“Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe”
(Mak Dizdar)

Piše: Korana Serdarević

Stoji okrenuta leđima. Čini se da nešto čita, jer drži se desnom rukom za rukohvat, a glava joj je spuštena. Mirna je, povremeno se samo zaljulja skupa s plavim tramvajem koji reže taj bijeli dan, ulazi u prostor kao nož u meko tijelo kruha. Jeli su skupa. On je mazao marmeladu na tanku koricu kruha, čuo se radio iz kuta kuhinje, ona je miješala šećer u šalici crnoga čaja.

Već su prošle dvije stanice, a nije podigla glavu. Nije pogledala kroz prozor, nije nasumice odmjerila ljude kroz staklo ni poslušala neke glasnije razgovore. Gužva je, ali nikoga nije pogledala u lice, i neće ga vidjeti dok joj ne priđe zaista blizu.

On gleda u njezina leđa, a prije nego krene, poželjet će joj raspustiti kosu koju je stisnula u niski rep. I samo na jedan prosti trenutak poslat će pogled preko njezine glave, zamislit će kopčanje na crvenoj košulji čiji se ovratnik nazire iza ruba jakne, zamislit će njezin vrat, i sjetiti se njenih sitnih grudi u svojim rukama.

Tramvaj se zatresao jače nego dosad, neka se žena naslonila na njega i tiho se ispričala, bijela vrećica je zašuštala u prolazu, mladići nagurani na vrata su se glasno nasmijali, a starija gospođa koja je sjedila ispod njegovog pazuha počela se ustajati, iako je stanica još daleko.

Ona podiže desnu ruku do uha i vrti okruglu naušnicu od bijelog zlata. Taj ga pokret podsjeća, ostaje zamišljen. Mogla je to činiti jučer, danas i sutra, u njegovom dnevnom boravku, dok se on pravi da je ne gleda. Dok na televiziji netko čita vijesti, dok svira radio, dok se mijenja vrijeme, ona je mogla tako vrtjeti naušnicu u njegovom stanu. On bi možda podigao pogled sa stranice dnevnih novina i promatrao je.

U tramvaju se čini da su zamrli zvukovi, a onda ga muški glas upita izlazi li na idućoj stanici. Neće izaći. Samo izvolite, prođite.

Cesta je pred njima ravna, gužve je manje, prostor je zbijen među njima. Okrenuo se prsima prema njoj, ali još se drži desnom rukom za dršku praznog tramvajskog sjedala. Te se praznina zasrami. Ustvari, što će joj reći? Ona je sasvim mirna i možda čita roman o nekim ljudima koji su se jednom voljeli, a onda su stajali jedno preko puta drugog i gledali se krišom. Možda si oni, ti likovi iz nekog romana, sada samo pružaju ljubazno ruke i smješkaju se, a stopala im se već okreću na suprotne strane. Od tih mu je misli zlo i odjednom se ljutito okreće prema cesti. Nitko ga ne sili da joj se približava. Nije on pijun ove slučajnosti.

Gleda van. Tramvaj škripi kad staje na stanicu, a ljudi ulaze i izlaze, češće šuteći. Kad se ipak ponovo okrene, neka žena mu zasmeta i on je nekoliko trenutaka ne vidi. Možda je više neće biti kraj tog prozora. Oči mu se rašire i krene se gurati. Oprostite, samo malo, ispričavam se. Između njih je bilo nekoliko koraka, među njima je bio prostor pun novih mogućnosti, a sad su stranci, punih ruku torbi, vrećica i djece. Životi su među njima. Mora se probiti. Mora, ovo je sigurno zadnji put.

Ipak je vidi. Gleda u ekran mobitela i smješka se, knjigu je zatvorila i grli tramvajsku šipku. Onako usput, prislonjena tijela. On zastane malo dalje, ukočen. I dođe mu da njega drži tako usput. Da je bilo drukčije, ona bi sad čitala poruku i držala se njegovog lakta, tramvaj bi je povremeno gurkao i on bi ih oboje držao uspravno, prkosno, okomito na svijet. Ona bi mirisala na jasmin, da, tako bi mirisala, a onda bi prokomentirala što joj je netko napisalo i skupa bi se nasmijali. Kad se smije, ima rupice u obrazima.

Mora da je kukavički stajati tako blizu, a ne reći ništa. Mora da je kukavički ostavljati još ta dva koraka između njih. Tako bi ona rekla. To zapravo i jest rekla. Onda kada bi tražila više. Išla je po zadanoj pruzi, kao ovaj prokleti tramvaj, koji ga sad sili da se grči i da se sjeća, i da mu sada taj osjećaj nestaje ispod košulje. Ona je imala raspored svojih kretanja, a on je jednom samo sišao na stanici i nije rekao ništa. Poslije mu je znalo biti žao, ali samo kad je bila tišina i kad je stigao ostati sam. A i prošlo je previše vremena.

Stoje jedno do drugog. Kad su se upoznali, prostor se među njima sveo u ništa nakon jedva sat vremena. Dane nisu kratili nikada. Sjedili su u kinima, u restoranima, u sobama, na krevetima. Pili su iz iste čaše i jednom su razgovarali o djeci. Zažarili su joj se obrazi od sreće i bilo je tužno što on uskoro mora pobjeći. Poslije je sigurno dugo plakala, a možda ga je i tražila. Netko mu je tada rekao nešto o njoj, ali to je zaboravio. Bilo je puno novih ljudi tada, nepoznatih, uzbudljivih kao sama budućnost.

Prošlo je nekoliko stanica otkako je trebao izaći. Otići na posao, kupiti kavu u kafiću ispod ureda, prolistati novosti na internetu. A on stoji u tramvaju i gleda kroz prozor.
Spremila je mobitel i knjigu u torbu i čini se da se sprema izaći. I onda se odjednom okrenula se prema njemu. Osjetio je kako gleda njegov profil. Mora se okrenuti, mora je pogledati, mora isputovati taj put. Možda se nešto dogodi, možda život dopusti kliski prijelaz u sretniji izbor, ovako prekasno, ovako danas.

Par sekundi se nije pomakla. Osjetio je to cijelim tijelom. A onda je pogledao. Žena je bila lijepa. Promatrala ga je sa zanimlanjem i sitnim osmijehom. Nije je nikada prije vidio.

Tramvaj leti bijelim danom i ostavlja za sobom ljude. Oni se raspršuju ulicama i trgovima, uvijek se udaljavajući jedno od drugoga. Sjeo je u prazni stolac i naslonio glavu na staklo. Neki ljudi znaju i zaspati u tramvaju, pomislio je, već potpuno miran.