Davne 1804. u Genovi, u četvrti Portoria na rubu grada, rođena je Caterina Campodonico. Njena je obitelj bila siromašna, radnička, s nekoliko ženske djece, koju je trebalo što prije poudavati. Caterina nije bila obdarena ljepotom, ni poželjnim ženskim vrlinama, dražešću i poslušnošću, a ni srećom. Da ne ostane usidjelica, na grbači obitelji, udali su je za izvjesnog Giovannija Carpija, zgubidana sklonog ljenčarenju i piću. Nije joj donosio ni kruh ni ruže, nego probleme, ljutnju i suze, pa se nakon nekoliko godina odlučila razvesti. Sud joj je to odobrio, ali je zato što je napustila bračni dom morala platiti mužu veliku svotu novaca. Za samu ženu, k tome “raspuštenicu”, koja nije smatrana “dobrom prilikom” i nije imala utjecajna poznanstava i podršku bližnjih, bila je to gotovo nemoguća misija.
Međutim, iako polupismena, bez škole, iskustva i potpore, ta bistra žena snažne volje smislila je sebi posao kojim je otplatila dug, i od kojeg je onda cijeli život samostalno, ne oviseći ni o kome, živjela. Prodavala je ono što je sama proizvodila: “reste”, kolajne od nanizanih lješnjaka, i “canestrelle”, tradicionalne okrugle kolače. Nekom je čudnom igrom sudbine za druge radila ono što sama nije imala; “reste” su, naime, bile simbol ljubavi i sreće. Prema tadašnjim običajima, mladić bi svojoj voljenoj darovao kolajnu od lješnjaka kao izraz želje da je veže uz sebe i nade u sretan brak.
Caterine je svoju robu prodavala na seoskim svetkovinama, tržnicama i sajmovima diljem Ligurije. I po jarkom suncu, žestokom vjetru, studeni, ili kiši koja lije kao iz kabla, u svojoj bi pohabanoj obući i odjeći hodala kilometrima, ili bi se tandrkala u zaprežnim kolima, sveudilj čvrsto držeći svoje košare s “blagom”. Okolina, pak, uključujući i njene sestre, nije s naklonošću gledala na njezin trud ni na njezinu neovisnost. Štoviše, kritizirali su je zbog “pretjerane samostalnosti”, ali i čestih kontakata s muškim putujućim trgovcima, sumnjajući da njezini prihodi ne potječu samo od prodaje “resta” i kolača. Boljelo je to, ali ona nije posustajala zbog zlonamjernih prosudbi i glasina. Ustrajno je radila i pomalo, od te crkavice koju bi zaradila, štedjela za stare dane.
Kada se približavala osamdesetim godinama života, Caterina se razboljela. Bolest ju je prikovala za krevet, a činilo se da će i smrt uskoro zakucati na njena vrata. Rođaci, oni isti koji su je zlurado ogovarali, umjesto da se brinu o njoj, počeli su trljati ruke i međusobno se, čak i pred njom, svađati oko toga kako će nakon njezine smrti raspodijeliti ono što je ona stekla svojim mukotrpnim radom.
Snažna i nepredvidiva kakva je bila, Caterina ih je gadno razočarala. Ne samo da je neočekivano ozdravila, nego je odlučila ne ostaviti nikome od lešinarskih rođaka svoj teško zarađeni novac.
Ostavila ga je sebi, na posve neobičan, zadivljujući način. Od tadašnjeg cijenjenog kipara Lorenza Orenga naručila je nadgrobni spomenik. Ne bilo kakav, i ne za bilo kakvo groblje. Željela je da kipar na njezinu mramornom liku iskleše skupu i raskošnu odjeću, onakvu kakvu nikada u životu nije nosila jer je nije mogla sebi priuštiti. Uz to je od njega tražila da istakne, kao što je bio tadašnji običaj poduzetnika, profesionalne simbole njezina bogatstva – “reste” od lješnjaka i kolače. A onda je 1881. na Monumentalnom groblju Staglieno, rezerviranom za “najbogatije među bogatima” i poznatom po velebnim nadgrobnim skulpturama, uz grobnice plemića i buržuja postavljen kip prodavačice lješnjaka. Na njegovu postolju pjesnik Giambattista Vigo napisao je epitaf:
.
“Prodajući rešte i canestrelle
u Acquasantu, Garbi i San Ciprianu
po vjetru i suncu i pljuskovima,
da bih sebi osigurala kruh u starosti,
od to malo novca prikupila sam ono
što ostavljam sebi za dalja vremena
dok sam živa, i prava Portorianka.
Caterina Campodonico (seljanka)
1881.
Vi koji uz ovaj moj spomen prolazite,
ako hoćete, pomolite se za moj mir.”
.
Umrla je sljedeće godine. Priča se da je, dok je još mogla, često dolazila na groblje, u svojoj seljačkoj odjeći, i zadovoljno slušala reakcije posjetitelja kada bi ugledali njezin kip izgleda poput kakve kontese.
Ostala je zapamćena kao najpoznatija prodavačica đenoveških resta, ali i kao “glasnogovornica” žena svoga vremena, i to – svojim životnim primjerom.
***
Priča o Caterine Campodonico je priča o snazi žene, toliko dragocjenoj da na nju valja neprestano ukazivati. Pogotovo danas kada se ljudska prava žena na razne načine umanjuju, kada u nas čak i “obrazovni ciljevi i standardi” djeci u osnovnoj školi naturuju patrijarhalnu i mizoginu edukaciju o ženskim spolnim organima, pripremajući djevojčice da prihvate ulogu drugotne, podređene osobe, one koja se treba stidjeti što je žensko biće – a sve za račun čistog jezika i čvrste vjere, odnosno što sigurnije političke fotelje, i meteža u glavama.
radio gornji grad 
