Dan žena će uskoro i nemam, po običaju, ništa dobro za reći po tom pitanju. Premda taj dan ima socijalističke korijene, znamo svi vrlo dobro da mainstream ljevica već dosta dugo ne centrira radničku klasu u svojoj političkoj orijentaciji i djelovanju i da je taj dan kooptiran od strane feministkinja svih grana. S obzirom na involviranost Clare Zetkin u kreiranje tog dana koja je prijateljevala s Rosom Luxemburg, ja sam više političkog razmišljala potonje, koja je bila protiv kanaliziranja političkih napora u smjeru samo prava za žene, ali to je zato što je socijalističku/komunističku revoluciju (socijalizam i komunizam je, by the way, ista stvar, to je lažna lenjinistička distinkcija koju su staljinisti uklesali u kamen poslije smrti Lenjina) smatrala imanentnom. Bez obzira na neka moja neslaganja s Rosom, mislim da je Rosa bila relativno konzistentna u marksističkom načinu razmišljanja i da bi se priklonila tadašnjim feminističkim akcijama da je znala da se socijalistička revolucija neće tada desiti. Dakle, premda se ne slažem s tim da feminizam jednakosti treba biti krajnji cilj feministkinja jer mislim da je to samo po sebi poprilično konzervativni politički cilj, smatram da je bilo dobro iščistiti i/ili pokušati iščistiti neka sranja na muško-ženskom političko-ekonomskom horizontu. Iako treba napomenuti, o čemu se rijetko kad priča, da nisu sve sufražetkinje stale samo na pravu glasa i ekonomskoj slobodi srednjoklasnih žena. I neću reći bijelih žena, jer je to tipično zapadnocentričko razmišljanje; uzmimo Indiju za primjer u kojem su se dešavale slične stvari u gotovo isto vrijeme, premda, jasno, prilagođene tadašnjem indijskom kontekstu, a ne znam tko bi Indijce i Indijke shvatio kao bijele. Sufražetkinje na Zapadu su imale i druge poglede na muško ženske odnose u svojim pisanjima u kojima se moglo svašta naći, pa čak i neke stvari koje je mnogo kasnije Valerie Solanas opisala u svom S.C.U.M. manifestu (“Society for cutting up men”). Sufražetkinje, dakle, kao ni pripadnice kasnijih branši feminizma, nisu bile ideološki homogena skupina, i preispitivanje muške pozicije kao zadane kojoj se žene politički trebaju biti približiti svakako nisu bile izmišljotina radikalnog feminizma.

Nemam, dakle, načelno ništa protiv komemoriranja određenih uspjeha pokreta za žene na taj dan, ali me ne zanimaju uobičajene stvari koje se prevrću po jezicima u mainstreamu. Ne zanima me glorificiranje ravnopravnosti kao krajnji cilj i podrazumijevanje da se svi s tim slažemo, ne zanimaju me žalopojke određenih bogatašica da zarađuju 2 miliona za isti posao za koji muškarac dobiva 4 miliona niti me zanimaju budalaštine o tome da je “feminizam za svakoga” koje pedaliraju tvorevine poput Frakture. Niti me zanimaju čuđenja osoba poput bivše Mufovke Jasne Jasne Žmak da Kolinda Grabar Kitarović nije učinila ništa za žene tokom svom predsjedništva. Kao što jedanput netko reče, ne sjećam se više tko, pokreti za pravednu stvar počnu kao underground politički pokreti i onda se pretvore u biznise ili centre za izvlačenje državnih para. O hororima NGO-ova ne moramo mnogo govoriti. Ali stvari nisu tako jednostavne. Kako zadržati dobre stvari undergrounda a napraviti značajne promjene u postojećem društveno-političkom sistemu je teško pitanje.

Vjerovatno će Fejsbuk, koji operira pod određenom političkom direktivom, ograničiti ovaj post s obzirom na to šta ću sljedeće napisati, ali financijska isplativost od položaja političke marginalnosti se danas posebno vidi unutar trans pokreta. U Hrvatskoj nemamo sponzorstva od masivnih korporacija prosto jer spadamo među siromašne zemlje Zapada, ali davanje prednosti trans identitetu je već vidljivo na nekim primjerima kao što je proklamacija zadnjeg Zagreb Pride-a u kojem su “mi” (oni obespravljeni) prvo trans i rodno atipični ljudi, a tek na zadnjem mjestu lezbijke i gejevi, do izbjegavanja riječi “žena” u Tomaševićevom Programu za mlade u kontekstu obskrbe higijenskih proizvoda koji se tiču menstruacije. Sponzorstva na Zapadu, posebno u Americi, svakako ima, zadnji primjer kojeg je kampanja američkog proizvođača slatkiša Hershey, koja povodom mjeseca žena (eto, Amerikanci imaju cijeli mjesec a mi samo jedan dan da radimo sranja, nek’ svako odluči šta je bolje) centrira trans ženu Fae Jonhstone čije se lice pojavljuje na ambalaži njihovih novih čokoladica. Fae Johnstone se do prije dvije godine identificirao kao gej muškarac koji se izvinjavao za svoju “cis privilegiju”, a sada na Twitteru govori kako žene koje imalo preispituju tzv. rodnu ideologiju, trans ideologiju, kako god, trebaju začepiti gubicu. Od nikoga i ničega, dakle, do lica kampanje jednog od najvećih brendova u “svijetu čokolada” u Americi, i to samo unutar dvije godine. To ušutkivanje se odnosi na brige određenih žena o, na primjer, politici self ID-a, odnosno zahtjevu trans pokreta da biološki muškarci budu prihvaćeni kao žene bez dijagnoze rodne disforije i bez ikakvih tjelesnih zahvata kako bi se približili izgledu ženskog tijela (vrijedi i obratno, odnosno za biološke žene). To se odnosi na brigu o sve glasnijim naporima potpunog izjednačavanja trans žena i žena bez obzira na očigledne biološke razlike i posljedično zahtjeve za pravo korištenja prostora namijenjenih isključivo ženama. To ušutkivanje tipično u isti koš stavlja sve koji ne slijede partijsku liniju bez obzira na naše često velike političke razlike – od “običnih” žena koje se brinu o sebi i svojoj ženskoj djeci, oštrijih feministkinja poput Linde Belos koja sve trans žene, po meni nepravedno, trpa u mizogine fetišiste, do J.K. Rowling koja je prilično “light” po tom pitanju a koja je zbog svoje slave doživjela toliko online zlostavljanja da bi se svakoj osobi koja malo zaviri u sadržaj tih prijetnji i komentara koje je dobila morao okrenuti želudac. U isti koš se trpaju i ljudi poput konzervativnog komentatora i novinara Matta Walsha koji zagovara ridigne rodne stereotipe, pozicija koja je u kontradikciji s feminizmom ili bi trebala to biti protiv po defaultu, a u tom košu se nalaze i neke trans žene. Pitanja trans aktivizma i zahtjeva su postale problem žena i feministkinja posebno u razvijenijim zapadnim zemljama (ali se šire i na druge zemlje), a kako volimo pojesti sve što nam Amerika servira, mogao bi postati i naš barem u određenom obliku.

O trans “stvarima” bi se moglo nadugačko i naširoko, ali ovdje tome nije mjesto, i pokušala sam skratiti tamo gdje sam mogla. Ovo je posebno uglavnom zapadnjački problem pa sam mu dala mjesta, ali na svijetu što se ženskih “pitanja” tiče postoji još mnogo stvari – pornografija, prostitucija, dječji brakovi, kamenovanja, uskraćivanje obrazovanja, praksa odstranjivanja klitorisa i mnoge ostale stvari. Možda bismo trebale uzeti ovaj dan, kad već očigledno nećemo druge, da se, osim komemoriranja nekih uspjeha što sam već spomenula, zapitamo o tome šta su feministički pokreti napravili, šta su napravili krivo i zašto, i kamo s njim dalje ako igdje.