8.12.2022.

Na sastanku ministara unutrašnjih poslova zemalja Europske Unije danas je odlučeno da Hrvatska ulazi u ‘Schengenski prostor’ čime od 1. siječnja više neće biti policijskih i carinskih kontrola prema Europskoj Uniji. Dakle neće više biti granica. Sad će se moći putovati po Austro-ugarskoj monarhiji kao do novembra 1918. Maltretiranje na granicama trajalo je 96 godina. Za neke podanike Monarhije maltretiranje ostaje. Stanovnike Bosne i Hercegovine, Sedmogradske/Erdelja, Vojvodine, Moldavije i Galicije. Brzi vlak s parnom lokomotivom na relaciji Zagreb-Beograd do 1918. dosezao je brzinu od preko sto kilometara na sat. Za istu razdaljinu od 390 kilometara između Zagreba i Beograda danas, 2022. godine, najbržem je vlaku s električnom lokomotivom potrebno 6 sati i četiri minute. Najbržem, ostalima treba preko sedam ili osam sati.

10.12.2022.

Danas su laureati Nobelove nagrade za mir u Oslu primili medalje i diplome. Nije Bjelorus Ales Bjaljacki, borac za ljudska prava i humanitarni aktivist, već njegova žena, jer dobitnik u svojoj zemlji već nekoliko godina čami u zatvoru, ne po prvi put, prvi put je završio u zatvoru zbog, ni manje ni više, utaje poreza. To je bilo nakon što je organizirao društvo za pomoć političkim zatvorenicima u Bjelorusiji. Sad je u zatvoru već pet godina, zbog ne znam čega. A i potpuno je svejedno što ‘sudovi’ izmisle u Putinovom kalifatu. Bjaljacki je doktorirao iz znanosti o književnosti, dakle kriminalac, strani plaćenik, neprijatelj Lukašenkove dobre vladavine, špijun sigurno. Njegova supruga zove se Natalija Pinčuk.

Drugi dobitnik je Ukrajinski centar za građanske slobode. U njegovo ime preuzela ga je članica Oleksandra Mativčuk.

Nobelovu nagradu ruskom Memorijalu primio je osobno njegov šef Jan Rahinski. Memorijal je zatvoren od ruskih vlasti pred nekoliko mjeseci. Iz Kremlja je pred dodjelu članovima ipak savjetovano da odbiju Nobelovu nagradu za mir, jer se na ostala dva laureata ne gleda dobro. Točnije ocjenjuje kao ‘inappropriate’, veli BBC, a to je na hrvatskom neprikladan.

Sad treba pamtiti ime Jan Rahinski koji će se vratiti u Rusiju. Hoće li Kremlj njegov neposluh ignorirati ili ćemo čitati da je optužen za utaju poreza, špijunažu ili zlonamjerno širenje lažnih informacija o ruskoj vojsci ili vasceloj Moskoviji, Führeru i sretnim sovjetskim trudbenicima.

Par sati ranije svi svjetski mediji i Novaja Gazeta objavili su da je zbog sličnih nepodopština na osam i pol godina zatvora u Rusiji osuđen Ilja Jašin jer je na You tubeu (!) kritizirao pokolj nad Ukrajincima u mjestu Buča. Rusko državno tužilaštvo tražilo je za njega devet godina zatvora, no dobra sutkinja je to spustila na osam i pol. Ilja Jašin je rođen 1983. u Moskvi, opozicioni je političar. Nosi naočale. Na stranici Novaje Gazete je njegov govor sudu. Razlika između ovih političkih suđenja i Moskovskih procesa je što su tada optuženici u ‘istražnom’ zatvoru tako maltretirani da su na kraju sve optužbe priznavali, u dugim, apsurdnim i mučnim tekstovima. Nakon skoro sto godina od kada su počeli napredak je u tome da maltretiranje – maltretiranje u doslovnom, fizičkom i psihičkom smislu – počinje tek sa slanjem u radni logor (‘kažnjeničku koloniju’). No, u današnjem restauriranom staljinizmu ostaje ono bitno iz Lenjinovog i Staljinovog doba: optužba jednako osuda, a pravosuđe je samo formalnost i transmisija. Odluku o optuživanju/donošenju presude/dužini kazne donosi se negdje u kružocima izvršne i političke vlasti, sasvim nevidljivim i sekretivnim. Ti kružoci mogu i preskočiti formalna suđenja i narediti neposrednu egzekuciju. Ogledni primjer za to bio je atentat na Alekseja Navalnog kojeg su izveli državni službenici Ruske Federacije.

U ‘zanimljivosti’ ruskog pravosudnog ceremonijala spada da se na sudištu optuženici drže u kavezima. To sam vidio samo u izvještajima o suđenjima organiziranim grupama teških kriminalaca i ubojica u Italiji. Ovdje se iza teških rešetaka vide pametna lica čitave jedne generacije ruskih umjetnika i građanskih aktivista kako sami sjede u kavezu kao životinje.

11.12.2022.

U toku je svjetsko nogometno prvenstvo, globalni događaj medijatizacije bez premca. Kao ništa do sada to mi je pokazalo u kojoj mjeri sam se navikao na činjenicu da u Ukrajini, susjedstvu, traje i iz dana u dan se pojačava patnja više od četrdeset milijuna ljudi. Nakon bijesa zbog nemoći da išta učinim, sad je na djelu neki unutarnji mehanizam koji psihu dovodi u balans. Prateći vijesti i izvještaje s iznimno dramatičnog nogometnog prvenstva vidim se da mi je distribucija interesa skoro potpuno podijeljena, bez osmoze. Nije da dramu natjecanja pratim odviše aktivno, taj unutarnji mehanizam interesu za to nije odvojio neki veći prostor – makar sam inače – ili do sada bio – teški ovisnik o dobrim utakmicama. Nisam gledao niti jedan televizijski prijenos, samo sam odslušao dva radijska.

Navika (na jezivu tragediju koja teče) je, čini mi se, pogrešna riječ u slučaju da postoji taj unutarnji mehanizam samostalnog balansiranja psihe. Koji proizvede barem kratki time-out. Prave navike kojima se svjesno utječem su ono natrenirano desetljećima, prevođenje i čitanje knjiga. Tu sam onda Pavlovljev pas.

Pitam se naravno otkud mi pravo da pišem sam o sebi. Ali za naredni tjedan se za Kijev predviđaju najniže temperature od minus 2 do minus 7. Auschwitz je dakle u punom pogonu, doduše hladni, ali Auschwitz à la russe.

11.12.2022.

Trebali smo se vidjeti s Olesjom i Markom. Ali na pola puta od Vodnjana su Marka nazvali poslodavci iz Ukrajine da održe hitan internetski sastanak. Zašto hitan? Trenutačno u Kijevu ima struje. Sad je ima.

Dok ovo na večer bilježim, je li Kijev u mraku? Pa nema grijanja, ništa, hibernacija. Sarajevo 1992/1993. Tko bi rekao da je tu sve počelo. Slobodan Milošević kao veliki otac malog Vladimira Putina. Udri po muslimanima sad se zove Udri po Ukrajincima, neka krepaju. S razlikom da je svećenička despotija Perzija sad na strani Vladimira Putina

14.12.2022.

Danas je Europski parlament u Strassbourgu dodijelio Saharovljevu nagradu ukrajinskom narodu.

Velika stvar. Jer su taj narod, to stanovništvo, izloženi genocidu.

15.12. 2022.

U zavjetrini velikog rata turski predsjednik Ređep Erdogan je dao osuditi svog glavnog protukandidata na skorašnjim izborima na dvije i pol godine zatvora. On je gradonačelnik Istanbula koji ima skoro sedamnaest milijuna stanovnika i u kojem Erdoganova stranka nikad nije preuzela vlast već predstavlja utvrdu sekularne, demokratske plurikulturne Turske i stoji nasuprot ogromnoj, uglavnom ruralnoj i patrijarhalnoj Anadoliji. Gdje su Erdoganovi birači. Demontaže demokratske Turske, međutim, nema bez kontrole Istanbula. Konzervativna klerikalna revolucija sad je na vrhuncu. Gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu osuđen je pod parolom koja kao da je prepisana iz Rusije: uvreda nacije, države ili tako nešto. Sekularna Turska trajala točno sto godina, sad je praktički u cijelosti opet jedna orijentalna despocija. Inače, Istanbul nije ‘tamo negdje’ na Bliskom Istoku nego najveći grad Europe. – Također ispod radara jučer je prošla vijest da je Republika Kosovo službeno zatražila prijem u Europsku Uniju. Par dana nakon smrti velike opozicionarke Latinke Perović u Srbiji. Koja je oličavala i artikulirala sve što nije tamošnja nacionalna histerija na čijim krilima je je Srbija postala tamni vilajet i uništila svoje najbolje tradicije, uključivši da je bila južnoslavenski pijemont, zračila sve do Alpi. Moji bivši sugrađani, prezreni Albanci, građani drugog reda, underdogs per se, sada bi u Europsku Uniju. Neka im je sa srećom, meni je to velika zadovoljština.

Kakav dan, današnji četvrtak 15.12.’22. Danas popodne čitam da je Europska unija dodijelila Bosni i Hercegovini status kandidata za pristupanje. Iz vedra neba, a zapravo u dimu koji se diže nad plamenom Ukrajine. Europa je došla k sebi, sad je politička. Better late than never. Pola Bosne i pola Hercegovine radi već pedeset ili šezdeset godina u (zapadnoj) Europi, kao gastarbeiteri i gastarbeiterice. Za njih sigurno veliki čas. Da će se sad pravila dostojanstva potlačenih i poniženih morati poštivati i kod kuće. Najveća šansa da se Bosina i Hercegovina izdignu na noge je u toj povratnoj energiji. Iz dijaspore, toj omiljeloj riječi svih etničkih, neo-fašističkih, klerikalnih, paleo-komunističkih, post-komunističkih i novotajkunskih mafija.

Koje će se sad, kao u Hrvatskoj prije nego što je izgubila milijun stanovnika, dignuti na noge i praviti nerede, uneređivati tu BiH, no moć su sad te mafije izgubile. Projekcija – nada – je jača. Jer Europa nije ‘geopolitička’ Europa nego sinonim i metafora slobode. Zahvaljujući krvi i suzama Ukrajine, ma koliko to kičasto zvučalo. Zemlje za koju ‘Europa’ niti je znala niti o njoj, do prije par mjeseci, pojma imala. Da je ruski imperijalizam u par mjeseci stvorio Europu nije paradoks. Europsku Montansku uniju (rudarsku) pa Zajedničko tržište, pa Europsku Uniju stvorio je Josif Visarjonovič Staljin i blagopočivajući mu nasljednici sjedeći na tenkovima oborenih cijevi usred Berlina. Tada su debalkanizirani francusko-njemački odnosi, a protagonisti te debalkanizacije su se zvali Charles de Gaulle i Konrad Adenauer. Zanimljivo, oba prakticirajući katolici i oba antinacisti, svaki pod svoju cijenu kad je bilo gusto. Prefiguracije Vladimira Zelenskog, Židova iz Ukrajine kao ‘neonacista’, vele u još toplim nastambama Josipa Visarjonoviča na adresi Krasnaja ploščad 1.

Sam se sebi čudim da pišem ovakve stvari. Ali, historijska su vremena. Općenitosti su neizbježne i sasvim privatno, lično. Ruka zapisuje što može. Mali obzori, svakako: Bosna, Kosovo, Crna Gora, Srbija, sad Ukrajina i Moldavija, Vojvodina, Štajerska, Dalmacija, Sedmogradska. Tu nemam što od sebe očekivati.

17.12.2022.

Baš kad je na svim kanalima planula vijest da u Ukrajini nema više struje a dijelom ni vode jer je Ruska Federacija izvela koncentriranu ofanzivu raketama i strateškim bombarderima, u hrvatskom parlamentu bilo je glasanje o tome smije li hrvatska vojska primati na obuku nešto ukrajinskih vojnika. Prijedlog vlade je odbijen. Zašto je parlament o tome odlučivao, zašto je bila potrebna dvotrećinska većina da se to izglasa uopće nije jasno. Protiv je glasao praktički cijeli korpus radikalnih nacionalista, manjih stranaka sa živopisnim parlamentarcima koji uglavnom ne mogu sastaviti dvije logično povezane rečenice, govore krajnje skučenim vokabularom a idu im samo plačljivo-agresivne fraze o ratu koji je u Hrvatskoj završio (pobjedom) pred skoro trideset godina. Među njima je i pokoji katolički fundamentalist i to je sve. No s njima je glasala i predstavnica lijeve Narodne fronte, jedna vrlo obrazovana osoba iz sveučilišnog milieua i autorica knjiga, pa sam zbog toga na prošlim izborima glasao za nju, a na komunalnim izborima gdje živim, u Puli, za njenu stranku. Misleći prvenstveno na to da par intelektualaca u predstavničkim tijelima nisu na odmet. Nemam što biti zaprepašten jer je odavno Jean-Pierre Faye temeljito opisao ‘logični’ politički prijelaz, preskakanje elektrona s krajnje ljevice na krajnju desnicu u parlamentarnim uvjetima, njihovu bratsku bliskost. Ta ogromna studija zove se Totalitarni govori. Međutim, malo zaprepašten jesam, jer Faye tu pojavu prikazuje na dobu kad nije bilo sofisticiranih mobilnih telefona, nije bilo ni televizije, a ova ‘moja’ predstavnica u parlamentu ima spuštenu glavu nad svoj uređaj s vijestima u realnom vremenu kao i većina zastupnika. Znaju sve, sad, trenutačno, kao i ja. Gospođa me je dakako istog časa kad je glasala prestala zanimati. Politički zanimati, a zapravo i kao ličnost, karakter, um. Ostaje mi samo frustracija da sam pogrešno glasao i da se obistinio populistički zazor od intelektualaca, obrazovanih i mislećih ljudi u politici. Gdje ‘im nije mjesto’. Neka lijepo sjede po bibliotekama i institutima, pišu i diskutiraju o čemu hoće. Hvala bogu da je Hrvatska jedna politički i ekonomski posve nevažna zemlja na koju se nitko ne obazire. Pa tako ovi reci o mojoj gospođi zastupnici u parlamentu i meni s mojim frustracijom nestaju u mikroskopskoj daljini i zapravo su kuriozitet.

Miroslav Krleža je nešto više od sto godina počeo pisati tekstove o Hrvatskoj kao provinciji. Neki su afektirani i nisu dobri, no glavnina spada u vrhove svjetske književnosti, s emblematskim Povratkom Filipa Latinovicza na čelu. Ti tekstovi mogu se čitati u istoj seriji sa Strancem Alberta Camusa, Miloszevim Zarobljenim umom ili Musilovim Čovjekom bez svojstva. Njegova tema je tu usud provincije i svojevrsno prokletstvo provincijalnosti kao stanja duha i akcije. Model mu je Hrvatska, koju je uveo u svjetsku književnost kao topos. U najvažnijim od njih opisivao je o ono nešto u ‘našem čovjeku’, jednom mentalitetu, volji za provincijalnost. Sto godina kasnije datumski je činjenica da isti teren Hrvatska, sada opremljen svim uređajima i institucijama kao Engleska ili Švedska, ne može prepoznati da je upravo u toku Treći svjetski rat. Ne mogu to shvatiti ni taj Krležin ‘naš čovjek’ – koji se još uvijek bori s time ‘kako da se izrazi’, više mudruje nego misli, spontano ‘osjeća’ – jer ga osobito ne tiče, naime ne tiče se Hrvatske. Tu oni misle svoje, na štakama onog što su uspjeli pročitati, za što su se odmah zagrijali te o tome i javno rezoniraju, u obliku knjiga čak, jer to vide da se ‘u svijetu’, ‘u Europi’ tako radi. Kao što i klipani iz birtija po nedođijama za parlament, ‘za Zagreb’, stave kravatu, a iznad nje glava izgovara tekst Latinovczevog ubogog kočijaša adaptiran na čudan rječnik ‘nije po poslovniku’, ‘ja kao župan’, ‘moje ustavno pravo’ i tome slično. – Zvuči kao Krležina filipika, no na moju žalost to je kronika. Ali što? Jedan od viđenijih hrvatskih intelektualaca nakon osvrta na svoje posljednje djelo nedavno je napisao a) da taj osvrt ne misli pročitati i b) da je ta kritičarka nerotkinja. Koja riječ.

Par sati nakon tog glasanja moje parlamentarne zastupnice objavljeno je da je Karlova nagrada dodijeljena Vladimiru Zelenskom i ukrajinskom narodu.

18.12.2022.

Jučer su nas na jedan sat posjetili naši ukrajinski prijatelji. Razgovarali i čavrljali smo o svemu samo ne o Ukrajini. S obzirom na katastrofu posljednjih dana, teme se nismo ni dotakli. O čemu se ne može govoriti mora se šutjeti. Ludwig Wittgenstein imao je pravo. Razgovarali smo o pripremama za Božić, jednom arheološkom nalazu, pisanju medijskih objava, i, naravno, o macama, njihovim karakterima i navikama. Životinjski svijet je siguran teren za takve razgovore, daleko je od ljudi i intrigantan. Marko se nije mogao sjetiti kako se na hrvatskom kaže svizac nego samo na ukrajinskom pa se sam sebi smijao. Kad smo to utvrdili, ustanovili smo da ne znamo ni kako svizac izgleda, koliko je velik. Slađana je znala i otprilike nam objasnila.

Poslije sam sam trenirao zaobilaženje teme i pokušavao staviti na papir par napomena o romanu Ivana Lovrenovića. Da zaobiđem svaku realnost, nisam ni gledao ni slušao ni prijenos utakmice kojom je Hrvatska postala treća u svijetu u nogometu. Osluškivao sam tišinu koja se nadvila nad gradom dok je utakmica trajala. Bila je apsolutna. Kad sam čuo pucnjeve prve dvije petarde, znao sam da smo pobijedili i utakmica gotova. Nazvao sam prijatelja koji leži u bolnici, rekao je i da je bila odlična. Meni je drago prije svega za Luku Modrića. Nakon što je na plećima dugo nosio Dinamo, bio i jest motor Reala iz Madrida i to isto u reprezentaciji Hrvatske, u međuvremenu izgleda kao Kristuš. Premoren, izdužena i ispijena lica s velikim nemirnim očima. Fotografije iz Katara su tu nemilosrdne. Očigledno je da je on i čovjek koji se žrtvuje, doživljava deset puta više nego bi čovjek rekao kad ga gleda na terenu kako se lako, skoro dječački kreće, trči i koncentriran je. Bilo bi lijepo da ga se sad pusti na miru, da odigra svoje u Realu koliko ga je još volja. U svojem klubu, najboljem na svijetu doduše, ali njegovom.

20.12.2022.

Danas sam, gledajući jedan intervju, od jedne stručnjakinje za javnu komunikaciju, zove se Mamić, doznao da je nedavna anketa pokazala da je već osamdeset posto mojih sugrađana protiv toga da se Ukrajini pomogne izobražavanjem njihovih vojnika od strane naše vojske. Osamdeset posto je puno, dvadeset posto je malo. Nemam problem s time da sam u puno stvari manjina. Da sam i u pitanju prava na samoobranu u manjini od dvadeset posto, nisam si mislio.

21.12. 2022.

Sad je pola tri ujutro, dan je jedva počeo. Danas bi se Vladimir Zelenski, in personam trebao obratiti Američkom kongresu. Dakle, putovao je bog zna kako, vlakom koji od Kijeva vozi beskonačno dugo, a onda avionom treba letjeti još sedam, osam ili sati do Washingtona. Prisustvujem čistom mitu, epu. Zelenski je Ukrajina, Capitol Hill je demokracija. Kontrakcija je povijesnog vremena. 24.2. ove godine počela je nova era.

Inače uvijek staloženi Le Monde na prvom mjestu je instalirao vijesti o putu Zelenskog u Washington iz minute u minutu. ‘Live: Wolodymir Zelensky en route pour Washington’. U pola osam ujutro list komentira da je to putovanje ‘već sada ‘historijsko’. Smatra da je ono demonstracija totalnog poraza Kremlja. Donosi stanicu kad će ukrajinski predsjednik biti primljen u Bijeloj kući i govoriti na plenarnoj sjednici parlamenta. Da je on pored toga simboličan jer je 300. dan rata.

U mit i ep ide pak činjenica da je ukrajinski predsjednik putovao u tajnosti. Jedan predsjednik države se mora prokrijumčariti preko granice. On sam mora biti hrabar.

22.12.2022.

Nastup Zelenskog u Washingtonu bio je trijumfalan. Pred bijelom kućom američki predsjednik je sišao do njegovih kola da ga pozdravi i uvede u kuću. Nosio je kravatu u ukrajinskim bojama. Američki predsjednik je stari gospodinu, Zelenski ima četrdeset i četiri godine, pa su sve geste imale aromu nečeg očinskog i sinovskog. Namjero za medije ili ne, svejedno je, jer se poze i geste nikad ne mogu inscenirati do kraja. Poslije razgovora i konferencije za novinare, Zelenski je održao govor u Kapitolu pred zastupnicima oba doma, na engleskom. Ovacije već kad je ulazio i spuštao prema govornici, ovacije kad je odlazio. Praktički nakon svake rečenici zastupnici su ustajali i pljeskali. Iza Zelenskog, na povišenom mjestu, sjedila je Nancy Pelosi i vodila svoju posljednju sjednicu. Iznimno lijepa i elegantna dama, čijem mužu je nedavno čekićem razbijena glava. Ispred nje, samo malo niže, govori čovjek koji ne nosi kravatu. U ratnoj je odjeći zagasite, prljave zelene boje: čizme, hlače, majica.

Danas čitam da je je odmah potom krenuo doma i da je već u Ukrajini. Posjeta je trajala šest sati.

Linqua quarti imperii:

Majmuni. ‘Nismo više vaši majmuni’. Pod ‘vaši’ misli se na Zapad. To formulira Aleksandar Kibovski, ministar kulture Rusije. ‘Osjećamo mamurluk /mučninu?/ od sve te kaše kojom ste (Zapad) nas šopali dugo godina’.

Vi. Označuje sve, po Kibovskom koji govori na osnovi dekreta ruskog predsjednika, je sve geografski zapadno od Rusije (i marionetske Bjelorusije?). Mi, izraženo u akuzativu ‘nas šopali’, veli adlatus Amuna-ra, boga i Sunca Putina Kibovski, smo Rusi.

U ime te drugačije Rusije, u najmanju ruku ne-europske, Obasjani je glasnogovornik novoga Mi. (To sam našao listu Frankfurter Rundschau koji je vrlo brz na dan kad se Vladimir Zelenski vratio iz Washingtona, 301. dana moskovijske ‘specijalne operacije’, zapravo specijalne amputacije.)

23.12.2022.

Lingua quarti imperii

Rat. Vladimir Putin obraćajući se podanicima uveo je u svoj novogovor o Ukrajini riječ rat. Veliki svjetski mediji (CNN, La Repubblica) to donose kao veliku vijest, pisanom CNN-u je vrijedna uvodnika. Do jučer se u Rusiji kažnjavala, uključujući zatvorske kazne, tokom točno deset mjeseci, od 24.2. do 23.12. ove godine.

Koliko god da je poremećeni jezik groteskan, on je jezik poremećenih. On izaziva strah, ne samo smijeh. Poremećeni mogu biti opasni ako ih se ne uzima ozbiljno. To je lekcija Adolfa Hitlera.

Bataclan: Ubijeno i ranjeno nekoliko ljudi in situ, dakle u centru Pariza i opet pred kulturnom institucijom, pa je publika za ubijanje unaprijed probrana. Božićno je vrijeme, pariški setting idealan za ubijanje. Ovaj put ‘Kurda’ odnosno ljudi koji tom ulicom prolaze a kulturni centar ne zaobilaze s u širokom luku i s gađenjem. Gospodin pucač u ljude je mojih godina i, veli istražna sutkinja na licu mjesta, poznat jer je pred neko vrijeme izvršio sličan napad na ‘migrante’. Gospodin pucač dakle lista katalog koga bi se sve dalo ubiti. Za svaki slučaj, Le Monde piše odmah da su ubijeni bili ‘kurdski militanti’. Ti boga. Jesu li novinari bili tamo prije masakra pa motrili tko se tamo mota? Po čemu se raspoznaje ‘militant’? Po tome što se iz odjeće toplog leša izvadi carte d’ identité u kojoj sve piše. Za uvježbano oko: novinarsko i drugova policijskih. Da sam ja tamo dobio metak u glavu a oni pogledali moj osobni dokument, bio bih kurdski ‘simpatizer’. U Le Mondeu, koje li slave! Da sam Turčin bio bih ‘nevina žrtva’.

24.12.2022.

Danas je Badnjak i ujedno dan na koji je u veljači napadnuta Ukrajina. Od tada rat eskalira, jeziv je i danas. Granate, rakete, toliko i toliko mrtvih, pola zemlje nema struje: Rusija u tolikoj mjeri granatira Ukrajinu da je britansko ministarstvo obrane upravo zaključilo da joj pomalo nestaje municije. Čudan Badnjak kad se inače u solsticiju ljudi okreću sami sebi, privatnom. Ove godine nad kontemplativnim mrakom lebdi naime jedno sjajno mjesečevo lice, sa sve manje crta lica, neprirodno okruglo i čudno bjelkasto.

25.12.2022.

Zbog agresije, ukrajinski pravoslavni vjernici traže da se Božić i ostalo više ne slavi po ‘starom kalendaru’ već po ‘novom’, zapadno-kršćanskom. Neki pravoslavni biskupi to dopuštaju. Dakle Božić u Ukrajini neće biti 7.1., već je slavljen već danas. I Zelenski se je jučer, na Badnjak, obratio naciji povodom blagdana, na temu kako ‘ćemo ga mi Ukrajinci’ proslaviti. To je ponavljanje onog što je supstancija Reformacije. Kako će se prakticirati vjera odlučuje se odozdo, a ne odozgor. Do tada iz Rima, sada iz Moskve. Kako se uopće može vjerovati u boga meni nije jasno – u Ukrajini danas posebno – ali je kulturno-povijesno zanimljivo i ima veliku tragičnu notu. Možda se iz tragedije rodi još jedan anglikanizam. Za atmosferu katakombi brine invazor: Kijevska opera je svoj božićni koncert morala dati u jednoj stanici podzemne željeznice.

Crkveno-povijesno isti se proces odvio još brže. Obje pravoslavne crkve u Ukrajini su se par mjeseci nakon invazije formalno odvojile od moskovske patrijaršije.

31.12.2022.

U Ukrajini ništa nova. Uobičajeni treskovi granata po gradovima i gradićima, svakodnevni ruski huliganizam kao kad poludjeli mladići ne prestaju bacati kamenje u prozore. U Kremlju i okolici je nekakav crni karneval. Generali i viđene ličnosti nastavljaju padati kroz prozor, umiru neobjašnjivo od danas na sutra, imaju prometne nesreće. Putin svečano daje teške prstene najvjernijim saveznicima-vazalima kao u nekoj dječjoj emisiji. Mlađi Rusi koji su se pred par mjeseci sklonili od mobilizacije u susjedne zemlje dobivaju policijske kartone: za slučaj da se vrate progon im je izvjestan. Procjenjuje se da ih ima oko 700.000, dakle 700.000 kartona. To je delirij jednog režima koji ovih božićnih dana svijetli punim svjetlom jer frontovi, valjda zbog zime, ‘miruju.’

Za par sati, u 0,0 minuta, se ovdje u Hrvatskoj ukida kuna a uvodi euro. Trebalo je tri desetljeća da se riješimo te ustaške valute i najpoznatiji simbol NDH koju je ponovno bio uveo dr. Franjo Tuđman. Uvijek sam se sramio zbog nje i bila mi je malo gadljiva. Drugi su se navikli i ta riječ im je bila bez značenja.

Zapravo mi je jezivo da nemam što napisati o protekloj godini. Slušam velike radio-stanice, novine i portale na webu, svugdje su ‘pogledi’ na događaje koji su je obilježili. To je novinarska rutina, žanr i lakši posao za potkraj godine koji se lako napiše a ljudi rado pak pročitaju što se zbivalo kao mali roman o svemu i svačemu što znaju ili se odjednom prisjete. Malo su bezvoljni ti pregledi ove godine čini mi se. Valjda je previše zla, zla koje je u toku uostalom, bez cezure: U Iranu je krvavi obračun sa ženama, u Afganistanu je s njima tek počeo, turski zatvori se nesmiljeno pune ljudima s naočalama a od pogleda na vrli arapski svijet ljudima je unaprijed mučno, pa sigurno i novinarima. Meni je događaj godine svakako ostao kako je Salman Rushdie pred kamerama obogaljen nožem. Nešto jako slično, ima dubinu ubojstva Johna F. Kennedyja 1961. Voziš se u otvorenim kolima, lijep je dan, mašeš jutarnjim prolaznicima a onda ti dolete dum-dum metci i raznesu glavu kao tikvu.

Bilo bi dobro da čovjek može ovako završiti zapis o kratkoj godini 2022. koja je počela tek 24. veljače. Međutim oko osam na večer sam puknuo. Alina je je Slađani iz Kijeva poslala snimku kakao lijepo uređena Nika na ukrajinskom čestita Novu godinu. Iza okićen bor, darovi. Ne znam što govori Nika, impresioniran kimam glavom, Slađana gasi mobitel i vraća se u svoju sobu. Ja kompjutoru i ekranu. Nakon minutu ili dvije otpijam gutljaj crnog vina i tako impulzivno zaridam da vino iskašljem iz grla preko cijelog stola, preko otvorenih knjiga, po tastaturi, po sebi čitavom. Dobro da sam sam, brišem to papirnatim ubrusima, odlazim u kuhinju po još ubrusa i krpi, vraćam se, sve tiho da nitko ne vidi. Nakon pola sata dolazi Slađana s dvije fotografije. Na jednoj bočno odvaljena fasada jedne lijepe četverokatne zgrade negdje iz kasnih dvadesetih, s tekstom da je pedeset metara dalje i pogođena dva sata prije snimljene Nikine čestitke. Na drugoj podrumska slika petoro vojnika u borbenim uniformama u Harkovu. Stoje pod žaruljom. Onaj u sredini je njen muž i drži zagrljenu macu. Ispred njih je goli stol s malom bijelom tortom u rastvorenom sivom kartonu, na torti je slastičarski ispisano nešto u blijedoj plavoj boji na ukrajinskom.

7.1.2023.

Jučer sam pročitao da Kremlj u podne obustavlja vatru jer je pravoslavni Badnjak i da će primirje trajati do danas na Božić navečer. Danas oko podne sam kratko, možda dvije minute, poslušao vijesti na radiju. Bitka traje ‘nesmanjenom snagom’. Perfidnost nasilnika s imenom Rusija ispisanim na čelu s jedne strane kao i priča kič i propaganda ‘o Božiću’, no s druge strane se formirao veliki vojni stroj koji nema vremena ni volje da ‘malo pričeka’. Rusija je računala nad će kroz napadnutu zemlju proći kao kroz sir i da će malim ratom od četrnaest dana biti pred vratima Varšave, a sad je vrag uzeo šalu. Prethodnici Vladimira Putina bili su trezveni. Za okupaciju Čehoslovačke 1968. godine i svrgavanje Aleksandra Dubčeka odredili su četiristo tisuća vojnika. Za okupaciju zemlje od 44 milijuna stanovnika Putin je odredio sto i pedeset tisuća. No Brežnjev i njegovi tada se nisu bavili nošenjem Versaceovih odijela, jahtama i ostalom asesoarima iz reklamnih magazina. Pa sad kad nema više McDonaldsa a kravate Pacco Rabane se moraju nabavljati ‘posebnim kanalima’ kremaljski heroji zapadnog konzuma na čelu s Vladimirom Putinom kao oglednim dresmanom imaju dojam da se protiv njih urotio cijeli Zapad. Ako oni nama ne daju Lamborghinije, mi ćemo im isključiti plin pa neka se smrzavaju. To je bila velika državna misao prošle godine. Sad Kremlj i kamarila umjesto petro-dolara troše mužike iz gubernija, toga ima kao nafte.

9.1.2023.

Pred rusku Dumu, donji dom parlamenta, na izglasavanje ide zakon prema kojem se zabranjuje javno prikazivanje geografskih karata na kojima kao dio Rusije nisu prikazani anektirani dijelovi Ukrajine Krim, Donjecka i Luhanska oblast. To javlja Frankfurter Rundschau pozivajući na Tass (Telegrafsku agenciju Sovjetskog Saveza). I japanski Kurilski otoci moraju biti prikazani unutar ruskih granica.

17.2. 2023.

Danas sam zbog papira bio u policiji u Poreču. Na jednom je šalteru nalijepljen natpis ‘Građani Ukrajine’.

Samo njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna i Westfalija ima ih 150.000. U nekim razredima ukrajinska djeca tvore većinu đaka.

21.2.2023., 362. dan rata

Za tri dana, u petak 24., Putinova Rosemaryjina beba proslavit će prvi rođendan. Kanibalistička fešta je više nego uspjela. Par sto tisuća mrtvih, osakačenih, ranjenih, četrnaest milijuna Ukrajinaca u bijegu, spaljena zemlja na tisuće kvadratnih kilometara.

Prvu četvrtinu 21. stoljeća označili su Osama ben Laden i Vladimir Putin. Osama ben Laden je bio iz imućne arapske poduzetničke obitelji, Vladimir Putin napravio karijeru kao policajac u KGB-u. Ništa tu nije ‘logično’ – zbog biografskog finala, ispunjenja, a ono je masovni pokolj kao ostvarenje tih ličnosti. Najsličniji su serijskim ubojicama za kojima policija traga godinama, ali ih ne može pronaći jer su sasvim prosječni ljudi. Ben Laden bio je prosječan bogataški sin, Putin prosječan policajac.

Tu pravim razliku između njihovih prethodnika iz dvadesetog stoljeća, Adolfa Hitlera i, na primjer, Ratka Mladića. Oni su u djetinjstvu ili kao mladići bili poremećene, traumatizirane osobe a u vojsci odnosno u vojnome našli svoj okvir i na kraju puknuli, riješivši ‘svoj problem’ naređbama da se ubije koga god se stigne. To je tada sredstvima razvijene psihologije, psihijatrije, psihoanalize, sociologije i sličnim alatima 20. stoljeća bilo objašnjivo.

Ben Laden i Putin bili su, međutim, ljudi za susjednim stolom koji bi s familijom tiho jeli kolače. A onda Ground Zero, Mariupolj.

Potonji gospodin je danas uoči bebinog rođendana održao govor o ‘stanju nacije’ ili tako nekako. Govor, pisalo je jučer, da se očekuje s nestrpljenjem, pače napetošću. Nije rekao ništa. Izgleda da mu ponestaje teksta. Govor je bio prazni veliki balon, neka vrsta pjevane mise i inkantacije na temu ‘oni’ i mi. Razvijeni barokni vokabular, barokna uzrujanost propovjednika. Na temu ‘Zlo dolazi sa Zapada’, da parafraziram Fulvija Tomizzu. Dva mjesta gdje između ostalih stanuje đavao je i naveo, Francusku i Veliku Britaniju. Makar je bilo jutro, po moskovskom vremenu računam oko jedanaest, dvorana je bila zamračena i osvjetljena umjetnim svjetlom kao da je včer ili kao da smo u crkvi, kad na misi nešto svjetlosti dopire samo kroz obojena stakalca visokih prozora. Kako su se osjećali prisutni kad su izašli na dnevno svijetlo? Vani ih je dočekalo minus deset stupnjeva, svježina.

23.2.2023., jučerašnji kraj dana po Stefanu Schollu

Stefan Scholl: Putinov Očenaš

„‘Ukrajinci su odlučili da poubijaju sve. Ukrajinci ubijaju svaki dan, vidio sam krv djece’, Konstantin Kuzmanov na rukavu maskirnog kaputa nosi veliki znak ‘Z’, oznaku ‘Specijalne ratne operacije’ Vladimira Putina protiv Ukrajine. Kuzminove ruke drhte od uzbuđenja. Ukrajinci su ubili 15.000 mirnih građana, priča čovjek o ratu u Donbasu, po riječima voditelja prethodno rudar a sada zapovjednik bataljona – prema podatcima UN-a tamo je izgubilo život ukupno 3.500 civila, žena i muškaraca. Ali na stadionu takve netočnosti nikog ne brinu. Ljudi iz dobro popunjenih redova tribina mašu svojim ruskim trobojnicama koje su već dan prije stavljene na svako ovalno sjedalo. ‘Naša stvar je pravedna’, uzvikuju Kuzmin i drugi govornici u uniformama. ‘Pobjeda će biti naša!’

U srijedu navečer Vladimir Putin je na najvećem moskovskom stadionu upriličio koncert za mase u trajanju od preko dva sata. Dan nakon svog govora o stanju nacije u predvečerje ‘Dana otadžbinskih branitelja’ i dva dana pred 24. veljače, kad je pred godinu dana započeo pohod na Ukrajinu, predsjednik države još je jednom lično pozvao na jedinstvo naroda.

‘Branitelji otadžbine, to zvuči kao Očenaš, istovremeno znači nešto silno i vrlo blisko“, objavio je šef države u kratkom nastupu. Sad je cijeli narod branitelj domovine. ‘Ako smo zajedno’, uzviknuo je predsjednik, ‘nema nikoga tko se s nama može nositi!’.

Osim Putina nastupili su samo vojnici s parolama o jedinstvu i pobjedi, bilo je video clipova u herojskim pripadnicima saniteta, koji su ‘stotinama’ vojnika spasili život. Zatim su pjevala djeca u uniformama ‘Mlade armije’, jedan padobranski oficir repao je zajedno s muškim zborom oružanih snaga narodnu pjesmu Kačuša, jedan oficir s kodnim imenom ‘Anđeo’, koji je navodno iz podruma u Mariupolju spasio 367 djece, podvukao je ‘Mi smo zajedno, mi pobjeđujemo.’

Rock grupa Sveroboj /Gospina trava/ pjevala je o plaču djece tokom strijeljanja u Donbasu. Bio je to mističan koncert, pretežno vrlo jednostavni akordi i tekstovi pretvarali su se u direktne citate državne propagande: ‘Rusiju braniti vlastitim prsima’, zatražila je stara zvijezda Oleg Gasmanov u 30 godina starom vojnom šlageru ‘Oficiri’. Gasmanov je danas, prema institutu za istraživanje javnog mnijenja WZIOM, najpopularniji pjevač Rusije. Za kojim slijedi Shaman alias Jaroslav Dronov.“Ustajemo tako dugo koliko su Bog i istina uz nas“, pjevao je Shaman, koji slovi kao shooting star masovne kulture Z. Prema Komsomolskajoj Pravdi ovaj Sibirac se uspeo na mjesto najbolje plaćenog pjevača u Rusiji, po koncertu zaradi prosječno, preračunatih 41.000 eura. Pri tome kao i većina interpretatora na stadionu Lušinski slijedi uspješan koncept Gasmanova koji često nastupa u Donbasu, pred vojnicima na frontu i ranjenicima: ‘Jačati borbeni moral, i to je neka vrsta specijalne operacije. Neki put je glazba bučnija od topova’, rekao je Gasmanov u jednom interviewu.

Prema RIA-Novostima na koncertu se očekivalo 200.000 posjetilaca, pri zaključivanju redakcije još nije bilo jasno koliko ih je stvarno došlo. Ali čuli su kako je jedan vojnik s tribine viknuo: ‘Zemlja koja nije zalivena krvlju nije zemlja domovine!’ Mirovni koncert ova priredba na stadionu Lušinski u svakom slučaju nije bila.“ Frankfurter Rundschau, 22.2.2020., na internetskom izdanju od 20 sati i 11 minuta.

24.2. 2022.

U moru članaka i osvrta povodom godišnjice ruske agresije dramatičan i tužen esej Anastasie Edel, Amerikanke rođene u Rusiji s Berkeleya, socijalne povjesničarke i spisateljice, Moj posljednji pozdrav Rusiji u bečkom Standardu. Sindiciran članak, pa vjerojatno pristupačan svima. Tema je domnost odnosno njen gubitak i odluka da se domnost, duhovna i prirođena, zaboravi: zbog zadnjih godinu dana u kojoj je njena iskonska domovina postala fašistička, dok da se proglasi Ukrajinkom smatra neumjesnim. To je tekst raskida sa samim sobom, i rezignacije: Edel kaže da je ‘na pola života’ da zna da neki novi identitet kao nadomjestak neće pronaći. Odsustvo svakog kiča i teških uzdisaja. Stavit ću tekst u listu linkova, a onda će ga mašina s vremenom požderati pa će ostati samo sjećanje i možda ova zabilješka u wordu, pa ponavljam, tekst se zove u njemačkom prijevodu Moj posljednji pozdrav Rusiji, a izvorno A Farewell to Russia.

27.2.2023.

Danas mi je stiglo pismo od njemačkog prijatelja. „Jučer (u nedjelju) smo bili pozvani u jedan ‘kulturni salon’ boljeg društva u gradu. Recitirane su Celanove, Bachmannine pjesme kao i drugih, uz klavirsku pratnju. Sve je bilo ‘da finije ne može biti’. A potom je kod bifea jedan dio društva zapjevao najjeftinije ulične šlagere protiv Amerikanaca i za Ruse. I to od onih koji su prethodno slušali Celana (iz Bukovine)!“

3.3.2023.

Ove moje osobne bilješke ubrzano gube smisao. Dva motora koja su ih upogonila a meni pred godinu dana bila ključna, danas su opće mjesto, točnije rečeno, podrazumijevaju se. Jedno su patnje Ukrajinaca, za koje sam se odmah zabrinuo da bi se u realnom vremenu preko njih preći kao tridesetih i četrdesetih preko milijunske židovske tragedije ‘jer se nije točno znalo što se stvarno događa’, pa sam iz straha sam sebi htio pismeno fiksirati ukrajinsku. No godinu dana kasnije u slobodnim zemljama nema ozbiljnog novinarskog ili drugog teksta koji ne podrazumijeva milijunsku tragediju koja teče, svakog dana!, bilo kao svjedočenje bilo kao strašna, crna pozadina rezonmana. (Osjećaje, kao što su supatništvo ili solidarnost ostavljam po strani, makar su neviđeni fenomen koji se kao plamen protegnuo od Poljske do ljudi s Novog Zelanda, Australije i Japana.) Drugi razlog zbog kojeg dvojim imaju li ove zabilješke – notati, kronika – više smisla je u jednom mojem napadaju (inteligencije?) pronicljivost od prije godinu dana. U ožujku prošle godine sasvim neobjašnjivo je novinar Boris Pavelić odabrao baš mene da me intervjuira na temu Ukrajine. Stavljen preda zid, kao iz topa, refleksno sam mu odgovorio da Putin zapravo, ili paralelno, vodi rat protiv Rusije – u smislu slobodnog ruskog društva. Da je izvanredno, ratno stanje savršeno oruđe za pokoravanje Rusa, u smislu građana te zemlje, imaoca njenih osobnih iskaznica i pasoša. To je tada bilo prilično ekstravagantno mišljenje pa sam si poslije Pavelićevog interviewa počeo datumski praviti bilješke da provjerim i to. Na hrvatskom rečeno: jesam li bubnuo enormnu, pretencioznu glupost kako to dolikuje ‘misliocima’ iz provincije. U međuvremenu, to je common place (hvala bogu!), a ove moje bilješke postaju mi sve praznije. Osim najpovršnijih, svi tekstovi o ukrajinskoj golgoti bave se i represijom nad ruskim građanima – u smislu ruskih citoyena – i instaliranjem već ne znam koje diktature: lijepe riječi za podjarmljivanje, što pak znači pretvaranje ljudi u apatične volove, pri čemu i lijepa riječ apatičnost znači samo beznađe jadnih terorom dehumaniziranih volova. Koji bi rado trčali po livadi.

4.3.2023.

Vladimir Zelenki je prošle godine najavio da će se rat za istočnu Ukrajinu pretvoriti rat u stilu Drugog svjetskog rata. Tekuća bitka za grad Bahmut međutim opisuje se kao ona za francuski grad Verdun u Prvom svjetskom ratu. Demoliraju se grad i okolica koji su, ne sumnjam, ‘od strateške važnosti’. Što je još jedan termin koji bih trebao usvojiti, ali mu se opirem. Verdun je bio od takve ‘strateške važnosti’ da je okolica izbombardirana pa je čitav pejzaž ostao izobličen. Bio sam tamo jednom u prolazu kolima, nisam mogao vjerovati što vidim. Popili smo kavu u tom gradiću, nelagoda je još bila u maloj kavani, makar se konobarica ponašala sasvim prirodno i još par gostiju mirno sjedilo i srkalo nešto, kavu, deci bijelog, pivu valjda. Svakako, može se reći da sam ja vizualni dojam neprirodnog okoliša povezao sa s kolektivnom memorijom pa je nastala sugestija, uobrazilja, i u pogledu tog nedužnog kafića. Stvar s Verdunom se od tadašnjeg trenutka računajući bila odvila pred šezdeset godina. Samo, da u to da je to bila uobrazilja netko bi me morao uvjeriti, najbolje ona konobarica. Sad, ovih dana, čitam o Bahmutu – trenutačno su borbe dospjele u fazu borbi za ‘kuću po kuću’. Amalgamu Prvog svjetskog rata – bombardirati vojsku dok ne ostane ništa – i Drugog, nacističkog, tzv. totalnog: bombardiraj vojsku a onda progoni, pljačkaj i ubijaj civile. Sad su neumoljivi agresori, autori tog amalgama, Rusi. U jednom zanimljivom obratu da u Bahmutu priređuju obratni Staljingrad. Ali u načelu sve je isto: i Nijemci su bili na tuđem tlu i žar uništenja bio je isti. Za neko kvalificirano objašnjenje izbijanje tog staljingradskog kompleksa kod Rusa trebalo bi se raspitati kod psihologa, psihijatara i psihoanalitičara. Makar se oni jako klone svega što nije individualno ponašanje.

Da se maknem od tragedije live u Bahmutu, na googleu sam potražio što je s Nency Plelosi, odnosno njenim mužem kojem je zato što je predsjedavala američkom Donjem domu a nije bilo kod kuće jedan Trumpov militant čekićem razbio lubanju. U rubrici Trač (gossip) New York Posta nalazim vijest da su gospođa i gospodin Pelosi viđeni u restoranu Balthazar kako su došli na večeru. Da su bili dobro raspoloženi, da je gospodin Pelosi hodao normalno i smješkao se ali da je na glavi nosio šešir i nije ga skidao. NY Post pretpostavlja da je to zato da prikrije ožiljak na glavi. Inače, jedino napadno da je bilo da je par bio praćen tjelesnim čuvarima. Ne slažem se s tim o šeširu. Jedan moj susjed imao je tešku nesreću i morao mu je biti odstranjeno tjeme a nadomješteno je komadom plastike. No plastika se na suncu ili pregrijava ili na hladnoći hladi, pa je stalno nosio šešir. Kako je svježi izvještaj NY Posta s konca siječnja, pledirao bih za potonje objašnjenje u slučaju g. Paula Pelosija koji je već prilično u osamdesetim godinama života.

7.3.2023.

Jučer navečer je Slađana dva puta došla iz svoje sobe da pogledam video egzekucije jednog ukrajinskog vojnika snimljen od nekog iz ruskog streljačkog voda. Da mu je bilo dozvoljeno da pred cijevima još popuši cigaretu. Odbio sam pogledati jer ne mogu. Danas je u glavnom naslovu na portalu BBC-a nazvan ‘the smoking soldier’. Ni taj članak nisam otvorio, možda ću moći za par dana.

12.3. 2023.

Ratovi ostavljaju prosječnog čovjeka bez teksta. Ja bih trebao biti od onih koji mogu artikulirati nekoliko koliko-toliko artikuliranih rečenica – komentara – o nasilničkoj agresiji na zemlju Ukrajinu a pretvorio sam se u čitaoca vojnih izvještaja s frontova. Ostajanje bez teksta zapanjujuće korelira s tragedijama prosječnih ljudi u Ukrajini, s time da će oni samo reći ‘Strašno je’ i maknuti se iz vidnog polja okulara kamere. Po sve duljim pauzama u bilježenju zorno vidim da je nasilništvo čak i za mojim dalekim pisaćim stolom proizvelo ono što nasilništvo i hoće proizvesti: obeshrabrenost, spuštanje ruku. Bilježim si expressis verbis: čak spuštanje ruku s tastature, kojom se povjeravam jednom hard disku da on zapamti.

20.3.2023.

Jučer su u velikim medijima osvanule slike Vladimira Putina kako razgledava Mariupolj. U sportskoj jakni. Među ruševinama gdje je izvršen genocid izgleda kao da se osjeća izvrsno. Taj film se zove Shining Stanelyja Kubricka. Novo je doba: Adolf Hitler se nije se prešetavao Varšavom ili Auschwitzom. Dan ili dva prije Međunarodni sud iz Den Haaga za predsjednikom Ruske Federacije izdao je međunarodnu tjeralicu. Ja se prevodeći jedan esej psihoanalitičarke Ane Lesczcinske bavim problemom kako s njemačkog prevesti na hrvatski riječ die Gewalt, koja može značiti ili vlast ili silu. Blago Francuzima koji imaju riječ le pouvoir (ono što se može, ovlaštenje), i blago Česima i Antoninu Dvoržaku gdje vlast znači domovinu. Englezi su se izvukli, the power znači uglavnom sila i moć, a individualno, privatno, snaga (the power of love). Prevodeći, u hrvatskom se pak moram ravnati, izabirati prema kontekstu. Ti mali poslovi su mi, međutim, spas, na par sati bijeg od holokausta koji teče.

Prethodno: https://radiogornjigrad.wordpress.com/2022/12/13/nenad-popovic-ukrajinski-dnevnik/