4.10.2022.

Prošlog četvrtka je u Kosinožićima veliki oproštajni ručak s našim Ukrajincima. Došli su i Olesja, Nikola i Marko iz Vodnjana a kako su u kući baš bili UDO I Gabrijela, bilo nas je petnaestak. Trajalo je od pola pet do osam. Na kraju dosta suza i neke potresenosti rastanka kao da je ‘za uvijek’. Impresivno je koliko su Ukrajinci čvrsti ljudi, dostojanstveni, a mi kmečavi. Gabrijela i Udo tako su upoznali obitelj kojoj su financijski pomogli kad im je bilo najgore odmah nakon što su stigli. Idu u Kijev. Alina veli da je eksplozija rakete u zgradu do jedne noći kad je u kolovozu bila par dana u Harkovu bila strašna. Njen muž je dobio odlikovanje za oslobađanje Harkovske oblasti, pokazivala je ponosno njegovu sliku. Na kraju mi je izrijekom rekla Doviđenja. Na francuskom, Au revoir. Nadam se da će biti tako i da će jednom doći kao normalni ljudi normalnim ljudima.

Dan kasnije su poslije podne u Moskvi bile nadrealne svečanosti povodom aneksije petine Ukrajine, sa, stvarno, koncertom poznatih pjevača, na otvorenom, ‘do u noć’ itd. Sad se čeka samo da se odrede granice anektiranih područja. O tome što se to dobrovoljno, devedeset i devet zarez devet postotno i plebiscitarno priključilo Rusiji treba se u Moskvi tek dogovoriti. Paralelno teku slike i izvještaji o bezglavom egzodusu dvjesto tisuća mladih muškaraca iz Rusije i vijesti o (pobjedonosnom) napredovanju ukrajinske vojske odnosno ruskom porazu i povlačenjima velikih razmjera. Ruska ostavština: čitava mjesta do temelja vukovarizirana, bez krovova, ne samo da nema vode i struje, nema ničeg, jedva po koji čovjek. Pljačka je totalna: Marko nam je pokazao novu ukrajinsku poštansku marku na kojoj je slika ruskog vojnika koji je prigrlio svoj plijen, mikrovalnu pećnicu. U ratu kod nas to su bili videorekorderi.

Prekjučer su održani izbori u Bosni i Hercegovini. Erdoganov kum Bakir Izetbegović, muslimanski vožd, je kolosalno propao. Što mi je privatno olakšanje, jer gledati slušati ga bilo je nepodnošljivo i sramotno za Bosnu. Mora da je na mamu, jer mu je otac bio uljudan čovjek, s puno specijalnog šarma bosanskih muslimana. Detaljnije komentare i izvještaje iz Bosne odmah nakon objave rezultata nisam mogao ni gledati ni čitati. Svi sikću na sve, sve pršti od otrova. Neki opći coming out bolesne agresivnosti. Sve do u Hrvatsku naravno gdje nema polit-primitivca koji ne koluta nacionalnim očima kad se sjeti ‘bosanskih Hrvata’. Imaju tamo i jednog Judu, na njega tek kolutaju očima. Jadnik se zove Komšić. Njega da biraju perfidni muslimani, putem njihove muslimanske organizacije Esdea. Zgodna vijest usput. U gradu Sarajevu bi se Zoran Milanović trebao proglasiti nepoželjnom osobom. Barem malo bosanske duhovitosti. Stvarno stari gradovi poput Sarajeva, Dubrovnika i Splita znaju s redikulima, uvijek ih imaju i njeguju.

7.10.2022.

Za dobro jutro izjava predsjednika SAD-a Joea Bidena da je Putin spreman na armagedon. To nije bez veze, jer ako netko o tome nešto zna onda je to predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

S time smo definitivno prešli s ukrajinske na rusku temu. Sa sarajevske ili vukovarske teme na unutarsrpsku, gdje je sve izvan Srbije bila tek kolateralna šteta da se Čovjek s Dedinja obračuna s unutarnjom opozicijom. Ukrajina, to su samo čarke naspram Putinovog osvajanja Rusije, plijena svih pljenova. Gospodare te Putinove Rusije imali smo neki dan prilike vidjeti okupljene u nekoj fantastičnoj dvorani u Kremlju kad je proklamirao pripojenje petine Ukrajine. Njih je par stotina. Gospoda u crnim odjelima i pokoja dama suzdržane skupocjene elegancije. Sjede na neobarokim (ili klasicističkim) stolcima, spokojni su, odobravaju pljeskom izvještaj onog s govornice. Pljesak je ozbiljno-poslovan, kao i poslovna usredotočenost dok su pratili što izvjestilac ima za reći. A to je da je Rusija nadalje pod kontrolom. Jer, nekakva spaljena zemlja u Ukrajini, to te bogate i moćne stvarno ne interesira. Važno je da su prekobrojni mužici pod topovima, neugodni novinari i opozicionari u zatvoru a stanovništvo u strahu od mobilizacije i gulaga.

Vladimir Vladimirovič, čitam, danas slavi okrugli rođendan. Istog dana je proglašeno da je Nobelovu nagradu za mir dobio Memorial kojeg više nema.

Ruska tema: U listu Kiyev Indepedendent u lijevom stupcu teku kratke aktualne vijesti, uglavnom službeni izvještaji o broju poginulih i fizički stradalih civila po ukrajinskim oblastima. Uključujući i poginulu djecu. Bombe i rakete padaju po Ukrajini poput kiše. Svo vrijeme. Čovjek je pred dilemom da li se baviti slatkom kremljologijom ili izloženošću Ukrajinaca golom teroru. Bavljenje s Rusijom je dakako oblik bijega. Vjerojatno sam došao do kraja psihičkog kapaciteta mišljenja na žrtve i o njima, a one teku bez ikakve naznake da bi to moglo prestati. Moj kraj kapaciteta je otežano čitanje izvještaja preživjele iz podruma kazališta u Mariupulju. Pritisak od eksplozija granati, jedna je bil akustička, iznad glave bio je takav da su joj izletjeli zubi iz zubala. Ali ne samo to. Zubi su joj izletjeli u usnu šupljinu, neki se zarili u desni. I ne samo to. Pritisak od eksplozija bio je tako jak da su joj se izvinule, deformirale i same čeljusti. To više nije literarna figura ‘kako se može granatirati jedno kazalište’ to je defiguracija. Okolo nje su ležali ljudi odsječenih glava i ruku. Žrtva koja priča ima dvadeset i pet godina. Previše. Previše? Zove se Olja Tsironian, živi kao izbjeglica u Hrvatskoj, dakle, Dobar dan Olja – a ja mudro-pišem o svakom šušnju u Moskvi. Ironija realnosti: izvještaj mlade žene o kalvariji koju je prošla izašao je na istom Forumu TM gdje ja izvoljevam publicirati svoje ukrajinske bilješke – i gubim živce.

11.10.2022.

Bataclan. Jučer je bilo divljačko ispucavanje raketa na civilne ciljeve u Ukrajini. Prije svega na Kijev. Gađane su stambene četvrti, povijesni centar, križanja. Za sada službeno jedanaest mrtvih. Alina se javila da u su u podrumu, da se nada da mala Nika misli da je to grmljavina. Pred deset dana smo se opraštali i razmjenjivali male poklone, pred osam dana su krenuli u Kijev ‘na sigurno’, dakle nije trajalo ni pet-šest dana. I blizu kuće Olesjine majke tresnula je raketa, vidjela ju je kako dolijeće.

Preneraženost tom poetikom pokolja oduzima dah i isključuje bilo kakavo mišljenje kauzaliteta. Bilo je tako 11.9. kad su se veliki putnički avioni zalijetali u newyorške nebodere. Pokolj kao zaokružen čin u zrakopraznom prostoru. U pozadini odzvanja možda jedino ‘kažnjavanje’ kao kod Al Quaide i takvih sumanutih organizacija i sekti: kažnjavanje Newyorčana jer su išli na posao, kažnjavanje Parižana jer su išli na koncert i sjedili u kafićima. Dodatno, teško je misliti tu seriju masovnih atentata na stanovništvo jer su kompromitirani i jedva upotrebljivi stari i precizno definirani pojmovni alati i riječi kao rat, ratovanje, mir, vojnik, vojska, bitka. Ne znamo koju predstavu gledamo i jučer su svi ispomagali teatarskim tumačenjima o drami koja se, možda, odvija u Kremlju. U publici vlada strah jer se ne zna kakva bi to drama bila ni tko sve u njoj igra. Publika je stadionska i šokirana. Na zelenoj tratini se odvijaju prizori – clipovi – krajnje okrutnosti, logički neobjašnjivi.

Dok ovo pišem broj mrtvih jučerašnjih raketiranja popeo se na 19. Danas su na redu gradovi Lavov, Zaporožje i Ivano-Frankivsk.

Da se na pet minuta odvojim od tog horrora, idem na tv N1. Tamo pak nekakav dopisnik ili što iz Rima lupeta o tome kako će u Italiji i čitavoj zapadnoj Europi vrlo uskoro doći do zamora pružanja pomoći Ukrajini. Izgovara mjesec, mjesec i pol stari spin, dok Europa čeka atomski udar. Naše gore list, njemu ne pomaže ni da je u Rimu. Taj ne ide ni do prvog novinskog kioska. Nama nema pomoći.

12.10.2022.

Nastavak klaonice po Ukrajini. Danas je pogođena tržnica u oblasti Donjeck, ubijeno je sedam ljudi. Mjesto se zove Avdivka. Čovjeku bude zlo. Otkucava srebrenički sat sustavnih masakara, bez ikakvih moskovskih ograda i skrupula. Svaki treći dan Markale, u svakom oslobođenom mjestu grobnice sa strašnim nalazima. Za trupama idu forenzičari. Taj srebrenički sat teče paralelno sa službenim ratom. Objašnjenja i razlozi masakara su suludi: nekakav most petsto kilometara dalje na Azovskom moru gdje od rata nema ni r, Putin govori o ‘osveti’, što znači kolji civile.

Smisao ovih bilješki je da naknadno mogu provjeriti da nisam lud. Međutim, već sam se par puta taknuo dna kada mi se učinilo da sam došao do kraja, na primjer kad su se Ukrajinci počeli vraćati kući i to i na moje oči. Sad mi se, nakon ove trodnevne ruske kanibalističke čini da je moguće pisati samo kao Thomas Bernhard, iz užasnosti i odbojnosti. Literarni tekst, brojanicu, traktat o sadizmu ili crne molitve kao njegove iz In hora mortis, prve knjige koju smo bili izdali u Durieuxu 1991. i onda pomalo zaboravili pa tako ni sam više nemam primjerak. A ovdje bih ga mogao prepisati redak po redak. Nema na you tubeu ni filma Jedan Život, daleko najboljeg Bogdana Žižića. Budući nepodnošljivog pa stoga i potisnutog. Kako ne stići do konca teksta, stići do Bernharda, kad se ne radi samo o ovom trodnevno pokolju, već jednom koji teče cijelo vrijeme, od Buče i Kramatorska, a kad je to bilo? Pred šest, sedam ili već osam mjeseci? U osmom mjesecu toga smo u svakom slučaju.

18.10.2022.

Jučer ujutro u šest Kijev je napadnut velikim dronovima, navođenim letjelicama punim eksploziva, elektronski navođenim tako da su pogodili stambene četvrti. Jedna se obrušila na četvrt oko kolodvora. Danas ujutro u Kijevu je opet uzbuna, dakle ljudi opet u podrumima. Te letjelice Rusija kupuje u Iranu i zovu se kamikaze dronovi. Oni su jednokratnu upotrebu kao bombe ili rakete. Bolji dronovi odlete kamo treba, lansiraju nešto ubojito, valjda rakete, na što se u centrali odluči da treba – oni takoreći vide – te budu vraćeni poput aviona. Ti dronovi su veliki poput borbenih aviona, ovi iranski su trapezoidnog oblika prikazuje jedna snimka nad gradom. Od početka rata u Ukrajini traeni su i koriste se i turski dronovi marke Bajraktar koje, ako se ne varam, kupuju obje strane. Ti su izgleda ‘pametniji’ od ovih perzijskih. I Ukrajina je donedavno proizvodila takva komplicirana oružja, no pred rat to je obustavljeno, valjda kao u miru nepotrebno, preskupo ili ne znam što. Ukrajinci su bili podlegli euforije demokracije i mira u Europi, nečemu što je vrijedilo za čitav zapadni i južni dio kontinenta uostalom, a Putinov sve tvrđi režim unutar Rusije valjda se smatrao dovoljno dalekim, nečim što je više radikalizirani, u krajnjoj liniji racionalni tip upravljanja vrlo velikom zemljom. Da će se taj tip autoritarne države režim raspasti u samo par mjeseci i pretvoriti u organizam koji ruši sve oko sebe i u državi Rusiji samoj, nije „se predviđalo“. Ukrajinci su to strahovito platili, euforični izabrali su si simpatičnog glumca za predsjednika, Juri Andruhovič pisao je predivne literarne groteske o tranziciji i melankolične putopise skupa s poljakom Andrzejem Stasiukom. Filozofija demokratske Europe bila je ista kao i prema bliskoistočnim, arapskim režimima. Neka se šeici i ruski oligarsi samo voze u ogromnim jahtama unaokolo, a što svojim stanovništvima rade doma nije važno. Krim kao Jemen Saudijskoj Arabiji, bože moj, kad to vidiš na zemljopisnoj karti i što nije logično, zar ne, kao i svi ti Kurdi, Čečeni, Jemeničani, Ujguri i Krimski Tatari. Nafta curi, kupuju se čipovi, Boeinzi, skupocjeni Lockheed-Martini, Rolls-Roycevi, Ferrariji, Lamborghiniji i torbice Louisa Vuittona. Jedan istarski vinar koji proizvodi svoj šampanjac u četiri oka objasnio je to ovako. Rusi koje k nama u konobu ljeti dovoze autobusima na degustaciju ne kupuju baš previše mog šampanjca jer najskuplje boce stoje do dvije tisuća kuna. Da su deset pet-deset put skuplje onda bi, moraju stajati barem tisuću eura. Ovako misle da to vjerojatno nije bog zna što.

Sad si Ukrajinci imaju svoju miroljubivu revoluciju na Majdanu, a ostale zapadne demokracije im moraju isporučivati astronomske svote i svo oružje koje imaju. Jednadžba Vi kupujte jahte i Vuittonove torbice, a za Nemcova, Pussy Riot i Navalnog više-manje nije upalila. Sad svi pilje u Putina, je li mrdnuo lijevim nožnim prstom ili nije, je li se kineski šef države i partije pred njima nakašljao ili nasmiješio, kako se drži saudijski princ lijepog prezimena bin Salman kad mu se dođe i hoće li dati naftu i plin, pišu se profili i razmatranja o najnovijim ruskim generalima i kakvi su „po karakteru“. I što s Rusima koji masovno bježe iz Rusije, od 24.2. u stotinama tisuća. Jedni, njih pet-šest, na nekakvoj brodici se pojavilo na jedva naseljenoj Aljasci pred desetak dana, u malom ribarskom mjestu od pedesetak stanovnika zatražili su od njih azil, pa se morao naručiti avion da ih se preveze u neko mjesto na Aljasci gdje uopće postoji policijska stanica. Drugi, njih davdesetak, u nečemu – ‘a boat’ – iz Rusije su doplovili do ni manje ni više do Južne Koreje, tražeći ulazak u zemlju, s urednim papirima, samo nisu imali vize (!) pa Koreanci ne znaju što da s njima počnu. A u divno stabilnoj Rusiji love muškarce sposobne za vojsku po kavanama, kamioni s dinamitom ruše ogromne mostove, vlasti dovode djecu koju sustavno kidnapiraju u Ukrajini, sve relevantne novine u međuvremenu izlaze izvan granica zemlje. U Hersonu je prekjučer javljeno da je kod kuće ubijen dirigent opere Jurij Leonidovič Kerapatenko kad su ruski vojnici došli po njega da ode svirati za vrijeme okupacije a on to izrijekom odbio. Osim kurikuluma izobrazbe s težištem na tradicionalnim narodnim instrumentima, bio je harmonikaš (akordeonist), te da je bio i šef hersonskog komornog komornog orkestra, na wikipediji ne piše ništa. Osobno bio je ruskog jezika. Metak dakle.

Francois Truffaut, Pucajte u pijanistu: Rusija, stvarno Putin ili tek pod labelom ‘Putin’, vodi nekoliko ratova, višestruki pa stoga u pravom smislu hibridni, od državnog udara u zemlji do nekoliko tipova po Europi pri čemu katalog seže od modernizirane verzije napada na World Trade Center do ‘klasičnog’ hitlerovskog spaljene zemlje, genocidalnih deportacija, nasilnih novačenja, osnivanja gestapovskih generalnih gouvernemenata, protektorata i vazalnih država s mjesnim diktatorima poput Bjelorusije, pripojenja ruskom reichu, državnih pljački muzeja, kulturocida svega što nije rusko – onomad svega što nije ‘njemačko’ ili barem ‘germansko’ -, kultom i činjenicom nemilosrdnog i nepristupačnog fuehrera-vožda i osvajača te, dakako, vlasnika aktivnih koncentracionih logora (kažnjeničkih radnih kolonija), guste mreže raznih policija i odreda za likvidaciju za domaću upotrebu. U taj hibrid ide, uz preuzimanja Al-quaidinih metoda, i novost velikog križarskog rata za obnovu teokratskog Srednjeg vijeka s Putinom i elitom odabranika oko njega sa svim pomazanjima Ruske pravoslavne crkve. Putin u crkvi, ozbiljan, križa se i pali svijeće, vladar od Boga i njegov prvi vojnik, smjerni ‘vjernik kao svi drugi’ ali blista obraćeništvom, njegovi poslovi su tisućljetni, a njegov mač upravo satire otpadnike, dekadenciju, demokraciju, amerikanizam i sve slične pogubnosti lažnog i gnjilog individualizma. To je novo u katalogu, jer su njegovi veliki prethodnici Mussolini, Staljin i Hitler bili svjetovni, ateisti. Svoja tisućljetna carstva projektirali su kao sekularne prostore kontinentalih razmjera. Ukorijenjen u kreposti i blagoslivljan u crkvi blaženog Bazilija preko puta Kremlja on je zapravo krunjen.

Žrtve, ukrajinske kao i one 60.000 ruskih vojnika koji se vraćaju u ljesovima nisu prema tome ništa, kao i spaljena zemlja i spaljeno društvo u Rusiji. Iranski trapezoidni dronovi nad Kijevom, leteće željezne ubojice su znakovi Boga.

19.10.2022.

Lijepi grad Herson. Mediji danas javljaju da stanovnici bježe iz njega jer se okupljaju velike ukrajinske snage da ga zauzmu – oslobode i vrate, reklo bi se staromodno. Prethodno je javljano da ruski vlastodršci traže – naređuju, apeliraju, organiziraju? – evakuaciju 40.000 stanovnika u Rusiju. U Rusiju! Grad lijepih avenija na rijeci pred deltom Dnjepra i na Crnom moru će Rusi dakle samljeti? Ili po prvi put misle naprosto napustiti jedan grad koji su vojno okupirali? Bio bi to prvi znak gospoštine: časno se povući. Ili će prisiliti Ukrajince da granatiraju i ruše vlastiti grad? Treba otići na Google maps i virtualno se prošetati tim gradom. Učinio sam to pred tri tjedna i ostao u ‘šetnji’ jedan sat. Bio je googleu sunčani dan, čini mi se zimski jer su krošnje bile gole pa su se posebno dobro vidjele neoklasicističke i historicističke zgrade i palače i šetači i šetačice na velikodušnim trgovima i prospektima. Grad u kojeg bi čovjek rado navratio i razgledao da onuda putuje. Vidjet ćemo, vederemo. I to vrlo skoro hoće li te sugestivne snimke na Googleu ostati dokumenti prošlosti. U dobu kad ruske armije ubrzano proizvode prošlost, stvarajući ništa.

22.10.2022.

Prekjučer u 20 sati, promocija odnosno književna večer povodom Daliborovog Izvještaja o generaciji. Došao sam sat ranije i sjedio u atriju Teatra &td potpuno obuzet atmosferom, aurom koju potpisuje Vjeran Zuppa a zadržala se pedeset godina nakon što je otišao iz Studentskog centra, po mojem računu 1978. godine. Ponegdje su se zadržali i dijelovi dizajna tog kazališta Mihajla Arsovskog. Kao u vremenskom stroju, s kavanskog stolca sam iz atrija kroz gledao kako se kazalište sprema na nešto, nijeme scene s namještenicima i članovima ansambla kako se kreću, poslije sam doznao da je u Polukružnoj dvorani generalna proba. U njoj sam zadnji put bio negdje sredinom devedesetih. Sama prošlost. Prvi put sam odčitao u kojoj mjeri magiju prostora omogućuje i talijanska funkcionalistička arhitektura pretpostavljam iz tridesetih, bivši Talijanski paviljon Zagrebačkog velesajma/ zbora. I publika koja je došla bila je ‘kao nekad’. Pedesetak ljudi iz kulturnog milieua za kavnskim stolovima, govorile su dvije odlične, briljantno pripremljene kritičarke, Dalibor je bio dobro raspoložen. Dvije stvari odigrale su nevidljivu ključnu ulogu da atmosfera bude adekvatna. ‘Kao nekad kod Zuppe’ šanker je svo vrijeme diskretno radio a razglas je bio odlično adjustiran, dakle neupadan, prirodan za jedno kazalište: dobro se čulo. Shvatio samjednu od Itedeovih tajni. Dramaturgiju prostora drži čovjek za šankom.

U noćnom autobusu koji u Pulu kreće u nula i trideset osmero migranata s malim djetetom, skoro bebom. Svi crno odjeveni s crnim putnim naprtnjačama. Dva ili tri puta u autobusu sa zagašenim svjetlima jer svi spavaju začuo se kratki dječji jecaj, pa onda opet mir. Izašli su na Žabici na Rijeci, tiho kako su i došli. Otkud su, ni po čemu se nije dalo raspoznati. Ni slučajno nisam mogao identificirati jezik kojim su razgovarali na peronu na Žabici kad su sišli a ja pušio između tri i pola četiri ujutro. Žabica kao iz filma. Par noćnih taksija čeka, poljevači čiji kamioni rondaju, radi samo jedna mala pekarnica, mali akvarij s prodavačicom, nitko ne ulazi a ona šutke slaže peciva za ujutro, za sad odmah u pet. Bila je za oktobar topla noć pa je tih pola sata imalo specifičnu mediteransku boju kako to Rijeku ide od prvih dolazaka u djetinjstvu, kad se ‘presjedalo’. S autobusa, vlaka ‘na brod’. Na brod! Za Lošinj, Zadar, Split, duge plovidbe na velikim brodovima kojih više nema, ne u rječkoj luci, a nosili su pompozna imena kao Jedinstvo, Jugoslavija, Partizanka i, čini mi se, Proleterka. Svi su imali odgovarajuće visoke majestozne pramce a Partizanka je bila malo starinska, više kao iz doba oko Prvog svjetskog rata. Manji putnički brodovi zvali su se pjesnici. Bili su svi isti, ‘iste klase’. Sjećam se da se je jedan zvao ‘Njegoš’. Na Žabici u nulti sat između tri i četiri sva ta energija velikog prometa i transfera zračila je iz brdovitog, mekog asfalta, i bilo je sasvim jasno da će za jedan sat krenuti kaos i buka. Ovi moji migranti sad su pak spokojno sjedili na rinzolu, jedni su pregovarali nešo s jednim taksi šoferom, nešto komplicirano, ovaj je upalio svijetlo i nešto izračunavao, bog te pitaj. Ili su se cjenkali, ovi Levantinci, Afganistanci ili Iračani, u svakom slučaju ostavljali su dojam malo tamnije puti, no to je vjerojatno percepcijska varka jer jedino što je sigurno da su svi bili nešto manjeg rasta. Filipinci? Koga vraga rade u Hrvatskoj, kamo putuju u gluho doba noći, imaju li kreditne kartice ili što? Autobusni šoferi u bijelim košuljama vjerojatno sve to znaju jer se na njih uopće nisu obazirali, jedan je vozio, drugi mirno spavao na prvim sjedalima. A ja noću učio o svijetu koji je puno normalniji od milijun predrasuda, klišeja i ne znam sve čega što mi intenzivno nastanjuje glavu pa zato mislim da mislim.

Autobus je pristao uz kej Autobusnog kolodvora Pula na sekundu u deset do šest, kako mi je rekao vozač u Zagrebu. I to je civilizacijska činjenica. Makar smo se zadnju dionicu od sto kilometara više probijali deset na sat nego vozili kroz Volosko, Opatiju, Moščeničku Dragu, strmoglavljivali iz Labina, zaustavili u Barbanu da poberemo jednog ranog gospodina, a onda jurili kroz Marčanu s četrdeset.

8.10.2022.

Što su prilike u Ukrajini strašnije, to više vremena provodim sa slušalicama nabijenim na uši i slušam France musique. Zapravo, slušam tu stanicu cijeli dan. Klasična muzika djeluje naravno smirujuće, ali na meni je i neka vrste podrške. Ljepota i profinjenost kao kontrast ukrajinskom paklu i očaju koji je u nas ušao kroz sve pore. Sad je već tako da mi i prevođenje pomaže jer zahtijeva potpunu koncentraciju, ‘uranjanje’ u temu i autorov diskurs. Makar je knjiga Martina Pollacka Žena bez groba tužni izvještaj o kraju dvonacionalne u Štajerskoj, njemačke i slovenske, više dvojezične do ‘nacionalne’ u današnjem, pervertiranom smislu etničkog i državnog. Čitam, i to mi na neki način psihološki pomaže, jedan veliki esej o paleo- i neoknzervativnim filozofijama, točnije filozofima koji nisu podnijeli šok prosvjetiteljstva iz kojeg su proizašle demokracija i demokratizam. Čitanje zahtijeva pravu koncentraciju. Napisao ju je njemački autor za kojeg nikad nisam čuo Karl-Heinz Ott i zove se Prokleti Novi vijek – Povijest reakcionarnog mišljenja. To što radim je eskapizam. Blago rečeno. Pravo ime toga što činim prevodeći i čitajući je zatvaranje oči kad je u toku fizičko zlostavljanje nekog bespomoćnog. Tako ekstremnog zlostavljanja da je ukrajinska vlada pozvala građane da se ne vraćaju u zemlju jer Rusija čini sve da uništi sva postrojenja koja omogućuju proizvodnju struje i grijanje. Građanima Ukrajine ove zime predstoji smrzavanje. I ukrajinskoj djeci dakako.

Hladne su noći već i sada pod konac listopada. Za Harkov se u noći od 31.10. na 1.11., to je sad u ponedjeljak na utorak, predviđa temperatura od – 0.9 stupnjeva. Moj talijanski Il Meteo je vrlo precizan. Od ponedjeljka, veli, najviše dnevne temperature bit će ispod 10 stupnjeva, vrtjet će se oko 5.

U Puli gdje stanujem u noći od ponedjeljka na utorak najniža temperatura bit će 11 stupnjeva a najviša dnevna 22. Tempo sereno, vento debole, veli. Manje od povjetarca. 3 km/h.

27.10.2022.

Lingua quarti imperii. Satanizam. General-pukovnik ruske vojske i poznati političar Ramzan Kadirov kaže da se u Ukrajini vodi rat’ satanista’ te neka si ‘svaki vjernik koji drži do sebe’ kupi ‘strojnicu i ode u borbu protiv satanizma’. (25.10.) To je dan kasnije na državnoj televiziji potvrdio pisac i voditelj Vladimir Solovjov: da je apsolutno točno kad Ramzan Kadirov kaže da se borimo protiv satanista, da se Rusija bori protiv apsolutnog Zla te ukupne ‘satanske mašine Zapada’. (Što je satanizam? Kao imenica, štovanje đavola nasuprot bogu. Kao pridjev, ‘satanski’, je netko/nešto đavolje prirode.

31.10.2022.

Posljednjih tjedana a posebno posljednjih dana praćenje sudbine Ukrajine se pretvara u sućut, osjećaj tihog supatništva. Tihog suputništva jer se o ratu u Ukrajini jedva više dade govoriti u trezvenim, neutralno-objektivnim terminima. Rusko vođenje rata još od veljača uključivalo je maltretiranje i ubijanje civilnog stanovništva. Sad je eskalirao do stupnja kad se rat vodi u velikoj mjeri isključivo protiv stanovništva, i to iz dana u dan sve sustavnije i nemilosrdnije. Čitavi rojevi raketa svakodnevno lete na gradove. Uništavanje svega je takvo da se na sate isključuje struja jer je više nema. Što znači isključivanje struje na par sati dnevno u zgradama od pet ili više katova znači da ne rade liftovi. Što samo to s liftovima znači za stare ljude lako je zamisliti. Pa bolesne, pa djecu, i tako u beskraj. O starim ljudima i liftovima nešto znam. 1995. s Evom Grlić išao sam u Sarajevo, možda mjesec-dva nakon što je prestala tro i pol godišnja opsada. Gospođa Grlić je sjela u kola jer je htjela posjetiti jednu svoju bivšu, sada jako staru gimnazijsku profesoricu. Stanovala je na dvanaestom ili četrnaestom katu neke zgrade i tokom tih godina nije mogla sići, sjedila je naprosto u toj klopki. I začudo preživjela, pa je gospođa Grlić išla tamo i zato da to proslave. – Kad rojevi raketa, bespilotnih letjelica punih dinamita salijeću velike gradove poput Kijeva ili Harkova za promatrača (pout mene) bilo kakva gesta ustajanja protiv toga, upozoravanja, alarmiranja, osude postaje besmislena. Kad je nešto tako javno kao anihiliranje jedne zemlje u svakom njenom detalju dolazi kraj diskursa. Kome govoriti o tome, kad to svi znaju i gledaju i – izuzev poživotinjenih i sociopata – i trpe koliko i ja.

Činjenica jedne podivljale vojske i političke elite u Rusiji nije izolirani fenomen, ‘eksces’. U Sjedinjenim državama u društvu se paralelno događa nešto strašno. Dan-dva nakon što je objavljeno da je Salman Rushdie ostao ‘bez sposobnosti da koristi’ jedno oko i jednu ruku nakon što je izboden nožem na jednoj književnoj večeri, neki čovjek je s ćekićem izudarao po glavi i rukama osamdeset i dvogodišnjeg muža predsjednice donjeg doma američkog parlamenta, kod njega kod kuće. I nanio mu između ostalog frakturu lubanje. Ušetao je u kuću s čekićem da to učini njegovoj ženi, a dotle muža samo dotle sveže, ali ona nije bila doma. Od 6. siječnja prošle godine, kada je nakon gubitka izbora Donalda Trumpa on pozvao pristaše, oko njega okupljenu masu, da se fizički obračunaju s američkim parlamentom, a oni onda po Capitolu ganjali parlamentarce kao zečeve, u Americi se počelo valjati također neko političko divljaštvo, u čemu, kao i u Rusiji sudjeluju i obični ljudi i veliki dio političke elite Republikanske stranke, donedavno časnog imena Grand Old Party i jednog od stupova američke demokracije. Demokratski političari, čitam, već pomalo zaziru od nastupa na javnim skupovima s puno ljudi, od straha da bi netko – što? Mogao skočiti na pozornicu s nožem, čekićem ili pištoljem i izmasakrirati ih

Daleko od Ukrajine. Danas je Slađana napravila sliku kostimiranog kijevskog mačka kojeg smo dobili na poklon. Stavila mu je oko vrata na par minuta velika šišmiševa krila, da izgleda kao vampir. To je jer je sad Noć vještica, holoween. To je ta prigušenost, zadnja tanka linija obrane na koju smo prisiljeni celebrirajući normalnost, mala veselja koja traju pet minuta, a i ona s knedlom u grlu. Poslije se odmah potone u melankoliju, jer mačak je iz Kijeva i ne sjedi više tamo na svojoj staroj prozorskoj dasci i sa zanimanjem gleda što se događa dolje u ulici.

5.11.2022.

Što se gospodina s čekićem tiče: dan ili dva dana kasnije je policajcima objasnio da s njime nije htio ubiti predsjednicu parlamenta, već je svezati i natjerati da prizna. U protivnom on bi joj razbio koljena, točnije čašice (kneecaps). Dakle, poslao moguće doživotno u kolica ili na štake, jer se to kirurški teško popravlja, a osobito kod starijih ljudi. Što da gospođa prizna nije točno rekao, nešto ona radi potajno u Kongresu. Da je bila kod kuće, svakako bi ostala bez koljena, jer zacijelo ne bi znala na koje to tajne pothvate misli niti ih na brzinu mogla smisliti.

6.11.2022.

Vladimir Putin vježba sadizam u najvećem mogućem mjerilu. U Hersonu je već barem deset dana u toku neka vrsta pražnjenja grada od njegovih stanovnika. Navodno u stanove useljavaju vojnici i da se pljačka sve. Herson je u limbu kao jeziva karikatura otvorenog grada. U Kijevu je moguća organizirana evakuacija grada jer ima sve manje struje. Ruska vojska sustavno gađa kompletnu energetsku infrastrukturu Ukrajine. Kazna stanovništvu što se od nije dala osloboditi i dočekala je s cvijećem. Nakon Prvog svjetskog rata cijeli svijet ostao je zabezeknut kako se moglo dogoditi da se milijuni mladih ljudi pošalju u smrt u rovove. Nakon Drugog svjetskog rata svijet je shvatio da je u zavjetrini Hitlerovih i Mussolinijevih ratnih operacija izvršen genocid nad židovskim narodom. Desilo se neshvatljivo. Sada gledamo rat totalnog uništenja jednog cjelokupnog stanovništva koje broji preko četrdeset milijuna ljudi. Putin kao onodobno Hitler Židovima: Ili iselite ili umrite. Čovjeku bude zlo. Klero-fašistički režim Irana već se priključio i opskrbljuje Putina oružjem za uništavanje Ukrajine. Švicarska ne želi isporučiti tenkovske granate Njemačkoj koje ona ekskluzivno proizvodi za tenkove Leopard ako ih ona isporuči Ukrajini. Švicarska? Ne, švicarska vlada. Treba biti precizan u vremenima kad se masovno umire.

Mali Nikola iz Vodnjana pohađa ukrajinsku školsku nastavu putem interneta. Kako sad u Kijevu nestaje struja, satovi se nadoknađuju drugi dan. Obitelji je stoga poremećen radni i životni raspored. Tu, na pet minuta kolima od našeg stana Puli. Duga ruka je Vladimira Putina, jako duga.

17.11. 2022.

Kad su se pred nekoliko dana ruske snage povukle iz Hersona osjetio sam svjetlo, bio sam doslovno sretan. Osobno, proslavio sam to s crnim vinom u kuhinji, do dugo u noć. Dakle, moguće je. Jedan veliki grad nije anihiliran, zgrade stoje. Građani nakon okupatorske strahovlade izlaze na ulice i pozdravljaju ukrajinske prethodnice. Vojnici se opušteno fotografiraju sa sretnim ljudima. Očito, bio je moguć dogovor između ruske i ukrajinske vojske, da se ne uništi baš sve. Herson nije marupoliziran već po vojno ostavljen kao città aperta. Kad bi to bilo samo moguće u ostatku Ukrajine pod Rusima!

Danas čitam da je deset milijuna Ukrajinaca bez struje. To je više-manje četvrtina stanovništva. Rusi su uništili i uništavaju energetsku infrastrukturu. Dakle mrak, hladnoća, nema grijanja. Ni u bolnicama. A tek je sredina studenog. Sasvim je jasno što će se ljudima dogoditi, dugo umiranje u jednoj zimi. Long day’s dying, zvao se jedan (ratni) film, sada počinje Long winter’s dying.

23.11. 2022.

Ujutro između osam i devet na radiju France musique razgovor s pijanisticom Elenom Rozanovom. Ima pedeset i tri godine. Rođena je u Odesi, školovala se i živjela u Moskvi, živi u Parizu. Savršeno govori francuski. Prvo pitanje je, zbog kompozitora koje će svirati na predstojećem koncertu: jeste li Ukrajinka ili Ruskinja? Ona gubi dah, zamuckuje i odgovara ne znam, možda jedno i drugo, Odesa je i pomalo drugačiji grad, odrasla sam u Odesi i dugo živjela u Moskvi, strašne su mi patnje Ukrajinaca ali strahujem zbog Rusa koji su se sunovratili natrag u staljinizam i vrlo, vrlo teško će živjeti. Stalno u rečenice ubacuje ne znam, nije sigurna da li ju urednik emisije razumije, i to traje tokom čitavog interviewa koji ispada potpuno politički. I kad se radi o Prokofjevu kojeg će interpretirati. Ja sam pak šokiran, odlažem slušalice, ustajem, gledam kroz prozor. Čujem istočnoeuropskog intelektualca koji uvijek nešto objašnjava, nesiguran da li ga na Zapadu uopće netko razumije, gdje se govori odrješito, u definicijama i formulama, ima čvrste stavove, ‘zastupa mišljenja’. Elena Rozanova, viđena pijanistica u 53. godini života pak obratno, pravi pauze, traži prave riječi, ‘pokušava’. I čisti je primjer meni sve važnije formule pripadati i ne pripadati Ivana Lovrenovića.

Slušanje stanice France musique od jutra do mraka, preko interneta i s nabijenim pravim studijskim slušalicama, s ukrajinskim ratom postalo mi je važno jer je dokaz da postoji svijet estetike, lijepog. Stanica radi nula do dvadeset i četiri sata, baš koliko mi treba. Za razliku od glasovitog i svakako kultnog Bayern Klassika, voditelji ne komentiraju i objašnjavaju muzike, ovdje oni samo opisuju. Estetski stupovi ugaoni kamenovi, reperi redakcije su Johann Sebastian Bach i Debussy/Ravel. I free jazz, koji ima svojih dva, tri popodnevna sata. Ovaj put su me zaskočili s ovom Elenom Rozanovom, ustao sam kao oparen i odložio slušalice, za sada. Atentat. Sam sam, naime, sve više istočni Europejac. (A mislio sam da sam priličan zapadnjak.)

25.11.2022.

Pred tri dana u je sto i trideset sveučilišnih ljudi i znanstvenika objavilo apel, zahtjeve da Rusija prekine deportaciju djece iz okupiranih dijelova Ukrajine. Utvrđeno je da je ih je oko tristo tisuća. Velika većina prilikom deportacije, ‘evakuajcije'(!), čitavih obitelji koje se odvoze na daleki istok Rusije, jedanaest tisuća djece neposredno, naprosto su odvedena jer su bila zatečena sama u demoliranim vrtićima, školama ili u domovima. O tome je u Parizu održan kongres. Tekst apela/zahtijeva koji je tamo izglasan pronašao sam u L’Expressu nakon što su novinari u dosta listova izvijestili o nalazima iznesenim na skupu. I tom prilikom se zadržali na tome da je komesarica Maria Lvova-Belova, ombutsmanica za dječja prava u Rusiji, osoba od ličnog Putinovog povjerenja, sama ponosno usvojila jednog ukrajinskog dječaka, uza svoju dosadašnju. Usvojila.

Usput mi se postavilo pitanje zašto je takav jedan moguć samo u Francuskoj a ne u…

Danas je objavljeno da je umro Hans Magnus Enzensberger u 93. godini života. Bio je glavni dizajner mentalne Savezne Republike Njemačke i što danas pod njom poimamo. I virtuoz jezika i stila s čudesnim, nepreglednim opusom. Negdje u drugoj polovici osamdesetih na jednom me na jednom skupu u Berlinu pozvao da zajedno ručamo. Nisam mogao vjerovati. Sjedili smo sami za stolom, on mi je pola sata postavljao pitanja. Meni je dakako svo vrijeme zvonilo u ušima. Nitko se nije usudio prići stolu dok on razgovara s nekim. Takav autoritet je bio. Kasnije, negdje rano za rata, možda 1992., bio je u Zagrebu, a prethodno u Beogradu da razgovara s piscima i intelektualcima. I tada sam, na večeri, s njime malo razgovarao, odnosno on sa mnom. U jednom od podsljemenskih restorana. Na čelu stola je sjedio Slobodan Prosperov Novak kao domaćin (bio je šef PEN-kluba) a ja pokraj Borisa Marune. Koji mi je potiho, ispod buke, pričao o Argentini i Americi. Sad bi trebalo vidjeti koliko sam prepisujem, citiram Enzensbergove tekstove, jer su mi bili fascinantni. Da se služim njegovom frazom kapilarni građanski rat, toga sam jedino svjestan. Evo, da je kapilarni građanski rad sad u toku u Rusiji, evidentno je na primjer. Zadnja knjiga, pjesme, zvala mu se Zbrka. Izdao ju je pred dvije godine kod Suhrkampa, gdje je objavio i svoju prvu knjigu Obrana vukova 1957., također pjesme.

27.11.2022.

Ukrajina mi se pretvorila u moru. Već nekoliko dana se ne usudim otvoriti Kyev Independent ni tekuće rubrike o ratu kao na primjer na BBC Worldu. Odbijam misliti na naše Harkovljane sada u Kijevu, sasvim moguće u podrumu, bez grijanja i struje. Rastjerujem te misli i kažem si Javit će se ako se vraćaju. To je racionalno, zar ne? Ali ja baš nisam od racionalnosti, zapravo bojim se racionalnih ljudi. Uvijek samo pokorno kimnem kad iznesu kako na stvari treba gledati racionalno. Dakako, oni to nikad ne kažu kad se njima nešto dogodi. Tad su takvi moji suvremenici bijesni, glasni, zapomažu, preklinju, optužuju sve i svakoga. Na što dok ih slušam opet kimam glavom i govorim Imaš pravo. Imate pravo. Puno previše mojih suvremenika racionalne filozofeme i uzrečice piše i izriče o stvarima koje nisu njihova iskustva, već tuđa. Dijapazon je od ‘čovjek se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu’ preko ‘već će se pronaći neko rješenje’ do ‘morao znati što radi’ do izleta u najviše filozofske sfere kao ‘takve su povijesne okolnosti’, ili barem ‘društvene okolnosti’, a kod metafizičnijih ‘takav je čovjek uvijek bio i ostat će’ ili ‘sve je u božjim rukama’. To dakako nije osobito uvjerljivo. Jer bi netko tko je gay u Americi i otišao na pivu neki gay lokal trebao znati da je moguće da ga netko izrešeta iz automatske puške. Ili, Ukrajinci su trebali znati da su im susjedi Rusi imaju jako puno topova pa imati na umu da u svakom trenutku mogu na par tjedana ili mjeseci završiti gladni u mračnom skloništu.

Ti suvremenici mene osobno odguravaju u šutnju, a sama mora mi je sasvim dovoljna. Potrošen sam. Ne samo da ne mogu otvoriti ništa ‘ukrajinsko’ na BBC-u ili Frankfurter Rundschau, bojim se otvoriti i iransku a sad još i kinesku ‘rubriku’, makar su tamo narodi ustali protiv svećeničke odnosno staljinističke tiranije. Pokušavam se koncentrirati na bilo što drugo (književnost!, glazbu!), no slabo mi to ide. Oni iz Kremlja su mi zanjihali kolijevku i tresnuo sam kao beba o pod.

0.11. 2022., srijeda

Točno u pet i trideset ujutro, prekida se noćni program France musiquea i javlja se glas urednice Aurelie Mouréau, želi dobro jutro i pušta Claudea Debussyja. Nakon toga Ravela. Lake, lijepe komade. Zahvalan sam gospođi Aurelie Mouréau. Ima mek i sabran glas. Prezentira interpretacije francuskog dirigenta Stéphanea Denèvea.

Pola sata prije, u četiri i pedeset i jedan, pola sata prije, Kyev Independent u tekućim, kratkim vijestima, objavio prenio je izjavu guvernera oblasti Sumi (engl. Sumy) Dmitro Hivitski da su proteklog dana oblasti napadnute općine Krasnopilija, Nova Sloboda, Vorožba i Družba. „No casualties are reported.“

Jučer mi je poštom stigla nova knjiga ‘Rat u Europi. Raspad Jugoslavije i kontinent od kojeg se zahtijevalo previše’. Autor je njemački autor i novinara Norberta Mappesa-Niedieka koji živi u Austriji, u Grazu. Napisao je nekoliko knjiga o ovoj finalnoj nesreći od bivše zemlje u kojoj sam rođen, a članaka i analiza bezbroj. Pogledao sam sadržaj, gledam veliki naslov na ovitku, Krieg in Europa –mogao bi biti od Egona Erwina Kischa iz dvadesetih godina. Vjerojatno je autor napisao završnu knjigu o temi kojom se bavio pola svog života. Jer sad je pravi Rat u Europi, sad se od Europe zahtijeva sve.

Lingua quarti imperii. Samosmaknuće. U 11.30 Frankfuter Rundschau prenosi vijest da je u Vladivostoku izvršio samoubojstvo stanoviti pukovnik Bojko. Njegova udovica u javnom pismu novinskoj agenciji News Wladiwostok odbija riječ samoubojstvo i traži da se za slučaj njenog supruga kaže „sam se smaknuo“ (u smislu strijeljanja). Zašto? Jer je iz pištolja na sebe pucao pet puta, „a ne u glavu“.

U udžbenicima sudske medicine piše da se suicid vatrenim oružjem prepoznaje po samo jednom hicu. Toliko znam čak i ja.

Gospođa Bojko dodatno kaže da je samoubojstvo njena muža bila poruka Vladimiru Putinu da regruti koje je obučavao za rat u Ukrajini dobivaju slabu opremu i oružje. Također koliko ja znam, gotovo svako samoubojstvo je poruka. Poruka nekome ili poruka o samom sebi, o svojem stanju. Otkud gospođi Bojko da je muževljev suicid poruka baš Putinu? Je li joj muž rekao da će se ubiti da Vladar to čuje? Ili ona to zaključuje? Ona govori da je zbog predstavki o problemu regruta pretpostavljenim oficirima bio izložen mobingu. Ali isključuje da je zbog toga bio depresivan i potražio izlaz u samoubojstvu. Zanimljivo je kod toga da nakon muževljeve smrti koja je bila nijema, ona sada razgovara s Putinom, javno, jer osim regionalne novinske agencije na Dalekom istoku njenu izjavu prenosi i Moscow Times, glasilo koje se sigurno dobro čuje u Kremlju, a još bolje na Trgu Đerđinskog. U svom obraćanju Vladimiru Putinu, ona je umiljata, govori mu slatkastim riječima koje najradije čuje: Majka Rusija, Domovina i sl. Boji li se gospođa Bojkov sada sebe, svoju djecu? Nastavlja li misiju svog muža? Ili je beskrupolozna i pravi karijeru odjednom nekoga? Ili na sav glas objavljuje svoju submisiju Vladaru, što bi bio primjer ‘sklavensprache’, govora robova u smislu deklarativnog potvrđivanja svojeg društvenog položaja? Govora robova u toj interpretaciji što je ‘sklavensprache’. Po drugoj, robovi (podanici) govore tako da prokrijumčare nedopuštene sadržaje, subverzivne, ‘šifrirane’ ali javne poruke razumljive samo drugim robovima (podanicima).

Sami upitnici u pogledu bračnog para Bojkov. Kao i onih pukovnikovih pet metaka. To je kao da čovjek pet puta skoči za prozor.

Lingua imperii Xi. Neprijateljske snage. Danas čitam da je to službena kineska riječ za prosvjednike protiv nasilne izolacije gradova zbog zaraze covidom. Engleski: enemy forces; francuski: forces hostiles. S time da današnji Le Monde citira Centralnu komisiju za pravne i partijske poslove KP Kine o suzbijanju aktivnosti infiltracije i sabotaže, te ilegalnih kriminalnih činova. Ne znam kineski, ali po prijevodu bi se moglo ispada da a) nema predmeta infiltracije, naime čega, u što (kinesko društvo ne može se ‘infiltrirati’, potkrasti u samo sebe) i b) da se kaže da su kriminalni činovi ilegalni (nezakoniti), što podrazumijeva da postoje legalni kriminalni činovi: čiji? Lingua imperii Xi po ovome je evoluirala u eliptičnost, haikue otvorenih značenja, paradokse (slabi su snage). Prethodna lingua imperii tamo je bila stupidarij pseudo-ruralnih uzrečica Velikog predsjednika otprilike tipa Riba najbolje pliva u vodi, Neka na livadi cvate tisuću cvjetova.

Usput ovdje o ‘sklavensprache’/robovskom jeziku u onom drugom, subverzivnom smislu. U imperiju Xi-ja, na kineskom internetu prosvjednici, opozicionari, komuniciraju na kantonskom jeziku i pismu, koje ‘vojska cenzora’ u Pekingu ne razumije jer se služi službenim mandarinskim kineskim. Kako cenzori ne poznaju pismo tih poruka i statementa one ostaju na mrežama neizbrisani. To je objasnila novinarka Jessie Yeung na CNN-ovom portalu pred četrnaest dana, 12. studenog. Veli Yeung, mandarinski cenzori tek ne mogu razumjeti igru riječi. Što mene podsjeća na Feral Tribune iz godina tuđmanizma. Novinari su dobrim dijelom pisali na splitskom, služili se dalmatinskim pod-dijalektom, pa ne-dalmatinski hrvatski čitalac nije bio siguran govore li kritično ili humoristično, igraju li se riječima ili pišu glupavo provincijski. Tako da je tokom godina gros čitalaštva postepeno učio kantonski.

Dan je podivljalih vijesti. Centralnoafrička Republika prepušta Ruskoj federaciji da kod nje regrutira plaćenike za slanje na front u Ukrajini. Mladi ljudi, očigledno očajnici, se prijavljuju. Centralnoafrička vlada nema ništa protiv. Da ih se riješi? Ili iz ljubavi SSSR-u?

Što je to prema tome da nam je danas od Aline iz Kijeva stigao video na kojem je snimila prizor u dugom hodniku kako mala Nika trči prema svom ocu koji dolazi u punoj borbenoj uniformi ukrajinske vojske, s vojnom torbom u ruci, i oni se grle. Mala Nika skače na njega, penje se po njemu. Nisu se vidjeli devet mjeseci, skoro petinu života petogodišnje Nike. Poslavši nam taj najintimniji mogući video od trideset sekundi, Alina nam je ukazala veliku čast. Naravno, otac je došao na dva tri dana u uniformi, dakle vratit će se u njoj na front negdje u Harkovskoj oblasti na granici s Rusijom otkuda on je. To je jasno, tu ne treba objašnjenja glasa u off-u. Meni je bilo drago da je u dugačkom hodniku bilo svjetla. Da su Alina i Nika u dijelu Kijeva u gdje ima struje. Možda ne cijelo vrijeme, ali ima. Dobro su se vidjele slike na zidu. Dobro se vidjela Nika i svaka crta na njenom licu.

Sad dok ovo završavam zapravo nije više danas, već sutra, 1.12.u 0.55 minuta. Na France musique ide emisija Orkestar Louvrea i Charles Minkowski, 3. nastavak od pet. Urednik François-Xavier Szymczak.

3.12.2022.

Jučer je osvanula vijest da je u ukrajinsku ambasadu u Zagrebu stigao paket sa životinjskim očima. Na CNN-ovom news portalu sam vidio naslov o čudnim paketima nekim ukrajinskim ambasadama. Nisam otvorio članak. Fake news ili istina, vijest ili činjenica, i jedno i drugo služi tome da ja to pročitam. I još milijuni ljudi.

Pred par godina u gradu Baton Rouge, na jugu SAD-a, desio je se jedan strašan masakr, od tih američkih o kojima redovito čitamo. Izvještaji su bili grozni. Intrigiralo me je ime jer na francusko i znači Crveni štap. Na francuskoj wikipediji sam pronašao objašnjenje. Jedan francuski istraživač vojnog čina s brodom se spuštao niz neku veliku rijeku i prolazio pokraj domorodačkog mjesta ili pristaništa gdje su duž obale bili nabijeni visoki crveni kolci. Mislim da francuski oficir zapisuje da se nije vidio nijedan stanovnik.

Ovo s paketom ukrajinskoj ambasadi u Zagrebu, svejedno da li je fake news ili nije, ima za cilj potaknuti lanac asocijacija, što je vrlo lako jer su oči najosjetljiviji dio tijela, i to čovjek zna i osjeća – a ja ne sumnjam i životinje. Asocijacije, osjetljivost na oči, su sinteza bola i straha. Strah za oči je direktan, ‘vegetativan’, refleksan kao ništa drugo, izuzev možda straha za malo dijete kod majki, ali to ne znam. Kad je šok maksimalan, stavljaju se dlanovi na oči. Žmirenje je samo prvi stupanj. – ‘Iskopat ću ti oči’ je strašna prijetnja u svađi. Ultimativno upozorenje. Pripisuje se ženama, a kome bi se drugom. Muškarac, dostojanstven i viteška ličnost per se, kaže ‘Razbit ću ti glavu’. U slučaju Nancy Pelosi on dolazi s čekićem.

5.12.2022.

Jučer sam pročitao da je provedeno jedno ispitivanje javnog mnijenja prema kojemu je 58 posto ljudi u Hrvatskoj protiv toga da Hrvatska vojska izobražava ukrajinske vojnike. Odmah sam se sjetio opće kuknjave i leleka iz 1991. što međunarodna zajednica ne šalje vojnu opremu i trupe da zaštiti Hrvatsku od agresije JNA i Srbije. Na kraju su stigle trupe Ujedinjenih nacija zamrznule frontove, tada već i u Bosni i Hercegovini. – Zanimljivo mi je i da sam u manjini. Do sada sam mislio da sam u manjini zbog svojih mišljenja o političkim i društvenim elitama i vrlo popularnim ideologijama. Sad, očigledno, i u pitanju da li nekome tko je u krajnjoj nuždi treba pružiti pomoć da se obrani od nasilja. Prije svega vrlo je neugodan osjećaj da sam ako sjedim u autobusu ili kupujem u shopping centru okružen većinom koja nije za to da se djelatno pomogne Ukrajincima koji tako strašno stradaju.

Stvar s paketima ukrajinskim predstavništvima je uspjela. Naslovi po svuda. BBC otmjen kao uvijek, ‘sa životinjskim ostacima’.

Putin se prevezao preko velikog mosta na Krim, u kolima marke Mercedes. Na dan kad su sto kilometara od Moskve i kod Saratova eksplodirala dva skladišta vojnih aerodroma i poginulo je i ranjeno nekoliko ljudi. Vladimir međutim energično korača mostom kojeg je sagradio njegov najbolji prijatelj, šogor ili tako nešto. A kao pomoć zemlji koju daje uništavati isporučeno je osamdeset tisuća generatora kao pomoć stanovništvu da se ne smrzne. Od ‘Zapada’, dakle gore ne može biti.

Jučer su nam Olesja i Marko pripremili fantastičnu večeru. Pečena rebrica sa salatom od cikle sa češnjakom i orasima i krumpirima na nekom posebnom ulju, a Marko je skuhao boršč koji se priprema dva-tri sata. Boršč je ukrajinsko nacionalno jelo a Rusi pripremaju nešto slično, manje raskošno jer su rusko tlo i klima škrtiji. To razlikovanje u imenu tih juha, variva, vidi se po tome kako ih nazivaju Rusi odnosno Ukrajinci u dijaspori. Rusi da ne kažu boršč, nazivaju ga, nude drugačije. Nisam dobro razumio i upamtio tu rusku riječ. Za doma dobili smo plastiku s poklopcem s ostatkom boršča. Moram si ga prigrijati i koncentrirano pojesti. Kad je društvo i govori se, pola teka se propusti. Uz boršč se servira kruh, tanko narezana slanina i još nešto, pa se jede zajedno, kruh u ruci, a juha sa žlicom. U boršču se osim povrće može skuhati svašta, mesu ili riba, već prema tome. Koliko obitelji s naslijeđenim receptima, toliko borščeva, objašnjava Marko. Slađana mi pak kasnije objašnjava u kolima, Ukrajina je bogata poljoprivredna zemlja. Ja pak vidio sam boršč prvi puta kod Aleksandra Flakera. Kad je jedva više mogao do dućana (a kamo li do restorana), sam kakav je bio kuhao si ga je i bio mu je na štednjaku iza leđa. Ja sam svaki put odbio, jer sam se držao kao da smo došli zbog njegovog rukopisa, zadnjeg kojeg je pisao. Pušili smo i razgovarali. Ja, idiot, nisam shvaćao što znači ‘Hoćeš boršč?’. A bio je rođen Byalistoku, kao dijete odrastao u Lođu, baka mu je bila Ruskinja, majka bog zna što, otac valjda nekakav njemački protestant od tamo, odlazili su ferije u Gdynu, gdje su sprudovi Baltika. Osjećao se Poljakom pa onda i Hrvatom, jer je s dvanaest-trinaest godina došao u Oroslavlje – otac je bio tekstilni inženjer – pa u Zagreb gdje pohađao gimnaziju, otišao u partizane, i nakon rata postao jedan od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih intelektualaca. Bio je protestant, je se obitelj bila tako dogovorila tamo. Izgovarati lj nikad nije naučio do kraja, govorio je Polska, Malevič a ne Poljska, Maljevič. Te borščeve si je kuhao, imao na štednjaku, posljednju godina života. Već je bio slab, ‘primao’ me je u kuhinji, sve češće zaogrnut samo u kaput od frotira. ‘Boršč ti je dobar i kao hladan’. Mislim da se osjećao Poljakom. – Evo ga sad opet, boršča, samo se kuhar zove Marko a ne Aleksandar, Saša za prijatelje. Bogme, jest ću ga pomno.

Stric od mojeg oca iz Zaboka, točnije Pavlovca zabočkog, Tomek, ali ne znam mu ime, bio je neženja i računovođa u tvornici tekstila u Oroslavlju, gdje je Flakerov otac bio šef. Svako jutro je tamo odlazio skupocjenim njemačkim biciklom marke NSU, u Zaboku čudom neviđenim. O tom stričeku se nije puno pričalo u obitelji, kako to biva u obiteljskim predajama s članovima obitelji koji nisu imali djece. Tako ni o Teci, teti, ona je samo stanovala tam, bila stara i hmrla.

7.12. 2022.

U Izjumskoj šumi, nakon oslobođenja, pronađen je leš književnika Volodimira Vakulenka. Bio je pjesnik i pisao za djecu. Egzekutiran je hicem iz polu-automatskog pištolja marke Makarov, kalibra 9 milimetara, utvrdili su ukrajinski forenzičari. Dnevnik kojeg je vodio, Vakulenko je zakopao pod trešnjom. Kidnapiran je i stavljen u autobus ‘u pravcu Izjuma’ je 24. ožujka. Njegova smrt potvrđena analizom deoksiribonukleinske kiseline. Javlja ukrajinski PEN klub u news letteru od preksinoć. Donosi crno-bijeli Vakulenkov portret. Izduženo, nasmiješeno lice s pametnim, malo skeptičnim pogledom. Ubijen je u pedesetoj godini života. Nadživjeli su ga roditelji, sin Vitalij od četrnaest godina s dijagnosticiranim autizmom i supruga Irina Novicka. Za sina je ekstremno teško jer se nikad nije odvajao od oca, piše harkovski Gwara Media i donosi slike s ispraćaja u Crkvi svetog Dimitrija. Živjeli su u selu Kapitolivka kod Izjuma. Dnevnik pod trešnjom predan je Harkovskom književnom muzeju. Na jednoj fotografiji se vidi da Vakulenkov sin nosi naočale s jako velikim dioptrijama.

Tko ne bi pomislio na pogibije Siniše Glavaševića u Vukovaru i Milana Milišića u Dubrovniku, ima tome trideset godina, u ‘našem’ ratu? I Glavašević je bio otpremljen – u autobusu, na kamionu, pješke? – i onda egzekutiran.