Braća Grimm, kako je moguće pretpostaviti iz bajke, zadovoljni su hijerarhijskim sistemom feudalne Njemačke kraljevskog doba, pa svojom Trnoružicom na suptilan, profinjen i vrlo posredan način indoktriniraju mladi naraštaj (svih vremena). Kroz (tobože) obiteljsku priču jasno potiču pokornost onima koji dodjeljuju uloge (vlasti, preciznije kruni) i osporavaju svaku pojedinačnu inicijativu kojom bi se nadrasla zadanost u društveno danom određenju.

Naime, radnju svoje bajke oni smještaju na dvor. Nesretna kraljevna želi dijete, a nema ga. Nemoćna u tuzi, tek intervencijom magične žabe, postaje majka. Time autorska braća uvjerljivo uljuđuju kraljicu čineći je patnicom poput svakog drugog. Ona želi i žaluje kao obično ljudsko biće. Svojih je tegoba, kao i netko sasvim beznačajan, razriješena tek milošću neljudske sile.

Kraljevsku novorođenu djevojčicu daruju vile (kako se navodi, ljepotom, krepošću, bogatstvom). Njezinim značajkama i društvenim statusom upravljaju bestjelesna stvorenja. Kraljica i kralj izuzeti su iz razvoja osobnosti i životne perspektive svog djeteta. Njen usud određen je čarolijom. Upravo će transcendentan utjecaj oblikovati djevojčičine kapacitete koji će se zato realizirati u mjeri dostojnoj princeze. Izvanredne posebnosti male kraljevne predstavljene su kao znak nadnaravnog dara. Ona nije pripadnik dvora jer to želi niti je takvom (svojim izborom) čine drugi. Ona nadstvarnom voljom postaje izuzetna i naprosto živi svoju prirodnu, bogom danu, situaciju.

Na svečanost u čast rođene djevojčice, kraljevska obitelj (zbog nedostatka pribornog kompletića za jelo) ne poziva sve vile već izuzima iz slavlja jednu od njih. Nepozvana vila, kojoj je oduzeto mjesto za stolom, ipak dolazi i ljuti se. Ostale, dodvorne vile, ne podržavaju njen bijes jer im ne smeta njeno (individualno) uniženje. Zadovoljne jer same sudjeluju u slavlju, ne bave se okolnostima drugih. Tako se povrijeđena vila sasvim sama suprostavlja dvoru. Namjeru da se (netko) ukloni iz situacije koja treba biti zajednička, smatra neoprostivim prijestupom. Obrušava se na izostavljanje nebitnih iz društvenog skupa i traži Trnoružičinu smrt.

Za braću Grimm reakcija nepozvane vile je zla jer se usuđuje zastupati kao važna i iskazati ljutnju. Ona neotesano odbija kraljevsku procjenu o tome kako joj nije mjesto u zajedništvu vila. Loša je jer dovodi u sumnju nosioca nužnog poretka stvari. Ona narušava podrazumijevanje o kraljevoj uzvišenosti unatoč njegovom umanjivanju drugih.

Autorska braća zlu vilu jasno definiraju kao neodgojenu i prostu. Ističu kako je bez imalo poštovanja, čak i bez pozdrava, pristupila dvoru. Oni smatraju kako je smisao njenog dolaska važno svesti na formu. Oni, evidentno, čvrsto drže do uzusa primjernog dok im je do načela ispravnog stalo sasvim malo. Ne ispitujući razlog njene bezobzirnosti, napominju kako je uzviknula svoju kletvu. Sugeriraju kako je navedeno znak osobitog divljaštva. Umjesto emocionalne hladnoće, suzdržanosti i niskog tona, ona se drsko emocionalno otkriva. Njeno ponašanje pred nositeljem svih ravnodušnih, a finih manira, bez-bontonsko je i sirovo. Ona je necivilizirani rušitelj istine (kralja) i prirode stvari (dvora). Njena težnja za (individualnim) priznanjem i sudjelovanjem, za braću Grimm, znak je naročite zlobe.

Kako bi spasili poredak, i učvrstili mudru misao bajke kako je najveće zlo naljutiti se na poniženje i izostavljanje iz zajedničke stvari, autori bajke kletvu zlice ublažavaju darom posljednje dobre vile – Trnoružica neće umrijeti, samo će, na svoj 15. rođendan, zaspati stogodišnjim snom.

Prinčevi koji bi je pokušali probuditi prije kraja tog razdoblja, osuđeni su na smrt. Oni zapinju o trnje i umiru. Autori bajke jasno ukazuju kako se hrabrošću ne može nadvladati volja providnosti koja vlada svijetom. Tek pred onim kraljevićem koji će htjeti dospjeti do kraljevne nakon točno sto godina, trnje će se pomicati samo. On ne mora zaslužiti ulazak u zaspali dvor. On ne dolazi do Trnoružice vođen mudrošću ili smjelošću jer bi to otvorilo (neželjeno) pitanje postoje li jednako hrabri i mudri ili čak hrabriji i mudriji kraljevići (ili seljaci) od njega. Kada bi određeni princ dosegao kraljevnu vlastitom zaslugom, moglo bi se zaključiti kako se nagrada može steći vlastitim naporom. U tom slučaju, i nebitni bi mogli pomisliti kako se radom može steći dostojnost (i pozicija) kralja. A takvu je misao, po smatranju braće Grimm, važno odbaciti s odbojnošću. Kraljević njihove priče potvrđuje zamisao da je za svakog izabrana svrha kojoj služi. Do kraljevne jedino može doći pozvani kraljević, a nikako ne neki drugi ili (ne daj bože) seljak jer bi, u skladu s tokom Grimmovih misli, takva protu-prirodna situacija, već i u zamisli, bila tragična (ili smiješna). Namjera da se upravlja svojom situacijom vlastitom snagom, u ovoj se bajci, kako je prethodno navedeno, kažnjava zaplitanjem o trnje i bolnom smrću.

Za braću Grimm, kraljevsko je vrijeme vječno. I nakon duge uspavanosti dvora, njihov trenutak nije povijesno pregažen. Oni se bude nakon stoljeća, kao da su zaspali jučer. Vrijeme kraljeva je pravi tren, i u svojoj točnosti, ono se ne smije mijenjati. Samo zli prkose višoj volji. Svaka promjena savršenog sistema (na koju može pomisliti samo iskvarena i loša jedinka), jasan je put u opće nazadovanje. Biti dijelom kraljevstva, čak i u ugnjurenosti u obespravljenosti, treba shvatiti kao osobitu čast.

Misli Grimmove Trnoružice, u svojim dominantnim porukama, svevremenski su aktualne. Sustavi koji prozivaju zlima sve one koji se usuđuju preispitivati njegove dominantne istine, uistinu su vječni. Ljutnja poniženih (od)uvijek je znak neodgojenog, demonskog karaktera. Zagovornici alternativne stvarnosti detektiraju se i danas pa društveno angažirani agenti istine (poput Grimma) nikad ne postaju suvišni. Sve poznata priča o prirodnoj kraljevni i lošoj vili vremenski je neuspavljiv klasik.