Piše: Božica Jelušić

Cijelu noć, nakon obilaska vrtova u Berlinu, udišem ozon i miris jorgovana, jasmina, metvice, medvjeđeg luka, božura. Sve je ostalo u oku, odjednom premalenom da cijelu zemaljsku ljepotu upije. Razumijem da je slava vrta u masti graditelja, načinu kako je “oženio” boje i mirise, oblike i nijanse. To je kao da gradiš novi Taj Mahal, donoseći ono ponajbolje sa svih strana svijeta, da bi na kraju sebe iselio, odšuljao se tiho, pustivši biljke, kamenje, korove, drveće i grmlje da ispletu veličanstvenu cjelinu AD MAJOREM DEI GLORIAM.

Da, zaista: vrtovi će govoriti o kulturi oka, o skladu, harmoniji i ukusu, o jedinstvenosti, no ponajviše će prenijeti poruku egalitarne volje Stvoritelja: pred raskoši jednoga vrta bogataš se postidi a siromašan uzvisi, u spoznaji da su najdragocjenije stvari na svijetu besplatne, ne mogu se kupiti, a u njima uživa onaj koji ima vise vremena, manje briga i mogućnost da im stalno bude blizu, ne imajući drugih, važnijih poslova. Svetac, prolaznik, mirnodušnik, koji ne mora gomilati bogatstvo, spašavati svijet niti brinuti o svojoj slavi i imenu, u vrtovima je uvijek dobro došao: njegova klupa, krošnja, hlad i odabrana gredica, prsak vodoskoka i zraka sunca, čekaju ga bezuvjetno i odano.

“Vrtovi lijepi, vi vrtovi moji…” pjevao je Czeslaw Milosz, znajući da metafora u kojoj je i Raj vrt, zapravo nije slučajna. Vrt je izdvojen i ograđen prostor, u kome ljubav ima svoj mir, umovanje priliku da se razvije do najistančanijih razmjera, a poezija prirodan prostor i zakonito stanište. Gdje će ako ne ovdje nastati “”beztežinske pjesme, dosezanje neoživljenoga, transcendencija jednostavne geste”, kako veli Waterhouse? Svaka sitnica postaje duboko simbolična, svaki oblik pokreće u tijelu i duhu energije, upućuje na glazbu duše, oduševljenje, pročišćavanje, pouke o vječnom vegetalnom ciklusu i ponavljanju, gdje ništa ne propada već je sve preobraženo, vjećno, u protjecanju, potvrđivanju i darivanju.

Obožavanje vrta, sluzba vrtu, povratak vrtovima, listanje rosne Biblije i pjevanje u koru čvoraka, od zore do mraka, na mjestu gdje me vise ni jedna tuga ni gubitak nece dostici- to su moji posljednji veliki ciljevi u životu. Preostaje mi samo izmoliti snage da ih dosegnem.

(Berlin, 6. svibnja 2014. Flora Green)