Piše: Bižica Jelušić

I tako se vratih s planine , na mjesto posve različito, u sobu pisca, gdje šuškaju papiri umjesto živog lišća, gdje mirišu indijski štapići umjesto encijana i mravinca, gdje je zrak težak a slike abšisale i gdje duh s naporom razgrće taložine od jučer, da bi se probio do neke svijetle misli i radosne senzacije prepunjena života.A tamo, na Sljemenu, besplatna blaga ozona, trave, mirisa, zelenih mentola livade i crnkasto-sivih bronhija drvenaste kore, stoje na svakom koraku. Sve to u šumi opstaje i ostaje, i nakon moga odlaska. Ja sam samo zarez u njenoj ogromnoj Knjizi znanja, koju ni najistančaniji duhovi nisu uspjeli pročitati ni dokučiti.Ona golema, uspravna, od kiše blistava stabla, nalik na korintske stupove, zasigurno pridržavaju svod nevidljive katedrale, sakriven među oblacima, meni nevidljiv. Samo ponekad, kad se u snopu sunčanih zraka s njega prospe slap zlatnih niti, znam da je tamo i da postoji, kao što Vječnost postoji, premda je ne razumijemo.

Vidjeh likove zarobljene u stablima: mišićave noge lovca, trbuh plesačice i njeno bedro, zmajsku glavu, pjegavu mu kožu i golemu šapu s kandžama, zarivenu u mahovinu.Vidjeh družbu zelenih vezilja, koje su same sebi izvezle čipku u krošnjama i po njoj povješale kuglice sorbusa, poput naušnica od granata. I prve ciklame vidjeh i omirisah, tamo gdje su dvije zlatopute Indijke. držeći se za ruke, gipke kao gušterice i nasmijane kao rane breskve, zamakle u magleno plavkast kut šume među kraljevskim bukvama. Gusti pokrov zelena lišća sliči zboru gatalinki, zaostalom nakon trodnevne kiše, što nas je u naletima zalijevala u planinarskom gnijezdu.Jedan nas je ljubazni šetač, s rožnatim očalama i savijenim novinama pod rukom, nalik na seoskog župnika, obavijestio da će sutradan biti lijepo vrijeme, stvoreno za šetnju. Za kaput mu se zakvačio rujno-zlatni listić, nalik na orden Legije časti. Ne rekosmo mu da ga skine, možda ga je, zapravo, sam prikvačio nevidljivom pribadačom.

Spavala sam tako čvrsto i spokojno, da me ni zašprih sitne kišice, dopirući do ruba kreveta kroz otvoren prozor, nije uspio probuditi. Sretno smo dokončale posao i dočekale ovo obećano jutro i podne.
Na terasi hotela, konačno preplavljenoj suncem, prijateljica i ja popile smo mirisnu tursku kavu i pojele gibanicu. Pogledala sam u kut gdje se zid sastaje s kamenim stubama, i opazila žućkasta leptira, noćnu prikazu, kao od najfinijeg pergamenta, kako se nožicama drži za hrapavu površinu, sav omamljen, gotovo obamro od sunčeve snage.Oprezno ga dotakoh rukom, ali ništa mu zlo ne učinih. Samo sam izvadila svoj berlinski notes za putositnice i pjesme, s amblemom sivog velurnog prijatelja iz istoga roda, hitro uslikala tu neobičnu scenu, i udaljila se na prstima. Shvatih: to mi jesen šalje poljubac dobrodošlice, znajući kako je željno čekam nakon iscrpljujućega ljeta, i da sam joj pošla u susret na planinu, teška daha i sporih nogu, ali lagana, mirna i konačno sasvim skrušena srca, koje je sposobno svima oprostiti i ništa ne zlopamtiti.

(7. rujna 2016., Flora Green)