Jedna od najvažnijih fovističkih slika iz Fin de siècle ”Radost života” čuvenog francuskog avangardnog slikara Henrija Matissea sasvim je različita od portretnih fotografija smijeha i osmijeha Saše Ćetkovića. Ona prikazuje obrise dva ženska tijela u (rajskom) vrtu, ples i igru mitske i erotične prirode.”On o čemu sanjam” govorio je Matisse 1908. godine ”jest umjetnost koja je izbjegla uznemirujuću ili depresivnu tematiku.” Nedugo zatim izbio je Veliki rat i sumorne slike svijeta prevladale su u stvarnosti i umjetnosti.

Iako je medij (fotografija) i subjekt (osmijeh) različit od davnog prauzora, impuls sretnog čovjeka i sretnog društva izbija i iz Ćetkovićevog fotografskog ciklusa ”radost života” unatoč sve tamnijim bojama apokaliptičkog mentaliteta današnjice. Osmijeh nije fotografski zabilježen tek kao neki eskapizam koji bi trebao svjedočiti bijegu od stvarnosti, već odiše uvjerljivošću koja je neponovljiva i zato dokument trenutka, zadovoljstva i jedinstvenog doživljaja. Još se uvijek možemo smijati, poručuje Saša Ćetković svojim fotografijama, unatoč svim teškim okolnostima. Dapače, cijeli ciklus fotografija nema ni zericu bunta ili kakve provokacije. Prirodan je i umjetnički nesmotren, spontan, baš poput iskrenosti često skrivene u smijehu. ”Radost života” tako je ne samo zabilježena i fotografijom posvjedočena stvarnost, već i afirmacija onog zadovoljstva zbog kojeg se uvijek možemo nasmiješiti kada susretnemo nesputanu fotografsku umjetnost.

Marijan Grakalić