Noćas me zatekla vijest kako je otišao pjevač. Ne bilo koji ni bilo kakav. Otišao je čovjek koji je desetljećima pjevao našem gradu i svima nama koji smo privrženici zagrebačkog načina života. Mirko Bačić (86) neće više pjevati, koliko god mi htjeli da siđe bar na trenutak s nekog drugog svijeta, i vrati onaj pravi purgerski štih autentičnosti našim ulicama, kućama i birtijama. Mirko je bio dio onog divnog i često zatajenog Zagreba, samodopadnog i sebi dovoljnog, izvornog i našeg. Još od pedesetih godina kada je prvi puta nastupio u javnosti na tadašnjem, a danas legendarnom ”Prvom pljesku”, postao je dio same srži zagrebačkog muzičkog i kavanskog života. Sedamdesetih je pjevao u bendu ”Meteori”, da bi potom nastavio vlastitim putem s velikom strašću i čežnjom izvodeći pjesme o Zagrebu. Autentični doajen zagrebačkih balada i šansona, naših starogradskih i gradskih pjesama, napustio nas je u ovom vrijeme u kojem umire i Zagreb kakvog smo znali i voljeli.U njegovim izvedbama naših evergreena nije bilo niti trunke dotrajalosti ili kakva mrtvila. Umjetnost se tu izvorno zbivala pred našim očima kao neponovljivi happening koji duboko obilježava naš urbani kutak. Uz njega i njegove nastupe činio se da su oživjele stare razglednice grada, i da je svaka naša cesta film u kojem će iz nekog haustora izjuriti gospon Fulir ili deran Perica. Mirko Bačić bio je posve izvanredna pojava, pjevač ovog grada i njegova pjesma.