Od svih fraza, koje su se uvriježile u svakodnevnom govoru, najmanje volim onu:”u nedostatku boljega”. Čini mi se promašena, ponižavajuća, previše kompromisna i neuklopiva u moja životna načela. Što to uopće znači? Uzmi što ti se daje, zgrabi i bježi, tješi se da ni drugima nije bolje, da su vremena nepovoljna, da je prosjek nizak, da malograđanština caruje, generirajući lažne slike o svome dobru i obilju, pa mi, manje skliski i snalažljivi moramo na margini života čekati da nam se ponešto “udijeli”, kako bismo u tom pomamnom kolektivizmu uopće sudjelovali?. Primamo sve, mirimo se sa svim, dok kulise i provizoriji predstavljaju ono, što bi pravi život trebao biti.

Moram izraziti svoje neslaganje i nepristajanje. U nedostatku BOLJEGA ja ne želim ništa. Akumuliram snagu i jačam samosvijest, i govorim sebi: ovo je najbolji bijeli snijeg i dalijevski labudovi pred kućom mojih prijatelja; najbolji rose koji sam pila u zadnje vrijeme; tiramisu savršen; ovo su super dobre motorističke čizme, stare, ali idealne za snijeg, ovo je rahat lokum iz Grčke, s dodatkom od ružina ekstrakta, kakav najviše volim. Ovo je dan za dobre odluke, za ljubavno pismo, za konačni zaborav stvari koje me muče. Ovo je dodir milosrđa, kad mogu oprostiti i nad manama vrlo preuzetnih ljudi sažalno i strpljivo se osmjehnuti. Kad nečijem krhkom optimizmu dajem ulje empatije, kad imam stare prijatelje, pa ih usprkos manama, neću prestati voljeti.

Nisam “cijepljena” od ambicije ni imuna na razočaranje. Imam loših dana, osobito ako mi se čini da stvari idu presporo ili ako mislim da sam upala u “zečju rupu” provincijalnog mamurluka i dosade, odakle me svi moji izmišljeni “astralni pomoćnici” neće moći otkopati. Tada pokušavam animirati slične ljude, izmisliti nešto, pustiti zapretane energije u pogon, razviti neku stvar koja je imala potencijala ili u krajnjem slučaju, na kratko otputovati, dok se svi talozi ne slegnu a vode ne razabistre. Zašto bih u međuvremenu pristajala na taj nesretni NEDOSTATAK? To je fikcija, kao i svaka druga, jednaka onoj da se pjesme pišu “iz srca” ili da nam neobične i sjajne zamisli “samo nailaze” bez ikakve pripreme i inkubacije.

Ja ne vjerujem u zamjene, surogate, nadomjestke, instant i digest izdanja, ni kad su jela u pitanju, ni osobe, ni duhovni sadržaji. Ne uzimam loše ni polu loše u nedostatku boljega, već strpljivo čekam pravi čas i znam da će doći, u smislu one ujevićevske fraze: “Živjeti valja zbog bljeska ljepote!”. Dodala bih: zbog zanosa, humora, topline, doživljaja, zbog nečega pravoga i neishitrenoga, uz što se neće nalijepiti fraza: “u nedostatku boljega”.

.

11. siječnja 2026. Flora Green