Piše: Marijan Grakalić

Obraćajući se prisutnima na otvorenju izložbe organizirane povodom 35. godina umjetničke prakse bračnog para Bacharch&Krištofić, Sanja Bachrach jednostavno je rekla da se na njoj može vidjeti ”ono što smo mi”. S jedne strane sigurno se to odnosi na fotografije i grafička rješenja, design i sve ono što su ona u njezin suprug Mario Krištofić radili na oblikovnoj sceni preko tri desetljeća. No, s druge strane, budući da je njihov dizajn značajno odredio novo-valnu scenu osamdesetih i postavio standarde koji su sve do danas važni za medijska oblikovanja te su se riječi vjerujem odnosile i na sve one od nas koji su se osamdesetih bavili medijima proizvodeći ih opirući se pukom uprosječivanju gdje je standardna praksa uvijek ispred inovacije.

Dometi i interesi ovog umjetničkog para već od fotografske izložbe u Podroomu 1981. godine, preko programa u Galeriji studentskoga centra, performansa, naslovnice kultnoga albuma Doriana Graya ”Sjaj u tami” (1983.) ali i mnogih drugih, fantastičnog i začudna grafičkog uređenja knjiga, plakata i novina, pa sve do danas kada su autorski osmislili i napravili čitav niz jedinstvenih i važnih galerijskih projekata, potvrđuju kako se radi o originalnoj umjetničkoj samosvijesti. U svim tim naporima i rješenjima uočljiva je crta tendencija gdje je dizajn važan i gotovo cjelokupan kulturni događaj, podjednako i umjetnička praksa i dio poslovnog svijeta. On određuje čitav imidž novih pojava, trendova pa čak i kompanija. U tom pogledu kao svojevrsnu alegoriju na tu neporecivu vrijednost koju je dizajn dobio osamdesetih i kojemu su upravo oni bili pioniri, Bachrach i Krištofić prošle su godine kao kustosi producirali izložbu ”Jugoton – istočno od raja”, koja se održavala u zagrebačkom Tehničkom muzeju i poslije u Muzeju nauke i tehnike u Beogradu. Tako se povijest nekada velike i značajne diskografske kompanije iz doba vinila gleda i shvaća kao povijest onog imagea bitnog za ukupnu pop-kulturu Jugoslavije kao djelom i onu kasniju.

Upravo ta samosvijest o značenju i mogućnostima koje dizajn daje stvarajući nove vrijednosti, one za koje se kasnije ustanovi kako su baš nedostajale, bitna je karakteristika zamjetna kroz cijeli period njihova stvaranja. Nedugo nakon velike izložbe ”Nepoznati Zagreb” fotografkinje Marije Braut koja je prije dvije godine postavljena u Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu, Marija mi je za Sanju i Marija rekla kako je ona već odavno bila primijetila da su oni uvijek znali što hoće. Naravno, nije se to odnosilo samo na sasvim sigurno senzacionalni postav te njezine zadnje velike izložbe.

Presjek radova izloženih na ovoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt uvodi nas u onaj višak zbilje toliko potreban ovom vremenu. Plakati i naslovnice osamdesetih, muzičkih i teatarskih, savršeno grafički uređene knjige (medij danas već pomalo zaboravljen), fotografije gotovo avangardne artificijelnosti, katalozi izložbi i nadahnuće u kojem opet zvuče oni poznati stihovi: oboji se sve, otvore vrata i vidiš svijet kraj nas – to je suština ove izložbe, sjaja u tami kad se zaboravi strah, kad se sjetimo onog što smo mi.