Sredinom prošlog stoljeća živio je u Zagrebu čovjek koji se zvao Vladimir Horvat, a bio je novinar, publicist, speleolog, fotograf i strastveni planinar koji je punih sedam godina u tada nepristupačnom dijelu Medvednice klesao stube, njih 500. Kad je započeo, a bilo je to 1946. godine, imao je 55 godina. Svaki trenutak svog slobodnog vremena Horvat je provodio na Medvednici, vikendom i praznikom, bez ikakve naknade, iz čistog entuzijazma. Najprije u potpunoj samoći, a kasnije su mu se pridružili neki prijatelji, koji su pomogli prenijeti neki teži kamen ili ukloniti oboreno stablo. Od prve do zadnje stube Horvat je savladao visinsku razliku od 117 metara, označivši brojem svaku pedesetu stubu. Kod četiristote nalaze se danas dvije spomen ploče, jedna posvećena njemu, graditelju, a druga Tomislavu Jutroviću, koji je godinama nakon Horvatove smrti stube održavao.
Priču sam čula i zapisala još prije nekoliko godina, ali nekako, nisam nalazila pravi trenutak da je objavim. Jutros, nakon što je južina dokončala višednevna prepucavanja i filozofiranje na temu čija je dužnost da očisti snijeg ispred ulaznih vrata i nogostupa uz stambene zgrade, čini mi se da je prikladno spomenuti ime Vladimira Horvata. Čovjeka koji je na Medvednici punih sedam godina gradio stube, strpljivo, dan za danom, iz čistog entuzijazma i idealizma, da bi planinarima i zaljubljenicima u prirodu uspon na zagrebačku goru učinio lakšim i sigurnijim.
.
radio gornji grad 
