moja druga supruga Jasmina Lukić, koja se tada bavila primarno kritikom pjesništva, i srpskog i hrvatskog. Često je s Tonkom nastupala na tribinama o pjesništvu, a vječno radoznali Tonko je s njom volio razgovarati o srpskom pjesništva, pa i drugim temama. To je još jedna osobina Tonkova kojom mi je bio blizak: nikad nije nametao svoje teme, u kojima može dominirati; rado je davao drugima prostor i slušao s iskrenim zanimanjem.

Tonko, šarm, žene, umjetnost i novac

Sjećam se negdje 1981. ili 1982. Jasna i ja smo se uputili na višednevnu skitnju sjevernom Italijom (Venecija, Padova, Verona…). Ljubavni izlet. Istodobno je i Tonko bio na početku svoje nove ljubavne veze. Zgodna plavuša. Žene su ga jako voljele. To njegovo pravilno, lijepo, radoznalo dječačko lice. Da, i njegovo znanje, govornu kulturu.

Naravno, Tonko je i dobro zarađivao. Ali nikad, doslovno nikad, nisam ga čuo da se cjenka oko honorara, ili postavlja novac kao uvjet za pisanje teksta ili nastup na tribini. Razgovori o novcu kao da su mu se gadili; književnošću se zasigurno nije bavio zbog novca. Čak kao da mu je neugodno što prima novac za nešto što bi radio i besplatno.

U nekoliko navrata mi je govorio kako svojim pravim pozivom smatra pisanje o poeziji, prepoznavanje tuđih vrijednosti. Nije podcjenjivao svoju poeziju, ali vjerovao je kako ima i talentiranih pjesnika od njega. Bio je to začudan primjer skromnosti, nisam susreo dotad pjesnika koji za sebe nije mislio kako je genij i nedovoljno priznat.

Tonko je paralelno s pjesništvom i kritikom poezije bio i povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Vrlo uspješan. Vjerojatno najplodniji priređivač izložbi i pisac kataloga, te pogovora i tekstova za monografije. Međutim, u više navrata mi je isticao kako mu je poezija bitnija od slikarstva, a književna kritika važnija od likovne. Ali ni likovnom kritikom nije se bavio zbog novca; pitao sam ga prima li kao priređivač izložbi na dar slike slikara kojima se bavi. Mogao bi, da hoće, biti jedan od najvećih hrvatskih kolekcionara.

Ne uzimam slike, nemam kolekciju! – rezolutno je rekao, i nekoliko navrata čak jer je primijetio moju nevjericu budući da ja dotad nisam sreo likovnog kritičara koji ne prima slike na poklon. I osobno ne vidim veliki problem u tome da priređivač izložbe primi sliku na dar. Pogotovo kad slikar time nadoknađuje povjesničaru umjetnosti izostanak honorara.

Tonku, je očito bilo jako stalo da naglasi kako se umjetnošću ne bavi zbog novca; ne osuđuje one koji su komercijalno vješti i uspješni, ali njega osobno zanima samo umjetnost, a ne novac.

Komplicirana je priča o Tonku i ženama. Nije se on puno udvarao, flertovao; imao sam dojam kako čeka da žene osvoje njega. I osvajale su ga.

Nismo se ništa dogovarali, ali smo se tih dana neprekidno sudarali na ulicama prekrasnih talijanskih sjevernotalijanskih gradova; nije bila puna sezona pa su ulice bile poluprazne, bili smo lako uočljivi. Smijali smo se svaki put kad se sretnemo. Ali nismo dalje nastavljali zajedno jer, kao, u Italiju smo se uputili da bismo bili sami, potpuno posvećeni svojim ljubavima. Družiti se možemo i u Zagrebu.

Poziv u redakciju Republike

Potkraj 1985. tadašnja predsjednica Društva književnika Marija Peakić Mikuljan ponudila mi je da budem glavni urednik časopisa Republika. Saslušala je moje viđenje časopisa i uredničku politike. Nije imala primjedbi. Mogao sam birati koga hoću u uredništvo, znao sam da me nitko ne bi odbio. Želio sam raditi s Maroevićem i Pavličićem. Možda je to ostala neka pritajena želja od onda kad sam ih prije desetak godina intervjuirao za Studentski list.

Rado bih ja bio, naravno, prije desetak godina s njima u priči oko Teke, ali ta infantilna kompenzacija nije bila motiv. S Tonkom sam u proteklih desetak godina postao blizak, sviđalo mi se kako razmišlja o književnosti, znao sam da je pametan i pošten čovjek, u kojega se možeš pouzdati. Pavao je, pak, u proteklih desetak godina postao „moj pisac“, imao je posebno mjesto u mojoj knjizi Mlada proza, nastupali smo na mnogim tribinama, imali podudarne stavove o literaturi, u velikoj mjeri i o svijetu. Fascinirala me njegova radišnost, urednost u poštivanju rokova. Njegov precizan i logičan postupak u promišljanju problema. A vidio sam u njemu i suradnika koji našu redakciju može na pravi način povezati s fakultetskim profesorima, posebno onima s Komparativne književnosti, na kojoj je predavao.

Vrlo brzo su naši sastanci uredništva utorkom u podne svima nama postali iznimno važni; na njih su dolazili i pisci koji nisu bili potpisani kao članovi uredništva. Postali smo – kako je to isprva ne formalni, a potom i službeni član redakcije – Branimir Donat govorio: „književni salon“. Naime, Donat nas je uvjeravao kako je za snažan i zanimljiv književni život nužno sastajanje i druženje pisaca, recimo kao kod Iročke Aleksander tridesetih godina. Sada, mjesto gdje kojem smo se sastajali nije bio privatno vlasništvo, ali tzv. Plavi salon u Društvu književnika nekoć je doista bio salon zagrebačkoga jednoga otmjenoga zagrebačkoga građanskog stana.

Donat je povremeno poneke od nas, članova redakcije zvao i sebi, u Deželićevu, često na lukulovske gozbe, ali nije to lako organizirati bez adekvatne posluge, čak i kad imaš novca i vremena za nabavku i pripremu namirnica. U Plavom salonu nije bilo gozbi, svatko je sebi kupovao kavu za šankom klupskoga kafića, ali razgovori koje smo vodili bili su pametni, vrlo često i teoretski domišljeni, ne nužno vezani za književne i društvene aktualije.

Zapravo smo prilično malo razgovarali o brojevima časopisa, to je uglavnom prepuštano meni, izvijestio bih o temama broja, kontaktima sa suradnicima i planu pristizanja tekstova. Tonko se (prema podjeli rubrika i zadataka) bavio poezijom, hrvatskom i prijevodnom . Nismo imali nikakvih sporova jer je priljev pjesama bio velik, a Tonko je to korektno operativno sređivao. Moje ne prečeste sugestije uglavnom je bez prigovora prihvaćao, doista nije bio konfliktan tip, a niti sam ja imao potrebu da dokazujem autoritet nad čovjekom kojega sam toliko cijenio.

Operativni urednik Cvitan

Vrlo brzo je na našim sastancima postalo očito da naš „operativni urednik“ Dalibor Cvitan jest pokretački duh rasprave. Zapravo, u radnom smislu on je bio baš antipod operativnosti, ali volio je intelektualne diskusije iznad svega. Bio je samotnjak, nije prikrivao svoju mizantropiju, skepsu prema svakoj društvenoj inicijativi, pa i časopisu koji nominalno uređuje; naslijedio sam ga iz bivšeg redakcijskog postava. Predsjednica Društva književnika me upozorila da je Cvitan slobodnjak pa mu je honorar Republike jedini stalni prihod. Naravno, prihvatio sam molbu njezinu molbu da ga zadržim, iako se ubrzo pokazalo kako Cvitan bilo kakve bilo kakve radne obveze idu na živce…

Naravno, često sam ja morao obaviti ono što on nije učinio, ili je traljavo učinio. To me ljutilo, stoga nisam najpouzdaniji svjedok kad se radi o Cvitanu, međutim, moram priznati da je imao literarnog talenta. Načitan, željan intelektualnog društva, koliko god smo mu svi išli na živce, uočio je da u našem druženju ima intelektualnog potencijala. Samo nam on ne treba dopustiti da se izgubimo u raspravi o časopisnoj tehnologiji, radu na tematima, angažiranju suradnika… Sve je to prepustio meni, a sam se odlučio za osmišljavanje sadržaja naših “slobodnih diskusija“. Nakon nekog vremena shvatio sam kako naši razgovori baš i nisu spontani, da se Cvitan za sastanke temeljito priprema, pažljivo smišlja teme i diskretno upravlja raspravom ne dopuštajući da mu pobjegnemo od teme. Nije lako bilo zadržati fokus na jednoj temi, pogotovo ako bi se prepoznalo da temu netko nameće. Štos je bio da moderiranje bude ležerno, nenametljivo, što više neprimjetno. Ljutio se ako bismo se baš previše udaljili od teme, koju je on smislio, ali nije se smio otvoreno suprotstaviti baš autoritetu Šoljanovu i entuzijazmu Donatovu. U osnovi, ipak smo se više bavili intelektualnim temama nego trivijalnostima, baš zbog njegova utjecaja.

Tonkova memorija

U svim tim razgovorima moglo se vidjeti koliko je golemo Tonkovo znanje Znao je nevjerojatnu količinu podataka o autorima i knjigama. Stekao sam dojam da nije bilo knjige koja je izišla u Hrvatskoj (pa i u Jugoslaviji), a koju on nije pročitao. I pamtio do detalja. Čitao je i sve što se pojavljivalo kasnije, možda je propustio neku proznu knjigu, ali s godinama se ukupna produkcija knjiga povećavala, nije bilo moguće baš sve čitati, no i dalje je čitao svaku pjesničku knjigu.

Imao je doista fantastičnu memoriju, ali nije gnjavio sugovornike svojim darom kako ljudi fotografskog pamćenja ponekad znaju.

Jednom sam na sastanku redakcije spomenuto nesvakidašnju sposobnost mojeg kolege iz Leksikografskog zavoda, Nikice Petraka, koji je znao napamet mnoštvo stihova.

-Neki dan nam je Nikica u Leksu recitirao Hektorovićevo Ribanje i ribarsko pogovaranje. Naizust, bez stanke!

– Pa što onda, to bih mogao i ja! – čuo sam Tonkove komentar. Tiho, nerazmetljivo, kao stvar je opće kulture da svi znamo Ribanje napamet.

-Ali, čovječe, cijelo Ribanje, više od pola sata?!

– Da, cijelo! Znam i Marulićevu Juditu!

-Sad mi još reci da znaš i Osmana?!

-Pa, ne baš svaki stih!

Moram priznati, bio sam zapanjen. Imao sam dobru memoriju, dosta toga pamtio, ali teško baš doslovno, kako se jedino stihovi mogu memorirati. Kasnije ću se, surađujući s Maroevićem na Hrvatskoj književnoj enciklopediji, uvjeriti kako je Tonko nevjerojatno precizno pamtio i godine izlaska knjiga, i sve biobibliografske podatke o piscima, gotovo da mu nije bila potrebna provjera u priručnicima.

Zauzimanje za Vesnu Krmpotić

Devedesete su bile godine političkog iskušenja za Tonka. Nikad se nije politički eksponirao, znalo se da je umjereno nacionalno orijentiran, pa i vjernik, ali nikad se nije time intelektualno legitimirao. Mislim da je bilo dosta ponuda iz stranaka ne bi li se aktivirao, ali politika njega nije zanimala. Prihvaćao je samo potpredsjedničke, nikad predsjedničke, dužnosti u kulturnim institucijama (Matica hrvatska, PEN), koje nisu toliko eksponirane. Prihvatio je, dakako, i članstvo u HAZU.

Po prirodi demokratičan, izrazito tolerantan, čak je devedesetih pokazivao otvorenu simpatije prema intelektualcima koji su bili na meti desnih ideologa. Sjećam se kako mi se Vesna Krmpotić početkom devedesetih žalila da u Zagrebu ne može naći promotore za svoju novu knjigu. Čini joj se da svi prijatelji, pa i znanci zaziru od nje jer dolazi iz Beograda i zagovara religijske poglede koji se ne uklapaju u katolički mainstream. U to vrijeme se pokušala kandidirati za jednu od vodećih funkcija u DHK (nisam siguran predsjedničku ili potpresjedničku), ali je zamoljena da odustane jer ne bi bilo primjereno da dužnosnica DHK bude beogradska rezidentica. I to još osoba visokoga književnog ranga, koja izbjegava javno deklariranje o srpsko-hrvatskim ratu, pa i distanciranje od supruga exjugoslavenskog diplomata.

Zamolio sam Tonka da mi se pridruži i zajednički smo u sindikalnoj dvorani grafičkih radnika u ulici Breščenskoga promovirali Vesninu knjigu. Vesna je kasnije više puta govorila kako smo u tim vremenima, kad je doživljavana kao persona non gratta, jedino Maroević, Zima i ja bili u svakom trenutku uz nju, spremni da je javno podupremo. A Tonkova podrška bila joj je vjerojatno društveno i važnija od moje, jer sam i sam za nacionalističke ekstremiste bio „sumnjiv“ zbog braka s Beograđankom.

Slučaj Kordić

U jednom je trenutku samo Tonkova i moja besprijekorna redakcijska suradnja bila ugrožena. Devedesetih godina Snježana Kordić, tada sveučilišna nastavnica u Njemačkoj ponudila mi je suradnju: pisala bi o stranim knjigama koje se bave srpsko-hrvatskim jezičnim kompleksom. Produkcija je velika, a gotovo da nema refleksa u našoj periodici.

Iz prvih kritika koje su mi počele redovno pristizati bilo je očito da Kordić izuzetno dobro poznaje suvremenu svjetsku općelingvističku teorijsku literaturu, a prati pozorno cijeli serbo-kroatistički kompleks; nasuprot mainstreamu hrvatske suvremene filologije zastupa tezu o jezičnom jedinstvu, zasnovanu na postavci da se radi o jednom jeziku policentričnog tipa. Nakon nekoliko godina pisanja prikaza tuđih knjiga za Republiku, Kordić mi je počela nuditi i teorijske rasprave u kojima je obrazlagala svoje stavove o odnosu nacije i jezika, te o srpskom i hrvatskom jezičnom kompleksu.

Znao sam da većini u našoj redakciji njezini stavovi nisu bliski, ali smatrao sam da su izazovni kao povod za diskusiju.

-Uostalom, zašto i netko tko promišlja jezičnu problematiku na tragu Maretića, ne bi imao pravo objavljivanja. Ako mi to ne objavimo, u ovom trenutku nema časopisa koji hoće. To znači da o ovom važnom pitanju potpuno izostaje znanstvena diskusija. Dakle, mi ne stojimo na strani Kordićke, već potičemo diskusiju.

Moje je glavnouredničko obrazloženje bilo prihvaćeno, nitko se nije opirao, čak ni Donat za kojega smo mislili kako je politički najdesnije od nas: Kordić je nastavila objavljivati svoje rasprave, a ja sam poticalo ugledne hrvatske lingviste da joj odgovore.

Međutim, nakon nekog vremena svima je bilo očito da je u polemikama Kordić nadmoćna; osobito se to pokazalo u polemici sa Stjepanom Babićem, kojemu je pronašla njegove stare, unitarističke tekstove o jeziku i ismijala ga.

Postalo je jasno da je fizički sitna, ali iznimno borbena, Snježana postala pretvrd orah za naše filološke velikane. Uglednici su je počeli bojkotirati, ili su u okršaje slali svoje adlatuse koji joj nisu bili u stanju parirati.

Svjesni njezine polemičke vještine, akademički vrh hrvatske filologije odlučio je da Kordićku potpuno bojkotira onemogućavanjem svakog objavljivanja. Upravo u to vrijeme i Tonko me zamolio da joj prestanemo davati prostor, jer je izložen prigovorima iz HAZU.

Rekao sam mu da ne želim nikoga blokirati zbog vanjskih pritisaka, kako to nije ni demokratski ni intelektualno pošteno. Zamolio sam ga da napiše svoj tekst u kojem će obrazložiti u čemu se ne slaže sa Snježanom Kordić, što ću ja rado objaviti. Tako će on imati dokaz da se ne slaže s Kordićkom, a ja je mogu nastaviti objavljivati.

Međutim, kako je druga strana prestala odgovarati na njezine tekstove, daljnja polemika je posve izostala; sugerirao sam joj da napiše knjigu u kojoj će temeljito i pregledno obrazložiti svoje poglede, a kad je knjiga napisana, povezao sam je s Nenadom Popovićem u Nakladi Durieaux, u koji je naposljetku objavljena knjiga Jezik i nacionalizam, postavši veliki znanstveni hit. Tu epizodu, u kojoj smo se mogli uplesti u unutarnji sukob, Tonko i ja smo glatko apsolvirali.

Nije među nama ostalo ništa neizrečeno ni neriješeno. Kao da smo izišli još čvršći nego što smo bili.

Raskol u Društvu hrvatskih književnika

Vidjelo se to posebno u sukobu unutar Društva hrvatskih književnika u lipnju 2002.godine. Došlo je tada na Izbornoj skupštini do raskola između dvije struje, u osnovi je sukob zapravo bio političke prirode. Još 2000.godine na državnim izborima došla je lijevo-liberalna koalicija na vlast. Međutim, u DHK-u je bila dominantna tvrda nacionalistička struja, čak puno desnije orijentirana od Sanaderova HDZ -a. Ta struja se održavala na prevlasti u društvu godinama, bez obzira na promjene u Hrvatskoj, ističući kao predsjedničkoga kandidata Slavka Mihalića, velikog pjesnika, ali već senilnog i politički posve dezorijentiranog. Liberalna struja je, pak, kao svojega kandidata isturila Dražena Katunarića. Na samoj skupštini desna struja je pobijedila, što je među protivnicima izazvalo razočaranje, ali ne i nespremnost da se odluka većine prihvati. U završnom dijelu skupštine, kad smo već bili na točci Razno, jedan od desničara, Ante Matić, je napao predsjednicu PEN-a kao ženu s makedonskim prezimenom, koja djeluje protuhrvatski ponižavajući hrvatske pisce, prave Hrvate; pridružila mu se i jedna zbunjena zadarska spisateljica optuživši mene kako u Republici objavljujem Boru Ćosića, a prave hrvatske pisce ne. Na to sam ja zajedljivo odgovorio kako je Ćosić rođeni Zagrepčanin, za razliku od Matića koji nije rođen u Hrvatskoj.

Napade na kolegicu Petlevski nazvao sam fašistoidnima tražeći od nove uprave DHK da zaštiti kolegicu i osudi istup Ante Matića. Nažalost, ništa; neki od čelnika iz novoizabrane uprave, čak su se cerili nad neugodom koju su doživjeli njihove kolege. Ja sam, suočivši se s Matićem, bio toliko ljut da sam se jedva suzdržao da ga ne ošamarim. Sibila je revoltirana već na skupštini podnijela ostavku na članstvo u DHK. Sljedećih dana uslijedio je niz ostavki uglednih članova Društva dok je Uprava i dalje oklijevala s osudom Matića tumačeći njegove fašistoidna uvrede kao „sukob mišljenja“. Kako se sukob dalje zahuktavao, bilo nas je sve više koji smo izišli i DH, više od 30, među kojima i uglednici poput Nedjeljka Fabrija, Zvonimira Mrkonjića, Branimira Donata, Željke Čorak, Zvonka Makovića… I, naravno, Tonka Maroevića. Sibila je bila naša kolegica iz uredništva Republike, dobra dugogodišnja prijateljica. Suptilna pjesnikinja. Esejistica, romanopisac. Ali i da nije sve to bila, izvrijeđana je jezikom etničke mržnje, na nedopustiv način.

Meni je bilo jasno kako nema smisla ostati samo na činu prosvjednog napuštanja starog društva; osnovat ćemo novo društvo, nazvat ćemo ga Hrvatsko društvo pisaca. Organizirao sam potkraj ljeta Inicijativnu skupštinu novog društva, koja je izabrala Inicijativni odbor HDP-a i nakon niza sastanaka potkraj 2002.godine osnovali smo u kazalištu ZKM Hrvatsko društvo pisaca s 86 članova utemeljitelja. Jedna od najvažnijih naših početnih aktivnosti bilo je prebacivanje dvaju časopisa u novo društvo. S Europskim glasnikom nije bilo problema jer je to bio takoreći osobni projekt Dražena Katunarića, zasnovanu u velikoj mjeri na njegovoj suradnji s Alainom Filkenkrautom. S Republikom je situacija bila drugačija. Dugo je njezin izdavač bila Zora, odnosno GZH, DHK tek od 1982., jedan četverogodišnji mandat glavni urednik bio je Branko Maleš, a potom sam punih 15 godina ja bio glavni urednik. Prigodom raskola u DHK cijela je redakcija (Donat, Petlevski, Maroević, Pavličić, Visković) odlučila ostati zajedno i napustiti DHK (Pavličić se naknadno predomislio obrazloživši to stavom kako je potrebno očuvati jedinstvenost društva).

Budući da redakcija odlazi iz DHK, smatrali smo da smo mi, na temelju dugogodišnjeg uređivanja, nositelji prava izdavanja. No, u međuvremenu je DHK je pravno zaštitio ime časopisa tako da je naša redakcija uključila u ime krležinsku atribuciju Književna. Republiku DHK počeli su uređivati Stamać i Mirić, a mi smo Književnu republiku nastavili uređivati u istom sastavu (bez Pavličića).

Tonko i Hrvatska književna enciklopedija

Godine 2002. u Leksikografskom zavodu je pokrenuta Hrvatska književna enciklopedija. Godinama sam pokušavao raznim ravnateljima objasniti važnost toga izdanja na čijoj sam konceptualnom razradi ustrajno radio. Konačno je tada novi glavni ravnatelj Tomislav Ladan prihvatio moju ideju.

Jedan od važnijih suradnika bio je i Tonko Maroević; uglavnom je pisao biografije hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Međutim, za to područje bio je izravno nadležan zamjenik glavnog urednika Zoran Kravar. Tonko je Zorana silno cijenio, ali Zoran nije uzvraćao recipročno. Nervirala ga je Tonkova ležernost u upotrebi teorijskih pojmova; smatrao je kako Tonko previše svaštari, često u interpretaciji koristeći im presionistička rješenja, a i u vrednovanju nije dovoljno rigorozan.

Pokušavao sam zaštititi romanista Tonka pred germansko-profesorski nepopustljivim Zoranom, Zoran je ronzao, koliko je mogao redigirajući Tonkove tekstove, pojmovno ih disciplinirajući. Nisam Tonku prenosio Zoranove primjedbe, bojeći se da bi ga mogle povrijediti. Ali do Tonka su dolazile redigirane verzije članaka, vidio je Kravarove intervencije, nije se bunio, shvaćao je da one popravljaju tekst, ali bili su to ipak šamari njegovoj sammosvijesti.

Dugo je to bio neravnopravan odnos, s izrazito submisivnim Tonkom, ali promijenit će se.

Kravar je preuzeo pisanje velikog članka o hrvatskom pjesništvu, od samih početaka do prvih godina 21. stoljeća. Međutim, odgovoran i discipliniran, zamolio me da mu pomognem: napisao je sve do 1945. godine, ali poslijeratno pjesništvom ne poznaje dovoljno dobro, samo najvažnije autore, a treba obuhvatiti na stotine imena i ispravno ih opisati. Raspravljali smo tko bi mogao najbolje obaviti tu zadaću: Milanja, Bagić, Brešić, Mrkonjić… Zbog raznih razloga otpadalo je jedno ime za drugim.

Ja sam već u glavi imao Maroevića, ponajviše stoga što je članak trebalo završiti za samo mjesec dana (Zoran je svoj dio radio dulje od godinu dana). Naposljetku sam izišao s Maroevićem imenom: antologizirao je poslijeratnu poeziju, ima nekoliko knjiga kritikećć poezije, sjajnu memoriju koja mu omogućuje da bez posebne pripreme uroni odmah u pisanje…

-Bude li impresionističkih konstrukcija, to ćemo nas dvojica redigirati, smiriti! Vidjet ćeš, neće biti problema!

Zoran je naposljetku prihvatio; uostalom, Maroević spašava njegov članak od kašnjenja.

Tonku sam sve objasnio, zamolivši ga da nas prihvati kao prioritet (znao sam da mu, kao i uvijek, za vratom pušu brojni izdavači, galeristi, slikari, doktoranti…).

Tonko je prihvatio, bilo mu je drago što hitno uskače „spašavajući nas“. A mislim da se posebno želio dokazati pred Kravarom.

Zamolio me samo da mu u Leksu nađemo neku sobicu u koju je on donio stari pisaći stroj i nekoliko osnovnih priručnika. Sljedećih mjesec dana dolazio je u Zavod svako jutro prije sedam sati, pisao do 10, katkad 11, potom odlazio na obilazak svojih brojnih radnih postaja (uz prethodno kraće zadržavanje u našoj redakciji). Nismo nikome smjeli reći da radi kod nas, jer bi ga zasuli telefonski pozivi.

Moram priznati da bi ujutro, kad bih oko 9 došao na posao, tako čudno odjekivalo kloparanje Tonkove prastare mašine. A još mi je čudnije bilo što gotovo da i nema pauza: Tonko je sve naslove i godine izdanja znao napamet, pretpostavljam da ih je ipak naknadno provjeravao, jer nije bilo puno pogrešaka.

Nakon otprilike mjesec dana Tonko dio članka o poeziji bio je gotov. Preventivno sam ga pročitao znajući što bi Kravaru moglo smetati, ali nije bilo puno potrebe za intervencijama.

Dao sam potom i Zoranu na čitanje, nestrpljivo iščekujući njegov pravorijek. Sastali smo se utroje, saslušli Zoran ovu ocjenu: bio je zadovoljan, čak vrlo zadovoljan. Tad sam ja pokrenulo pitanje oznaka autorstva: neka svaki autor bude potpisan pod inim dijelom koji je napisao, nek se zna što je čije!

Na to me Kravar pogledao iznenađeno:

-Ako kolega Maroević nema ništa protiv, ja bih bio počašćen da zajednički budemo potpisani ispod cijelog članka!

Tonko je, naravno, sa zadovoljstvom prihvatio Zoranov prijedlog koji je izražavao pohvalu i bio znak vrhunskog povjerenja.

Njihovi dotad suzdržani susreti na terenu naše enciklopedijske redakcije postali su otad mnogo prisniji i ugodniji. Dva sjajna čovjeka i prijatelja! Drago mi je što sam posredovao u tom zbližavanju.

Tonkova obljetnica; simpozij i temat

Zanimljivo, Tonko nije oficijelno pristupio novom Društvu kao formalni član („Ne želim da mi itko prigovara kako podržavam jednu skupinu pisaca nasuprot druge“), ali bio je član redakcija naših časopisa (Književna republika, Poezija), Sudjelovao je na svim našim manifestacijama, bio priređivač knjiga u našim edicijama. Do našeg časopisa bilo mu je posebno stalo. I do prijateljstva nas urednika.

Godine 2011. Tonko je navršilo 70 godina života. Članovima HDP-a tim povodom uvijek u prostoru društva priređujemo simpozij o životu i djelu. Kad sam Tonku rekao da je došao red na njega, uzvrpoljio se:

-Velimire, neće to ići, nisam ja dovoljno važan kao pisac da biste o meni držali simpozij!

-Mooolim, pa ti si, čovječe jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca i intelektualaca. Što ti je?! Osim toga, organizacija skupa nema veze s tobom; ja ću to organizirati, a ti naposljetku dođi i poslušaj. Ako baš ne želiš, ne moraš doći, ali simpozij će biti održan, htio ti to ili ne!

-Ali ja uopće nisam član Hrvatskog društva pisaca!

-Čekaj, izišao si iz Društva književnika, a nikad se nisu učlanio u Društvo pisaca?

-Da, tako je. Ja sam bliži tebi i Društvu pisaca, znaš da sudjelujem u svim vašim akcijama, ali nisam se učlanjivao. Među akademicima prevladao je stav da se nije dobro učlanjivati u Društvo pisaca jer to razara jedinstvenost hrvatskih pisaca i njihove krovne udruge. Ja ne volim sukobe, srce mi je na tvojoj strani, ali nikad se nisam učlanio u tvoje društvo.

-Nema veze, toliko si uradio za naše društvo da imaš sva članska prava! Pa nastupio si na dvadesetak naših obljetničkih simpozija, bio si na svima praktično glavni govornik, samo zato si zaslužio da ti se odužimo!

-Ali, ne smiješ objaviti temat o meni u Književnoj republici. Urednik sam, to bi me dovelo u interesnu koliziju.

-Naći ćemo formu! Uostalom, svi znaju da ti ne organiziraš ni simpozij, ni ne priređuješ temat. To je moja stvar! Naglasit ću kako sve organiziram izričito protiv tvoje volje. Pa, zaboga, cijeli si život posvetio pisanju o hrvatskoj književnosti, red je da ti se odužimo i mi pišući o tebi!

Sve do zadnjeg trenutka nisam znao hoće li Tonko doći na sam skup. Uzalud sam mu spominjao prethodne primjere kolega koji su iskreno uživali dok su kolege čitale pripremljene referate.

-Ali meni je neugodno, uvijek ja govorim o drugima. A sad bih trebao slušati kako petnaest ljudi govori o meni. Pa nisam ja živi spomenik!

Naposljetku je ipak došao. I vrlo pažljivo odslušao sve govornike. Meni je posebno zahvalio jer sam rekao kako je njegova kritika prožeta kršćanskim duhom: čak i onda kad mu se ne sviđa knjiga ili slikarstvo nekog umjetnika, Tonko se ne ruga (poput većine hrvatskih kritičara, Matoševih sljedbenika). On poštuje svaki trud, poštuje i pokušava razumjeti autorove intencije. Ne znači to nedostatak stava, izostanak kritičnosti, već poštovanje činjenice kako svaki, pa i najmanji umjetnik sudjeluje svojim, ma i neznatnim prinosom, u veličanstveno univerzalnom fenomenu umjetnosti.

Bio je sretan zbog svega što je rečeno o njemu. A ja sretan što sam mu to priredio.

Jergovićev izazov

Sjećam se još jedne problematične situacije, prije 7-8 godina, kad sam u Književnoj republici počeo serijalizirati svoju polemičko-memoarsku knjigu u kojoj sam tematizirao sukobe s Bogišićem i Jergovićem oko Hrvatske književne enciklopedije.

Jergović na te moje dosta čitane polemičke eseje nije izravno odgovorio, ali je u jednoj od svojih esejističkih knjiga donio tekst o svojim prijateljima Tonku i Sibili, koji su ga teško razočarali jer su dopustili Viskoviću da u časopisu u kojem su i oni urednici objavljuje polemičke tekstove protiv njega.

Moram priznati da do danas nisam vidio tu Jergovićevu knjigu, jer mi je bio gadljiv pritisak koji vrši na meni bliske ljude, umjesto da sam iziđe iz svoje rupe i bori se, licem u lice. Sve vrijeme je on osobno, ili njegovi povjerljivi ljudi, pokušava me okružiti i osamiti označujući meni bliske ljude kao svoju potencijalnu metu.

Upravo to sam rekao i Tonku kad mi se požalio na Jergovićevu tekst.

-Znam da ti ne voliš biti uključen u konflikte. I zbog toga iskreno žalim što sam se našao u sukobu između nas dvojice. Međutim, ja ne mogu i neću odustati: ova će knjiga biti napisana i objavljena. Dobro znaš da u njoj ništa ne izmišljam; bio si blizu mene, surađivao u Enciklopediji, pratio si sve. Jergović traži od tebe da me se odrekneš nastavim li pisati svoju knjigu. To sve vrijeme podmuklo radi ucjenjujući ljude koji su mi bliski. Kažem ti nedvosmisleno: ja ću nastaviti pisati, a ti odluči kako ćeš i tko ti je od nas dvojice važniji. Jako mi je žao, ali moram te pitati izravno, hoćeš li izići iz redakcije da se ne zamjerio Jergoviću?

-Ma, ni govora, toliko smo toga prošli zajedno, ostajem uz tebe, ali da znaš, cijenim Jergovića kao talentirana pisca!

-Hvala ti na podršci, ne moram ti govoriti koliko mi to znači, upravo zbog tvojeg poštenja i čestitosti!

Zadnji sustret; srpanjski dan u Leksu

Zadnjih 5-6 godina redakcija Književne republike počela se osipati. Iz godine u godinu smanjivale su nam se dotacije; izlazili smo najprije šest puta godišnje, pa četiri, pa tri, naposljetku ove 2020. godine izlaze samo dva sveska. Uz mene i Tonka u uredništvu je samo Žarko Paić, s kojim i prije korone komuniciram samo on line, u redakciju je ušla i Jasna Bašić, dugogodišnja redaktorica časopisa. Prije desetak godina umro nam je Branimir Donat, prije pet godina iz redakcije je izišla Sibila.

Tonko i ja nastavili smo s našim sastancima, ušavši u četvrto desetljeće suradnje. Naravno, profesionalna suradnja se pretvorila u duboko prijateljstvo. Veselim se tim viđenjima, donosim iz Dalmacije ili iz Crne Gore travaricu, lozovaću, jabukovaču, kruškovaču… Guštamo u plemenitim okusima. Toliko zajedničkih uspomena, sjećanja na ljude i događaje. Nagovaram ga da napiše knjigu sjećanja. I on mene.

Priznao sam mu u zadnjem našem susretu u srpnju ove godine da već imam nekoliko tekstova te knjige sjećanja. I njega spominjem u nekima. Živo ga je zainteresiralo što pišem o njemu.

Kako ću mu poslati, on nema kompjutor, mogu li na Ivin? Ne, ne voli gnjaviti svoju ženu poštom koja je upućena njemu. Zapisuje mi e-adresu tajnice Instituta za povijest umjetnosti. Nek’ mu pošaljem na Institut, još nekoliko dana će odlaziti tamo pa će pogledati.

Nažalost, zaboravio sam papirić s adresom, nisam više odlazio u Leks. Ma, vidjet ćemo se nakon ljeta, nije bitno, isprintat ću mu, pa neka na miru čita.

Od tog posljednjeg našeg razgovora sjećam se samo kako smo komentirali moj nekrolog Mani Gotovac u kojem opisujem njezine zadnje dane i hrabro odupiranje teškoj bolesti.

-Ti govoriš o njezinoj hrabrosti, a znam koliko se muči, samo ne želi priznati. Grozno je pratiti to propadanje tijela, tako ružno, nedostojanstveno. Bolno! – izdahnuo je Tonko.

– Žrtvovao bih pet godina, možda i deset, samo da se ne mučim i i ne ponižavam! – dodao sam ja.

– Pretjeruješ prijatelju , misliš da si još mlad pa ti je pet ili deset godina malo! Ali koju godinu života vrijedilo bi žrtvovati. Imala bi ta trgovina smisla!

Oprostili smo se zagrljajem na stubištu Leksa. Svojim lakom, mladenačkim korakom sjurio se niz stube. Zavidio sam mu na toj hitrosti. Tako dobro nosi svoje godine, domalo osamdeset.

A onda u kolovozu s Hvara stiže vijest: – Umro je Tonko. Infarkt. Ne, nije se mučio, dan prije govorio je na tribini, pa i za koji dan poslije imao je dogovoren nastup.

Da, to je kraj kakav je mogao samo poželjeti, do zadnjeg trena govorio je o umjetnosti; otišao je dostojanstveno, bez ponižavajuće boli. Kao da je to onog vrućeg srpanjskog dana kod mene u Leksu vješto istrgovao.

A opet, kad se sjetim njegova hitrog spuštanja niz stepenice, dođe mi žao, mogao je još, trebao nam je svima još koju godinu. Nedostaješ, prijatelju!