Na datum rođenja Heinera Müllera, ne tražim povod za ritualno sjećanje, nego za provjeru. U davna vremena Vjesnika, Vesna Kesić objavila je s njim udarni, dugački, životni intervju. Prologova biblioteka Teorija tekstovi iz 1985. bila je najvažnija referenca za nadiruće postdramsko kazalište. U kanon ga je uvela Bojana Denić sa svojim beogradskim izdanjima eseja. Što je danas ostalo od njegovog kazališta kao javnog mišljenja? Što od scene kao stroja koji otvara Hamletovu ranu, što je ostalo od jezika koji je služio istini? Müllerovi tekstovi i godinama nakon njegove smrti i smrti svijeta kojeg smo poznavali, nisu literatura koja se prenosi na scenu. Oni su partiture sukoba, nacrti izvedbe, forenzički zapisi jedne povijesti XX. stoljeća, zakopane u jeziku.
Müller je politički filozof ruševina. Ruševina je metoda mišljenja. U Sofiji, gdje je sedamdesetih i ranih osamdesetih povremeno živio s trećom suprugom Ginkom Čolakovom, susretao bih poseban miris tramvaja, erotiku komunističkih hotela, avangardnu gestu njegove režije. Kad se srušilo ono što smo uzimali zdravo za gotovo, kad je nestala fikcija kontinuiteta, tek tada smo ugledali (ili ćemo tek vidjeti) od čega je svijet bio građen. U njegovu teatru nema napretka kao moralne priče, ima ponavljanja, traume, povijesti kao simptoma. Müller je u najdubljem kompletni kazališni autor, njegova drama je mizanscena, a njegov rez režijski postupak.
U mojim susretima s njegovim tekstovima, od Macbeth after Shakespeare preko Medeja materijal, Kvarteta do Ženske komedije, stalno se vraćala tvrdnja da je kazalište političko ne zato što govori o politici, nego zato što je raspodjela govora, tijela, pogleda i tišine uvijek raspodjela moći. Müller taj raspored rastavlja do kosti, bez obećanja pomirenja.
Macbeth after Shakespeare, moja amblematska predstava, je laboratorij moći “poslije” klasike. Našao sam dramu u prijevodu Trude i Ante Stamaća u arhivu Teatra ITD. Bio je to prvi prijevod teksta uopće, prvo izvodjenje izvan DDR-a. Donio sam ga u Mini teater. Igrali smo ga cijelo desetljeće, u New Yorku, Havani, Lisabonu, dobili mnogo nagrada. Macbeth Marko Mandić, a Lady Milena Zupančič. Müller ne stoji uz Shakespearea kao komentator, nego kao nastavak povijesti. Elizabetinski stroj suvereniteta reparirao je u industrijskim uvjetima dvadesetog stoljeća. Ubojstvo nije prijestup protiv kozmosa nego procedura prelaska vlasti. Režirati taj tekst značilo je odustati od sentimentalne psihologije i pokazati politiku kao moć koja proizvodi tijela, jezik, poslušnost i prazninu.
Medeja je “materijal” jer je povijest pretvara u sirovinu, u ženu, strankinju, tijelo dovedeno da služi, da rodi, da šuti. Režirao sam je najprije kao solo u Ljetnikovcu Sorkočević sa Senkom Bulić. U Ljubljani su joj se pridružili Marko Mandić i Ditka Haberl. Medejino političko nije u institucijama, nego u porodu, izgnanstvu, u jeziku koji joj ne pripada. Müller ne dopušta da se smjestimo u sigurnu poziciju sažaljenja, tjera nas da gledamo mehanizam u kojem je empatija kulturna valuta, a mit arhiv dominacije.
Kvartet je bio komorni rat, salon kao rov, erotika kao nastavak politike drugim sredstvima. Započeli smo u Dubrovniku, nastavili na Ptuju. Dvoje, Ana Karić i Robert Waltl u zatvorenom prostoru kao dva režima moći, dvije klase, dvije strategije jezika. Zavođenje taktika, poniženje valuta, a intimnost javni poredak. U Kvartetu buržoaska kultura gubi masku, rodne uloge postaju mikrodržave nasilja, a tijelo teritorij pregovora.
Knjižicu Ženska komedija u prijevodu na francuski pronašao sam na polici u stanu kojeg mi je ustupila draga Valérie Lang na Pigallu. Posudio sam je i donio u Ljubljanu. Ona nosi Müllerovu najsubverzivniju ironiju, komedija bi valjda trebala rasteretiti, a kod njega je postala dokaz uspjeha socijalističkog sistema. Smijeh ne oslobađa, ma kako bi oslobodio, smijeh samo potvrđuje normalizaciju. Ženska pozicija u komediji razotkriva kako društvo traži da žena bude i subjekt i dekor, i rad i reprezentacija, i želja i krivnja. Igrala je moja Jožica Avbelj. Brigadirka.
Ova četiri teksta čine aparat vlasti, aparat zajednice, aparat erotike, aparat žanra. Četiri stroja proizvode ljude, a zatim ih predstavljaju kao da su to “prirodni” karakteri. Müllerov teatar je napad na laž prirodnosti. On ne prikazuje svijet, nego njegove šavove.
Danas, na dan njegova rođenja Müller je opasniji nego onda kad je pisao. Jer njegovi tekstovi ne govore o iznimnim vremenima, govore o strukturi iznimke koja se pretvara u normu. O diktatorima, potresima, vremenima koja su opasna, o tvornicama iz kojih dopire miris ljudskih kostiju. Govore o ratu koji se vraća kao ekonomija, o eksploataciji koja se vraća kao kultura, o izopćenju koje se vraća kao zabava. Njegova umjetnost ne pruža zaklon iza riječi umjetnost. Ona kaže da povijest ne prolazi kroz nas kao priča, nego kao govor koji nas koristi i ispljune na spaljenu ledinu. Na nama je da taj govor učinimo vidljivim, da mu oduzmemo udobnost, da mu ne dopustimo da se sakrije iza estetike.
Heiner Müller je roðen da bi drama izgubila iluziju nevinosti. I da bi kazalište postalo ono što u svojoj srži jest – javni prostor sukoba.
radio gornji grad 
