Piše i slika edit Glavurtić

Ne znam točno, valjda iz potrebe za ljepotom, zbog nade u čistoću usprkos svem mulju u kom plivamo, i vjere u ono zrnce dobra u čovjeku koje se često samo sa sobom bori. Slikam ih iz potrebe koja u mislima svakodnevno crta svjetlosne krugove oko onih koje volim. Ma, ne samo njih.

Činim to ponekad i za nepoznate likove s tramvajske stanice ispod mog prozora, koje je zgrbila neka briga ili tuga, vidljiva svakom tko zna gledati.

Nikad ih neću upoznati, niti oni išta slute o ženi koja visoko na svom prozoru, u kratkoj pauzi od slikanja, poziva anđela da bude uz to umorno, prignuto ljudsko biće.

I ne samo da anđele slikam, nego ih ostavljam i kao nevidljive znakove, usput, dnevno. To su četiri mala poteza potajno ucrtana u prašnjavo tramvajsko staklo, u prozor automobila pokriven sitnim snijegom, ili čak sasvim skriveno, u mramornu plohu stola u kafiću. Da taj znak onako nevidljiv ponese sobom prvi tko ovamo sjedne. Nikad se ne zna kad mu može zatrebati?

Šašavo je sve to, znam. Ali ponekad se baš uplašim bešćutnog i hladnog lica ovoga Svijeta, i ljudske izgubljenosti u njemu, i bude mi tjeskobno, i teško.

I tako, jer ne znam što drugo, ja crtam anđele.