Piše: Božica Jelušić, slikovnost: Sanja Šantak

Čini mi se da i u trenutcima kad sam najumornija, pogled na rascvalu granu, zimzelene u travi, vršu spuštenu u jezero, kuglastu imelu ili čipkom od živa cvijeća progrušan grm, vraća mom tijelu snagu, a srcu daje zanos i adrenalin. Premda u godišnjim dobima odlazim na poznata i omiljena mjesta, gdje je sve isto kao i lani, ili barem gotovo isto, uspjeva mi postići ljepotu p r v o g l e d a, ono uzbudljivo stanje, kao da po prvi put vidim stvari i pojave stvorene snagom Prirode. Zaista bih voljela znati što su osjećali prvi ljudi, pri pogledu na poklonjeni im svijet; kako se osjeća leptir kad iz kukuljice izvuče krila, kako ptica kad iz nje izleti glas, ili glista koja prokopa tunel i svoju nježnu ružičastost izloži zraci Sunca.

Istočnjaci govore da je “boravište u Zenu” upravo to, moć munjevite objave, dubina pogleda koji prodire kroz materiju, spojenost s objektom koji je pogled dotakao. Stoga se i ne bave sitničavim dodavanjima, ukrašavanjima, gomilanjima. Povući crtu, kapnuti pigment, napisati kaligrafski znak, ostatkom čaja s dna šalice naznačiti prizor, to je posve dovoljno. Gledatelj će ostalo nadograditi u vlastitom oku, nadopisati u svom umu. A hegelijanska estetika pak poučava: ‘”Kao umjetnički stvaratelj, čovjek je čitav jedan svijet sadržaja, što ga je izuzeo iz prirode i kao blago nagomilao u obimnom području predstave i zora, pa to blago na jednostavan način, bez opsežnih uvjeta i priprema nužnih u realnosti, slobodno iz sebe vraća”‘.

Svih ovih godina, desetljeća zapravo, pokušavam vratiti i podijeliti to što sam od prirode “izuzela” i upamtila. Ni jedan dan bez crte, ni jedna sezona bez iskoraka u novo i drugačije. I da, ovo bez mračnih i fatalističkih tonova: prvogled može biti jednako vrijedan kao i posljednji pogled, osjećaj da ljubljeni svijet gledaš iz daleke dimenzije , kad te vuče druga svjetlost i druga strana. Samo se maštom prebaciš, zahvališ za doživljaju i izustiš onaj upamćeni stih: “Gospod Bog uzeo mi je težinu moju; / Ja sam se, kao ptica, sjedinio s bistrim zrakom, / I misao moja hrli mjestu kraj svete smokve”.

I tako lagano, lagano,bestjelesno, bestežinski, s ustima punim sladora… ja sam ono što gledam, ono što osjećam, u što sam se udubila i raspršila.Ne želim dalje znati, ne želim misliti.

(24. 3. 2014., Flora Green)