Mjestimično slobodna.

Ima nezavršen život i četiri kuće.

U jednoj je drveni križ.

Spaljuje ga na lomači pomalo praznovjerna,

ali ne može ga više gledati u kutu podruma,

na sjemenu slame, pokraj, tko zna čijih, mliječnih zubi.

Kao da, kao da priziva smrt ljudi i drveća.

Četiri kuće, kao četiri strane svijeta

na kojima istovremeno biva,

statično i estetski.

Sve te povijesti predaka, kao dugačke repove,

plete u pletenice i omata tijelo,

svjesna da je i ona na pola prašina, kao i oni.

Rješava se tog osjećaja.

Piše posvuda crnom tintom,

imena stvari, kao Marquez u Sto godina samoće,

imena prostorija, godine proizvodnje antikviteta.

Nanosi kričave boje na vrata, prozore, klupe,

na krovove, kao na fetiše nesposobne za bol.

Paragliderom leti, trese prašinu iz uvojaka i

maše Wagneru na starom gramofonu i maše

svojim šarenim kućama na pješčanoj zemlji

kao igračkama koje nije imala.

……………….

Iv.