Novi totalitarizam US-antiwokizma

„Profesor filozofije na Sveučilištu Texas A&M dobio je direktivu da iz nastavnog plana ukloni dijelove Platonovog “Simpozija” jer krše nova pravila o zabrani zagovaranja rodne ideologije, a odluka je izazvala zgražanje u akademskoj zajednici. Čini se da ni Platon nije siguran u ratu protiv takozvane “woke ideologije”. Spisi starogrčkog filozofa, čije se djelo smatra temeljem moderne filozofije, proglašeni su previše kontroverznima za Sveučilište Texas A&M. Dr. Martin Peterson, profesor filozofije i predsjednik Vijeća za akademsku slobodu na sveučilištu, dobio je nalog da iz svog kolegija “Suvremeni moralni problemi” ukloni odlomke iz Platonove “Gozbe”.“ (https://www.vecernji.hr/kultura/sveuciliste-zabranilo-platona-jer-promice-rodnu-ideologiju-i-homoseksualnost-1923907 )

1.

Ono što se vrtoglavom brzinom zbiva u MAGA-trumpizmom poharanoj duhovnoj situaciji vremena Amerike kao predznak globalne mahnitosti naravno da je već najavljeno u mnogim bitnim studijama i analizama kulturnoga srozavanja javnoga razuma 20. stoljeća. Neće se svidjeti turbo-ekstremistima zvanim neokonzervativci novoga vala trećeg desetljeća 21. stoljeća činjenica da je već nekoliko prominentnih teoretičara već u naslovu svojih knjiga uputilo na bit ovog antiintelektualizma koji se širio Amerikom čitavo 20. stoljeće kao zloguki virus mržnje spram obrazovanja, kulture, elita znanja i izravno spram demokracije uopće. Najznačajnija studija koja secira ovu, rekao bi Radomir Konstantinović „filozofiju palanke“, jest ona Richarda Hofstadtera, Anti-intellectualism in American Life: The Paranoid Style in American Politics: Uncollected Essays 1956-1965, Vintage, New York, 1966., za koju je dobio Pulitzerovu nagradu. Nije, dakle, sve ovo što se sada zbiva na najgori mogući način čudo neviđeno i posvemašnji događaj presedana u povijesti suvremene američke politike i kulture. A, ne, sve ima svoje ishodište, svoj latentni razvitak i rekli bismo pseudo-dijalektičku sintezu u totalnoj silaznoj putanji linijom novoga totalitarizma pod krinkom tzv. US-antiwokizma.

„Trump nije nikakva anomalija u našoj političkoj povijesti, već predstavlja izrazito Američki brend nesputanog, izravnog kapitalizma i prezira prema intelektualnom promišljanju, a kampanju je vodio na temelju poslovne umješnosti, okretnosti i probitačnog osobnog uspjeha – a sve to je jednako dvojbeno, pa i protučinjenično, kao i dugovječni mit od-siromaha-do-bogataša koji još uvijek ima golemi utjecaj na maštu nacije. Istodobno, njegovo predsjednikovanje označava kulminaciju ekonomskih trendova u zadnjim desetljećima, a posebno deregulaciju poslovanja i proizvodnje, smanjenje poreza i ograničavanje sindikalnog organiziranja, ekstremnu koncentraciju bogatstva i siromaštva te općenito širenje tržišnih vrijednosti u svim područjima društva, a svakako u saveznoj vladi. Koristeći Bijelu kuću kao platformu za privatne poslovne interese, Trump nedvojbeno ukazuje na pobjedničke trendove globalnog neoliberalizma, čak i kad su prijetvorno prikriveni ekonomskim nacionalizmom i populizmom protiv establišmenta..“ (Nicholas Baer, „Američki idiot“, Europski glasnik, br. 30/2025., str. 287. S engleskoga preveo Miloš Đurđević)

Već je postalo samorazumljivo da se gotovo kritički ne zatire ova ogavna populistička praksa prenošenja svojeg lukrativnoga biznisa korporativizma u prostore državne politike kao najgori oblik srozavanja liberalne demokracije uopće. Što je otpočelo u Europi s Berlusconijem, eksplodiralo je u Americi s Trumpom. Prvi je bio začaran nogometom i Sanremom ne samo kao životnim stilom jer je vladao ozračjem San Sira i namještao poslove oko organizacije spektakla talijanske kancone, pa bi još uvjetno za njega mogli kazati da je imao „stila“ kao i svaki talijanski bonvivan. No, Trump osim maljanja vraga na zid svojeg akronima na pročelje Kennedy-Centra u Washingtonu može rastjerati samo državnu operu i od svega napraviti puki kič-bal i bučni kraval. Za obojicu je zajedničko ono što ih određuje kao nova hibridna mega-ideologija u fragmentima razlika, a oni su otuda ideal-tipske figure spektakla desničarskoga populizma s neofašističkim pedigreom. Totalna korporativno-oligarhijska moć nemoguća je bez narcističkih psihopatskih Vođa.

U politologijskoj literaturi o ovom fenomenu uvijek se poseže za psihološkim studijama autoritarne osobnosti još iz kraja 1930ih godina u radovima Theodora W. Adorna. U nekoliko navrata već sam uputio na briljantnu analizu raspada američke kulture i figure javnoga intelektualca, što ima dalekosežne globalne posljedice za sve pojave diljem svijeta, u djelu Christophera Lascha, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak). Sebeljublje u zrcalu korporativnoga kapitalizma današnjice nije više stvar duševnoga skretanja patološki ustrojenoga individuuma, nego je rezultat konteksta u kojem između zahtjeva vladavine logike ekstraprofita i društvene moći postoji korelativni odnos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/politika-bez-ideologije/) Svi su populistički političari trijada narcističke kulture i politike, a svode se na:

(1) gurue pseudo-mesijanizma kojima „narod“ vjeruje jer im podaruje mogućnost ne da budu manji od zrna u masi, već da djeluju na vlastitoj projekciji militantnoga vojnika Partije, fanatičnog vjernika Crkve kao politizirane religije, mahnitog borca za istinu koju promiču ideološki usmjereni mediji;

(2) zabavljače publike koji ne prežu od izravnoga vrijeđanja protivnika u politici shvaćenoj kao proširena medijska arena ili ring u javnome prostoru;

(3) patološke mrzitelje elite znanja kao otuđene predstavnike tzv. establišmenta. Ovaj fenomen na ingeniozan način je protumačio Hermann Broch, veliki austrijsko-američki književnik, emigrant i kritičar nacizma i Hitlera, u svojoj studiji o psihopatologiji masovnoga ludila zvanog podaništvo pred Vođom i stvaranjem kolektivne psihopatologije univerzalnoga narcizma. (v. Hermann Broch, Massenwahntheorie, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1979.)

Zato je suvremena politika uistinu globalno-planetarni spektakl jedne čudovišno opasne videopolitike koja više ne potrebuje nikakva racionalna objašnjenja vlastite projekcije bijesa i mržnje na Druge kroz manje ili više odabranoga odstrela svih formi „neprijatelja“ u tzv. kulturalnome ratu (Kulturkampf, culture wars) koji se odigrava uvijek i kao svojevrsno izvanredno stanje (Ausnahmezustand), kako je to još davno opisao Carl Schmitt. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/videopoliticki-obrat-svijeta-ima-li-jos-alternative-populizmu/ )

2.

„Knjiga Anti-intellectualism in American Life također nas podsjeća da za antiracionalizam današnjih kulturnih konzervativaca i vjerskih fundamentalista postoji golemi presedan u prošlosti ove nacije. Hofstadter je spomenuti antievolucijski križarski pohod iz 1920-tih postavio u kontekst protestantske »revolucije protiv modernosti«, koja je obuhvatila preporođeni Ku Klux Klan, podržavala prohibiciju i uspješnu kampanju protiv katoličkog političara Ala Smitha, kandidata Demokrata na predsjedničkim izborima 1928. godine. Taj je radikalizam zadržan u narednim desetljećima, kaže Hofstadter, kad su desničarski ekstremisti pridobili nove pristaše među onima koji su bili zabrinuti zbog saveznog poreza na prihode, New Deal reformi, komunizma i rasne desegregacije. Bez obzira na mnoge napadne kontradikcije i ideološke napukline, režim Trump/Pence uvelike se nastavlja na američku desnicu, a posebno zbog mobiliziranja nostalgije i ustrašene paranoje, pronalaženja pogodnih žrtvenih jaraca i propagiranja neliberalne agende (npr. protuimigrantski nativizam, militantni nacionalizam, izolacionizam u privredi i vanjskoj politici) u razdoblju financijske recesije i destabilizacijskih, uznemirujućih događaja diljem svijeta.“ (Nicolas Baer, „Američki idiot“, str. 285-286.)   

Ono što nazivamo još dično pojmom liberalne demokracije i što se po defaultu izjednačavalo s misijom američke kulture ne u njezinim vulgarnim izljevima masovne zabave, već u najvećim dosezima mesijanizma i slobodnjaštva herojskoga individuuma koji uvijek stoji uspravno na braniku univerzalnih vrijednosti američkoga Ustava i zapisa očeva-utemeljitelja Amerike poput Madisona i Jeffersona, zapravo je bila teškom mukom izvojevana katkad i pirova pobjeda protiv duha „palanaštva“ (nacionalizma, rasizma i izolacionizma). Ono što novodobni tirani uvijek čudovišno mrze jest izrugivanje njihovih intelektualnih sposobnosti, a to nikad nije vezano uz njihov IQ. Umjesto takvih besmislenih napada na Druge u politici koja nije racionalni konsenzus univerzalne pameti, već okrutna igra strasti, prirođene lukavosti i umijeća kako su to dobro znali već Machiavelli i Hobbes, a u 20. stoljeću posebno Carl Schmitt, potrebno je ukazati na to da tiranija u formi neoliberalne oligarhijske vladavine u 21. stoljeću, naizgled paradoksalno, prezire svaki oblik diskurzivne i racionalne rasprave i dijaloga.

Zato je desničarski populizam s elementima bijeloga supremacizma i evangeličkoga fundamentalizma nužno usmjeren sektaški protiv onoga što je oduvijek bio na ovaj ili onaj način obrazovni kanon američkoga sustava visokoga obrazovanja. I to nema nikakve veze s optužbom za tzv. woke-ideologiju s njezinim katkad uistinu nemoćnim vidovima politike identiteta kao što je obrana LGBT-zajednica, crnačke manjine, ekologizma, feminizma, transrodnosti i slično.

Tzv. kulturalni ratovi plamtjeli su još krajem 1960ih godina. Postoje pouzdani dokazi da ono što je Trump na radikalan način svojeg ideološkoga linča učinio Harvardu, dovevši ovo prestižno sveučilište pred gotov čin abdikacije zbog opće oportunosti da ne ostane bez potpore i državnih subvencija, nije bilo kako se uobičajeno misli stvar bez presedana. U velikome tematu 30. broja časopisa Europski glasnik iz 2025. godine,naslovljenim „Sumrak američke demokracije“ uvršten je i tekst američkoga profesora prava sa sveučilišta Columbia, uglednog znanstvenika Bernarda E. Harcourta „Trumpov rat sa Harvardom desetljećima je pripreman. Ovo pismo je dokaz“ (str. 337, s engleskoga preveo Miloš Đurđević). U tekstu se argumentirano dokazuje kako je već u Nixonovoj državnoj administraciji postojao prešutni dogovor republikanskih jastrebova da se napadnu tzv. lijeva sveučilišta poput Harvarda jer iskazuju manjak domoljublja i kritički napadaju temeljne vrijednosti koje donosi politika Nixona američkome narodu. Pismo o kojem je riječ faksimil je dokumenta kojom se naređuju budući koraci tajnim službama i državnim agencijama kako radikalno postupati s buntovnim američkim intelektualcima i sveučilišnim profesorima koji se otvoreno protive republikanskome establišmentu.

3.

Postoji jasna razlika između otvorene ili prikrivene cenzure u liberalno-demokratskome poretku vladavine i onoga što je tvrdokorna zabrana nekog proskribiranoga sadržaja koji utvrđuje dogmatska struktura pravila totalitarne vladavine. Bolje bi bilo kazati, da je takva razlika barem postojala sve do nastanka onog što nazivam hibridnim oblicima totalitarizma u postdemokratskome stanju u kojem u globalnim „društvima kontrole“ djeluju tzv. ideološki aparati države (pojam potječe od glasovitog francuskog neomarksističkoga filozofa Luisa Althussera) tako što brišu razlike između otvorenih i zatvorenih aparata represije u suvremenosti. Netko će onako libertarijanski „neutralno“ i naravno krajnje tupavo reći, ipak je to državno sveučilište u Americi koje provodi Trumpovu MAGA-ideologiju prokazivanja woke-ideologije, pa čemu vika nizašto, jer to je navodno nemoguće na drugim privatnim sveučilištima koja se ne obaziru na državne instrukcije što čini bit američkoga ekonomsko-političkoga liberalizma.

Ma, zar stvarno? Poruka i pouka ovog bizarnoga slučaja cenzure jednog od najznačajnijeg djela čitave svjetske filozofije i kulture kao što je Platonov dijalog Gozba (gr. Symposion), koji je uz njegovu Državu (Politeia) najveće duhovno blago čovječanstva, jer u oba djela nije riječ tek o pitanju ljubavi i pitanju smisla pravedne zajednice koja čovjeka uzdiže do svjetlosti ideja, zacijelo je u ovome na simbolički i izravan način uspostavljanja glavne maksime suvremene tiranije kao biti post-totalitarizma: Neka Platon začepi gubicu!

Platon ovdje nije stvarni „Platon“, već istinski simbol dvojega: slobode i intelektualnoga istraživanja istine u društvu i državi koja ne počiva na tiraniji i despociji, na vladavini mediokriteta i idiota u stvarnome i metaforičkome smislu. Zato je još zlogukije da je ovaj čin podaništva sveučilišnoga vijeća Texasa A&M koji iz kurikuluma traži izbacivanje dijelova Platonove Gozbe ništa drugo negoli pad na koljena pred „američkim idiotom“ i njegovim ozbiljenjem MAGA-ideologije koja tzv. rodne ideje i sve što je protiv tzv. naravnoga zakona fundamentalistički shvaćenoga kršćanstva opako cenzurira. Pouka i poruka je nedvosmislena: ili se ukloni, ili se pokloni! Platon je samo prvi korak pada u anti-intelektualnu kloaku i bit će ih još, to je neporecivo. No, o čemu zapravo govori filozofijski dijalog o pojmu ljubavi bez kojeg bi zapadnjačka civilizacija ostala na istoj razini kao i organizirano barbarstvo kojemu zapravo uopće nije potrebna visoka kultura, već samo orgije i spektakl masovnoga ispražnjavanja i totalne pseudo-ekstaze.

Evo, o ovome. Rodna analiza Platonova Simpozija razotkriva složen i prijeporni pogled na žene i seksualnost u klasičnoj Ateni, pri čemu dijalog odražava patrijarhalne norme svojeg vremena i nudi argumente za modernu feminističku interpretaciju. Povijesni kontekst je ključan: sam simpozij ili gozba bio je pijanka samo za muškarce (osim zabavljača/kurtizana), a žene su uglavnom bile isključene iz javnoga, intelektualnog i političkog života antičke Atene. Govori u dijalogu, koje su održali razni muškarci hvaleći Ljubav (Eros), poglavito se usredotočuju na muško-muške odnose, posebno na model paiderastije gdje stariji muškarac (ljubavnik) odgaja mlađeg muškarca (voljenoga).

Pauzanijin govor eksplicitno obezvređuje muško-ženske odnose, povezujući ih s “Zajedničkom Afroditom” i pukim tjelesnim užitkom i reprodukcijom. “Nebeska ljubav”, povezana s isključivo muškom “Nebeskom Afroditom”, predstavljena je kao intelektualno superiorna i kreposnija.

Aristofanov govor je mitski prikaz tri izvorna “spola” (muško-muško, žensko-žensko, androgino muško-žensko) i objašnjava ljubav kao potragu za svojom “drugom polovicom”. Ovo je značajno zbog priznavanja lezbijskoga postojanja, ali u konačnici svodi heteroseksualnost na njezinu nužnost za nastavak vrste, istovremeno implicirajući da muško-muški parovi proizvode “najbolje iz svoje generacije”.

Diotimin govor (a pripovijeda Sokrat) tvori središnji fokus analize roda jer Sokrat pripisuje svoje najdublje razumijevanje ljubavi mudroj ženskoj svećenici, Diotimi iz Mantineje. Ona uvodi “Ljestve ljubavi”, uspon od fizičke ljepote do vječnoga oblika same ljepote. Međutim, njezino uključivanje je predmet rasprave što je bit ljubavi.

Neki filozofski tunači tvrde da Platon koristi Diotimu kao “književni alat” za prisvajanje ženske prokreativne moći (trudnoće i rođenja) u mušku intelektualnu aktivnost, u konačnici degradirajući žene. U njezinom govoru, fizičko razmnožavanje (povezano sa ženama) je niži oblik ljubavi, dok je “duhovna trudnoća” (rađanje mudrosti, zakona i vrline, povezano s muško-muškim odnosima) superiorna.

Druge, pak, analize sugeriraju da Platon koristi Diotimu kako bi osporio rodni esencijalizam pokazujući da filozofijski uvid može doći od žene i da krajnji cilj filozofijske ljubavi nadilazi rodne, tjelesne brige. Ovo čitanje naglašava Platonov fokus na sposobnost duše za vrlinu u odnosu na fizičke spolne razlike.

Moderna istraživanja su podijeljena. “Humanistička” feministička čitanja tvrde da je Platonov krajnji doseg da su rodne razlike slučajne za čovječanstvo i da je filozofijska praksa otvorena svim dušama. “Ginocentrična” ili kritičnija čitanja, poput onih Luce Irigaray, vide Gozbu kao fundamentalni dio patrijarhalne tradicije koja marginalizira žensko iskustvo, čak i kada koristi ženske slike ili likove. Ukratko, Gozba ne nudi jednostavan, jedinstven stav o rodu. Proizvod je duboko patrijarhalnoga društva, ali sadrži složene argumente koji omogućuju raznolika i kontradiktorna tumačenja u vezi s ženskim ulogama, potencijalom i samom prirodom ljubavi.

4.

I što ćemo sada kada je objelodanjeno da Platon nije neki veliki branitelj tzv. liberalne demokracije, da ga feministkinje ne smatraju glavnim autoritetom za moralne prodike o ljubavi, da naposljetku unatoč apologije muško-muške ljubavi i refleksije o „transgender“ tjelesnosti koju ne prokazuje i ne vrijeđa, ne zabranjuje niti ozloglašuje? Ništa, u tome uopće nije poanta. Jasno je da je Platonova filozofija nemoguća bez ideje ljubavi i pravednosti. Ono što čini bit zapadnjačke civilizacije nije ništa drugo negoli posredovanje između Platonova dva besmrtna dijaloga, Gozbe koja raspravlja o biti ljubavi i Države koja promišlja o biti slobode bez koje nema nikakve ideje zajednice ni na nebu ni na zemlji, jer su tiranije i oligarhije za Grke u smislu onog što pripada biti ljudske egzistencije naprosto degeneracija i zlo bez ikakva opravdanja.

Cenzura na Odjelu za filozofiju Sveučilišta Texas A&M paradigmatski je primjer totalnoga sumraka američke demokracije i pada u bezdan sveopće tiranije. No, nije to ništa puko „američko“ niti se može svesti na agoniju jedne velike kulture od koje sve više preostaju samo krhotine i ono što Georg Steiner naziva „nostalgijom za apsolutom“. Rekli bi mudri Latini odnosno Horacije: de te fabula narratur! („O tebi je riječ!“)

A što je drugo svako zatiranje kulturnih sadržaja koje prokazuju kršćanski fundamentalisti „ovdje“ i „sada“, izbacivanje iz lektire tzv. skaradnih sadržaja koji vrijeđaju osjećaje mladeži, nasrti na tzv. ljevičarske festivale i njihove svetkovine slobode i uma, mržnja spram Drugoga i bijes na Druge, ideološke hajke „u ime Boga i nacije“ i sve drugo što se valja ulicama, a uvijek počinje tako nedužno „intelektualno“ zahtjevom za cenzurom kao opravdanjem svakog budućega strahovlašća kako glasi prijevod grčke riječi tiranija i u kojoj su sadržani samovolja i nasilništvo kao takvo.

Ako niste znali niti, naravno, čitali Platonovu Gozbu, velika Diotima, na Sokratovo pitanje što je ljubav odgovara ovako:

„Demon, o Sokrate, veliki demon!“

U ljubavi vladaju demoni, a u politici umjesto razdiobe dobra sve se više zbiva vladavina opakosti i zla.