.

Postoji jedna knjiga. Knjiga stara gotovo jedno stoljeće, ali zastrašujuće suvremena. Mislim na Jučerašnji svijet Stefana Zweiga — intimno, ali i povijesno svjedočanstvo o Europi koja je vjerovala da su mir, stabilnost i napredak trajna stanja, a ne povijesne iznimke.

Zweig piše o svijetu u kojem su ljudi mislili da se rat više ne može dogoditi, da je razum pobijedio strasti, da su institucije dovoljno snažne da obuzdaju kaos. Znamo kako je ta priča završila. Ne zato što su ljudi bili zli, nego zato što su bili uvjereni da se slom ne može dogoditi — barem ne njima.

Zašto to spominjem?

Zato što je ove godine, na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, kanadski premijer Mark Carney izrekao rečenicu koja zvuči kao hladna, racionalna verzija Zweigove tragedije. Rekao je: „Ne nalazimo se u tranziciji, nego u pukotini.“ Drugim riječima: ne prolazimo uredan prijelaz iz starog u novo, nego živimo u vremenu loma — vremenu u kojem stara pravila više ne vrijede, a nova još nisu uspostavljena.

To je trenutak u kojem povijest ubrzava. A takvi trenuci, kako nas Zweig uči, ne praštaju iluzije. Jer, kao sto kaze Mark Carney – Nostalgija nije strategija.

Zweigov „jučerašnji svijet“ bio je svijet sigurnosti bez svijesti o vlastitoj krhkosti. Ljudi su vjerovali u međunarodno pravo, u trgovinu kao jamstvo mira, u kulturnu povezanost naroda. No upravo ta vjera, lišena opreza, učinila je slom toliko razornim. Tadašnja Europa nije propala zato što nije imala vrijednosti, nego zato što je vjerovala da su te vrijednosti same po sebi dovoljne.

Carney, govoreći gotovo sto godina kasnije, upozorava na isti obrazac u drukčijem ruhu. Globalni poredak koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata — poredak pravila, institucija i multilateralne suradnje — više ne funkcionira kako smo navikli. Trgovina postaje sredstvo pritiska. Financije postaju oružje. Sigurnosna jamstva gube bezuvjetni karakter i postaju uvjetna.

A male i srednje države, ako ne djeluju zajedno i strateški, postaju ranjive.

Carney kaže: „Ako niste za stolom, bit ćete na jelovniku.“ To nije cinizam. To je realističan opis odnosa moći u svijetu koji ulazi u novo, neizvjesno razdoblje.

Tu se susreću Zweig i Carney.

Zweig nam pokazuje što se događa kada elite prekasno shvate da se svijet promijenio. Carney pokušava spriječiti da ponovno učinimo istu pogrešku. Razlika između njih nije u dijagnozi, nego u vremenu reakcije. Zweig piše iz pepela. Carney govori dok se još može birati.

Rat se vratio na europsko tlo. Nacionalizmi jačaju. Povjerenje u institucije slabi. Mnogi građani osjećaju da nemaju kontrolu nad političkim procesima koji oblikuju njihove živote. U takvom okruženju lako je povjerovati da će se netko drugi pobrinuti za stabilnost — jači saveznici, veće sile, stare strukture.

Ali upravo je to lekcija koju nam Zweig ostavlja: povijest ne kažnjava zlo toliko koliko kažnjava naivnost.

Carneyjev govor podsjeća nas da se male i srednje države ne smiju oslanjati na automatizam poretka koji se raspada. Moraju biti aktivne, povezane i svjesne svojih interesa. Ne kroz izolaciju, nego kroz pametnu suradnju. Ne kroz iluzije, nego kroz strategiju.

Za Hrvatsku to znači nekoliko vrlo konkretnih stvari.

Europa nam nije samo geografski okvir, nego egzistencijalni prostor. U svijetu pukotina, Europa ili će biti politički subjekt ili će postati prostor tuđih interesa. Neutralnost bez snage nije sigurnost, nego ranjivost.

Europa za nas nije samo politička zajednica, nego prostor u kojem pravila imaju težinu i u kojem se interesi usklađuju, a ne nameću. Upravo zato moramo biti dosljedni i kod kuće: institucije se ne čuvaju deklarativnim riječima, nego njihovim svakodnevnim funkcioniranjem, a činjenica da gotovo godinu dana nemamo predsjednika Vrhovnog suda ne smije biti dio nekakvih “paketa” jer izravno slabi povjerenje u institucionalnu stabilnost države i demokratsku čvrstinu.

Multilateralizam nije sentimentalna ideja, nego hladni interes. Za države naše veličine, međunarodna pravila nisu luksuz, nego nužnost.

U svijetu u kojem se odnosi moći ponovno zaoštravaju, naša sigurnost i sloboda ne ovise o tome koliko smo glasni, nego o tome koliko smo dosljedni, pouzdani i svjesni trenutka u kojem živimo.