Piše: Božica Jelušić

Nevjerojatno je koliko u simboličnom smislu upravo kosa, pokrivalo naše glave, zauzima prostora i značenja. Od obrednih, statusnih, magijskih, cilivilacijskih i inih razlika, do ljudskog vjerovanja da upravo njome mogu izraziti i povući “crtu razlike” između sebe i drugih bića. Ona će , prije svega, pokazati snagu, neku osobnu vrlinu, karakter, osobnost. Uzimajući “šegrta” u naukovanje, majstor bi nekad pogladio dječakovo tjeme: oštrokosi, nepokorni, samovoljni i tvrdoglavi nisu mu bili prikladni za pomoćnike. Iz mitologije i povijesti, također, izvlačimo opominjujuće primjere: u kosi je Samsonova snaga, Gorgonina zlotvornost. A što tek da se kaže za kosu boga Šive, čija kosa čini prostorne pravce, pređu univerzuma?

Vitezovi, kraljevi, plemići, ratnici i ljepotice svih povijesnih razdoblja pamtivi su po kosi, baš kao i nesretni kraljevi, koji se moraju zvati, primjerice, “Karlo Ćelavi”.O kosi su napisane stotine strofa i stihova, osobito u istočnjačkoj kulturi, gdje se kosa skrivala pokrovom, pa je utoliko zamamnija, tajanstvenija, poželjnija.Sve one kose “guste, teške, mirisne”, od Biblije na ovamo, lebde u stihovima i kreću se poput golemih, oceanskih valova strasti za ljepotom. Obredi ljubavnog i bračnog vezivanja simbolično su se odvijali uplitanjem zajedničke pletenice, poklanjanjem pramenova, izradom amajlija od kose. Skalp ili odrezano vlasište veliki je plemenski trofej, koji označava “prisvajanje snage” poraženog neprijatelja.Ostrižena, ošišana i obrijana glava pak, reći će nešto o žrtvi i odricanju, o predanosti duhovnom životu. Tako lame, adepti, isposnici i yogiji briju glavu, oslobađajući tjemenu čakru, radi lakšeg protoka energije.

Jedna od najljepših Matoševih pjesama zove se UTJEHA KOSE, gdje o mrtvoj dragoj govori : “Samo kosa tvoja još je bila živa”, aludirajući na činjenicu da kosa i nakon razdvajanja duše i tijela najduže ostaje s čovjekom. Još uvijek je nešto stanično hrani i u našem raspadanju, odvajanju i rastajanju, što je ujedno zastrašujuće i čudesno. Govorim to zbog nekih učestalih snova, u kojima srećem nekada blisku osobu iz potpuno završene priče. U prvom snu, prigovara mi da je moja kosa “loše ofarbana” i “ne stoji mi dobro”, što proturječi činjenici moje svježe linije i frizure. Osjećam se postiđeno i turobno, ali ne prosvjedujem. U drugom snu, ja zamjećujem fenomen njene kose: rijetke, slabašne, u neurednim pramenovima, od kojih je svaki svoje boje, no kosa je , u globalu, bezživotna, propala.Ne progovaram ni ovoga puta, osjećam bol i žaljenje, tugujem za nekim obećanim i uskraćenim obrokom u završetku istoga sna.

Kosa, dakle. Nestanak naše snage, klonuće volje,rastajanje od neke idealne slike, koju smo o sebi ili o nekome njegovali i čuvali.Sijeda kosa, od čijega smo bojenja konačno odustali, kao bijela zastava, znak naše predaje, još malo kamuflirane pridjevom “srebrna”, ali mi znamo, kao što smo oduvijek znali i slutili, da ništa nije vječno i da “nebo ne zna za miljenike”, kako je to netko pametno stavio u naslov svoje knjige.

(19. travnja 2016., Flora Green)