U Hrvatskoj se pacifistička poezija javljala, kao i drugdje u svijetu, kao snažan odgovor na ratno nasilje, a izronila je iz dubine patnje kao oblik otpora ratu i nasilju. Istodobno, ta je poezija iskazala nekontrolirani bijes i nadu, intuiciju i pamćenje. I  baš to je ono što su osjećali pjesnici koji su napisali stihove, a prepoznali ih dvoje autora nove antologije antiratne poezije  „Cvrčci u trubi“ – Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović…

U Zagrebu je ovih dana (4. listopada), u Velikoj dvorani Matice hrvatske, svečano promovirana  ova „knjiga mira“, koju su pripremili Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović, predstavivši antiratnu poeziju 154 hrvatska autora, od Dragutina Tadijanovića do Franje Nagulova, i njihove najbolnije pjesme  u novijoj povijesti naše zemlje. U riječima tih autora potražili su sirove slike koje otkrivaju okrutnost rata i, konačno, upravo u tim stihovima potražili alternativu. Prije svega, knjigu antiratne poezije  Cvrči u trubi  napravili su dvoje ozbiljnih autora, pomogavši nam bolje razumjeti komplicirani i urođeni odnos između poezije, nasilja, prisilnog raseljavanja i ljudskih prava. Dodajem toj tvrdnji i mišljenje američkog filozofa Richarda Rortyja, koji kaže da dobra književnost ima svoju funkciju: “Sjajne pjesme proširuju našu sposobnost moralne imaginacije. One nas potiču da proniknemo u ljudsko stanje, da shvatimo značenje tragedija, boli žrtava.” On također predlaže da vrijednost estetike i osjećaj ljepote u načelu uvijek prisutan u pacifističkim pjesmama pokreće i proizvodi čuđenje: “Imenovanje boli delikatnim jezikom, s ritmom, dopušta drugačiji pristup događaju.”

Goleš Glasnović i Domović kroz ovu nam antologiju –  odabravši  pjesme koje suptilno, ono baš suptilno pričaju priču o nasilju u našoj zemlji i boli žrtava aludiraju na teme kroz istraživanje jezikom, jer pjesnici, kako je govorio i Rorty,  „pristupaju  smrti i boli iz ljepote, s dubinom, sa zabrinutošću, sa sposobnošću sugestije i čuđenja.”

Pa, prvo, valja čitati te pjesme, ne dureći se pritom jer neke druge pjesme ili autori nisu uvršteni. Evidentno je da su se autori držali vlastitoga putovanja kroz riječi, neuobičajenoga možda, ali osmišljenog putovanja. Ili, kako u pogovoru knjizi kaže Biserka Goleš Glasnović: “Antologija Cvrčci u trubi vartal je ili gartlic u kojem su skupljene pjesni raznolike koje se, u svojoj komplementarnosti crvenih i zelenih, plavih i narančastih tonova, svijetlih i tamnih, upotpunjuju i koje nas svojim poetikama potiču, s mirom, suosjećanjem i novim pogledima da se krećemo od buke do zatišja. Od prvog uvrštenog autora Dragutina Tadijanovića, klasika hrvatskog pjesništva, i njegovih pjesama nastalim na samom početku rata u kojima se autor obraća Bogu i zaziva munju nebesku do posljednjeg Franje Nagulova čiji pjesnički iskaz poistovjećuje ratnu stvarnost izvan Hrvatske s lunatičkim viđenjem njezine prošlosti i stvarnim prizorima iz poslijeratnog djetinjstva.“

Antologija „Cvrčci u trubi“ naziv  je dobila po metafori Tomislava Domovića, jednoga od priređivača, pjesnika i ratnika, koji je napisao nekoliko antiratnih zbirki pjesama  (Živo blato, Imperativi, Hrvatski bog Amor, Kaverne) i glasovitu pjesmu Pjesma poginulog ratnika. U knjizi su zastupljeni neki hrvatski klasici, a “uvršteni su i manje poznati, zaboravljeni i vrsni u svjedočenju i sudjelovanju u Domovinskom ratu, ratnici, vojnici, bojovnici ili vojaci, uglavnom umjetnici pjesnici, slikari, kipari i glumci. I prema etičkim mjerilima pjesnici tragične sudbine, patnici i oni koji su ubijeni za vrijeme opsade Vukovara“ (iz pogovora antologije, Biserka Goleš Glasnović).

Jest da antologija podrazumijeva  zbirku „cvijeća“ (etimološki se značenje grčke riječi anthologia tumači kao “zbirka cvijeća”),  iako  –  nema te zbirke  „cvijeća“ koja  pokrije „sve cvijeće“, tako ni  antologija kao zbirka poetskih djela ne može obuhvatiti cjelokupno poetsko cvijeće, pa ova knjiga možda nije pokrila, niti je to mogla, sve autore, cijeli korpus antiratnih pjesama i pjesnika. Međutim, poezija je književni žanr u kojem se može uživati ​​iz čarolije njezine strukture i složenosti njezine prirode. Nije potrebno to ‘razumjeti’, pa ni tumačiti koncepciju koje su se autori držali – niti je to bitno: jednostavno je pravilo uživati  i prepustiti se riječima, slikama i nesređenim osjećajima. Sve dok ova antologija kao zbirka pjesama ne postane mjesto zaklona, prepustiti se valja govornim figurama, rimama, ritmovima, nadmetanju. Jer, upravo  na taj način pjesničke antologije igraju važnu ulogu unutar žanra, budući da su kompilacija pjesama odabranih zbog svoje vrijednosti, kvalitete i/ili važnosti jer pomažu razumjeti atmosferu i kontekst života autora, književnog pokreta, vremena, zemlje itd.

Ovo su ratna vremena, doba želje za borbom, straha od novog užasa, pacifističkih slogana, sloboda koje traju…  a zbunjenosti  u ovakvim vremenima rastu. Teško je uskladiti razum sa srcem u trenucima zbunjenosti, ali književnost može biti najbolje oružje protiv rata i ukidanja sloboda. Zbog toga ova antologija odaje počast svim onim autorima koji su pokušali s veličinom razmišljati o ratu u vremenima užasa. „Mnoge uvrštene pjesme naslovljene su kao ratne pjesme, što bi kao izdvojena sintagma moglo odjekivati kao poziv na ratovanje kao nužnost, no upravo suprotno, poziv su na mir“, navodi također Biserka Goleš Glasnović u pogovoru knjige.

Nema dvojbe da je ova knjiga inspirirana agresijom u Ukrajini i potrebom ovih dvaju autora da podsjete na ratna zbivanja otprije tri desetljeća u našoj zemlji, ali i na velike ratove iz 20. stoljeća koji su obiljižili svijet, ali i književnost. S druge strane, Cvrčci u trubi   – s izrazitim pacifističkim stavom i čak generičkim domoljubljem,  podsjećaju na činjenicu kako su mir ili rat doživljavali ljudi tijekom novijih vremena. Antologije poezije na temu rata i mira koje su nastale u ratu i u poraću bile su korisno štivo koje je stimuliralo moral. No, ova knjiga, kako je postavljena, više je stav odabranih pjesnika o miru i domoljublju. Pacifistička literatura nije novost u književnost, ali je dragocjeno svjedočanstvo svakog vremena. Objasnimo to na primjeru Hermanna Hessea, koji se u Velikom ratu ostavio pera i otišao pomagati ranjenicima, a dvadeset godina poslije priklonio se nacizmu. U tom razdoblju budući autor  Stepskog vuka piše prozu i pjesme koje će 60 godina kasnije doživjeti  brojna izdanja. No, Hesseov pacifizam, koji se na ovaj ili onaj provlači kroz njegovu bibliografiju, svoj maksimum postiže u jednom od njegovih najpoznatijih romana, u Siddharti. Snažno ukorijenjen u kulturnim tradicijama nekih dijelova Indije, mir je – kao kozmički sklad – bio nadahnućem i modelom života za Rabindranatha Tagorea, nekoć najčitanijeg pjesnika na Zapadu. Osim što je zabilježio svoje pacifističke brige u časopisu “Sadhana”, Tagore je također usađivao pacifizam svojim učenicima u školi Santiniketan. A “Mali princ”, sjetimo se,  jedna je od najpoznatijih molbi za mir što ju je univerzalna književnost ikada uputila.  Antoine de Saint-Exupéry, autor ove svevremenske knjige, bio je vojni pilot! Dočim je pacifizam engleskoga filozofa Bertranda Russella bio daleko žešći. Nakon što ga je 1916. njegov stav stajao čitateljstva, dvije godine kasnije odveo ga je u zatvor. Nekoliko fotografija na webu pokazuju ga već starog, ali  vedrog dok demonstrira za mir sa svojim studentima tijekom šezdesetih. Ili mir na koji aludira španjolski pjesnik u “Tražim mir i riječ” nije ništa drugo nego nacionalno pomirenje dvije stoljećima sukobljene Španjolske. Itd.

Na kraju, antologiju antiratne poezije Cvrčci u trubi treba imati doma.  Za svaki slučaj.

Nera Karolina Barbarić, Svijet.