Nekako ne vjerujem teoriji da sami biramo one koje ćemo zavoljeti, prije bih rekla da to ljubav bira nas. Ona određuje način na koji će nas dotaknuti, čas u kom će se pojaviti, čovjeka čijim će nam glasom govoriti, i čijim će nas rukama grliti.

Često za ljubavlju tragamo godinama, čekamo je, sanjamo i priželjkujemo.

Izmišljamo je tamo gdje je nema, a ne prepoznajemo kad je pored nas.

No kad se desi susret, od jednog do drugog trena promijeni se slika svijeta. A zapravo, mijenjamo se mi, otvarajući se drugom postanemo bliži sebi.

Treba pristati na ljubav – i kad je nemoguća, i kad je platonska, i kad je tajna.

Ona je uvijek prilika da spoznamo i vrednujemo život i sebe u njemu.

Malu kapljicu bez koje ocean nikada ne bi bio moćan i divan kao što jest.

I sigurna sam da u trenutku zadnjeg izdaha uopće neće biti važno što smo u životu postigli, ni kakvu smo titulu stekli… važno će biti samo koliko smo voljeli.