Niko i nikad nije napisao knjigu o ovome gradu i životu kakav se živio u ovo vrijeme zabilježeno na ovoj fotki o ovim tu dečkima iz Blata,o “blatobranima” o toj šarolikoj tako živopisnoj skupini koja se tamo svojevremeno svakodnevno okupljala,sva ta šarada najrazličitijih likova svih mogućih profila i fela od intelektualaca, kvazi pjesnika, pjesnika, književnika, samo prozvanih anarhista, boema do slučajnih “polaznika” ove birtijaške škole, glazbenika i svih drugih sudionika te scene života na ulici u birtiji Blato il’ bilo koje druge birtije, kavane tog doba, a bilo ih je koliko hoćeš i vrijeme se uglavnom provodilo upravo u njima za šankom, od jutra do mraka.
Ja ne znam nijednog pisca koji je opisao taj život i te il’ bar neke od ovih ovdje sudionika, momaka, dečki koji su bili tako važni dio jednog vremena i obilježili ga svatko na svoj način, od tih momaka do cura koje su s nama ovdje provodile vrijeme u beskonačnim jutrima uz kavu i konjak do kasnih poslijepodneva, do večeri uz gemište i pivo… te naše gradske dečke i cure, djevojke, studentice, školarke, glumice il’ balerine… nema nigdje takve knjige, nevjerojatno. O svemu i svačemu i uglavnom ničemu pišu ti slaaaavni pisci, samo o životu koji smo mi tu proživjeli… NITKO!
A znam i zašto, reći ću vam, oni tu nikada nisu bili, nikad nisu živjeli taj život i nisu bili nikada dio tog miljea. Nitko i nijedan od svih njih, nijedan i nijednog od njih ja nisam ovdje nikada vidio ni popio s njima piće. Eto, zato nema te KNJIGE jer nema pisca, izgubili smo pisca – traži se izgubljeni pisac!
U potrazi za izgubljenim vremenom,ostala je jedino – muzika!