(Iz KNJIGE LUTANJA: Pisma-razgovori-zapisi, Litteris, Zagreb 2024. uskoro izlazi)

Dragi Filipe David,

Nadam se da ste dobro i da Vas zdravlje služi, te da uspijevate i pisati ono što ste si zacrtali da ćete u skorije vrijeme objaviti. Šaljem Vam pdf verziju Europskog glasnika br. 27/2022. godine, u kojoj je opsežna i raznovrsna hrestomatija tekstova o ruskom osvajačkome ratu u Ukrajini, ali i čitav niz tekstova velikih pisaca, filozofa, povjesničara kulture i politologa o genezi ovog čudovišnoga zla, od Victora Ugoa do Alaina Besançona i mnogih drugih.

Upoznali smo se još mnogo prije no što sam Vas zajedno s Mirkom Kovačem pozvao da budete moj gost na tribini ‘Kultura dijaloga’ 2000. godine u Ivanić-Gradu, gdje smo govorili u prepunoj maloj dvorani Doma kulture o knjizi pisama, prepisci između Vas i Mirka koju je objavio nažalost pokojni Predrag Lucić u ediciji Feral Tribune. Pisao sam u riječkome Novome listu o Vašoj knjizi političkih eseja Jesmo li čudovišta iz 1990-ih godina objavljenim u Bosanskoj knjizi u Sarajevu 1997. godine kod urednika Gavrila Grahovca o zloduhu palanačke Srbije i Miloševićevu režimu ratova i laži, u kojoj ste na briljantan način u duhu angažirane esejistike prokazali ulogu nacionalističke srpske inteligencije u genocidu i razaranju Vukovara i Srebrenice. Uz Kovačeve tekstove o tome i Vaše, nesumnjivo je da moja privrženost pripada također i Radomiru Konstantinoviću, čija djela izdavačka kuća Litteris Dražena Katunarića objavljuje u Hrvatskoj, a nedavno je izašla i knjiga eseja Duh umetnosti, koju su priredili Milica Konstantinović i Milorad Belančić.

Ono što je na neki način konstanta suočenja s metamorfozama zla u 21. stoljeću pronalazi se u Vašim proznim djelima počevši od remek-djela Princ vatre – priče o okultnom, kojeg upravo po tko zna koji put iznova čitam u izdanju BIGZ-a, Beograd, 1987. godine, pa do potresnoga romana Kuća sećanja i zaborava, Laguna, Beograd, 2015., koji je dobio uglednu NIN-ovu nagradu i doista je jedno od najznačajnijih djela novije srpske književnosti. Ovu ste mi knjigu poslali na moju kućnu adresu s lijepom posvetom i datumom 17. 7. 2017. u Beogradu.

Zašto je Princ vatre okultno pretkazanje nadolazećega raspada smislenog svijeta? Čini mi se da je razlog u tome što na naizgled paradoksalan način spaja nespojivo, naime motive parapsihologije i književne fantastike iz svijeta židovske mistike. Taj je svijet zatvoreni prostor priča i kazivanja o narodu koji se nastoji očuvati od sukcesivnoga kruga zla tijekom povijesti upravo onime što je najkrhkije, a to je sjećanje na izvore nastanka i svijest o mesijanskome događaju spasa u nadolazećoj budućnosti.

Sve ono što je na tako misaono prodoran način iskazano u mistici Gershoma Scholema i u filozofsko-književnim esejima Waltera Benjamina utkano je i u Vaš književni imaginarij. Uz neizbježan dodatak, da je Princ vatre ezoterično i okultno tkanje jezika koji spaja europski romantizam i židovsku mistiku. Kad je knjiga izašla, bila je posve drukčije osmišljena od mnoštva drugih književnih djela, gotovo apartna i kao da nije imala nikakve veze s bučnim prodorom angažirane literature ili ludičkoga postmodernizma bizarno-ekscentrične proze Basarine Fame o biciklistima.

Uživao sam u Vašem kazivanju na rubu neiskazivosti, preciznosti jasne rečenice iz koje struji mogućnost da se sama stvarnost otčitava kao sa slika Chagallovih prizora iz židovskih ukrajinskih sela, kao fantastični svijet kojemu prijeti potpuno uništenje i zatiranje svakog traga u vremenu totalnoga ludila. Apokaliptička okultna priča naslovljena „Lice anđela“ u kojoj se govori o ubilačkome upadu Kozaka 1827. godine u židovsko selo nakon što je ruski car Nikolaj za svoje židovske podanike uveo obvezu služenja vojnog roka  od 25 godina, pripovijeda o anđeoskoj djeci, nazvanoj maločim. Priča je strahotna, jer je alegorijski i simbolički izvedena kao lutanje između ovostranosti i onostranosti u vihoru užasa kojem nema kraja. Kao što nema ni etički čiste duše u ovom strašnome svijetu, te se anđeo-dijete na kraju priče suočava s kaznom Arhanđela Gabrijela koji mu kao neznanac u gostionici negdje u zabačenim predjelima Turske zapovjedno kaže. Maloč, suđeno ti je da postaneš demon!

Dragi Filipe, ove godine koje su prohujale u intervalima obične životne radosti, stvaralačkoj vrtoglavici i bezdanu ratnih pustošenja, ostaju u sjećanju i u knjigama. U romanu Kuća sećanja i zaborava na jednom mjestu stoji i ovo. Pamćenje je strašnije od svakog zaborava. Čini se da je to bio razlog zašto je filozof i muzikolog Vladimir Jankélévitch u knjizi Oprost naposljetku prihvatio da je nemoguće u ovoj kulturi zaborava koju pokušavaju otrgnuti od ravnodušnosti spram povijesnoga užasa pisci poput W.G. Sebalda, kao i Vi svojim romanima i pripovijestima, očekivati da će žrtve oprostiti krvnicima, ali da će upravo taj toliko prokazani zaborav postati medij normalizacije odnosa između nekoć zaraćenih strana. Jankélévitch je nakon Holokausta najradikalnije uopće u 20. stoljeću od svih židovskih intelektualaca njemačku kulturu otpisao kao jedan od najvažnijih izvora svojeg identiteta, uz naravno francuski i židovski. Bilo je to uistinu ekscesno samorazumijevanje čina da su Nijemci odgovorni za istrebljenje Židova u nacističkim logorima smrti.

No, kako vrijeme leti, postaje toliko nedohvatljivo da se čini kako će od silnog ubrzanja sve uskoro postati grobljem digitalnoga zaborava, tako se i ono što nazivamo postmemorijom, a riječ je o svjedočenju u doba arhiva i muzealiziranih datoteka o žrtvama, pokazuje poput Alberta Vajsa, lika iz Vašeg romana koji mnogo godina poslije u New Yorku promatra prizore iz stradanja vlastitih roditelja u ratnome vihoru.

Gotovo da ne postoji više alternativa je li protiv užasa iz prošlosti bolje svjedočiti stalnim sjećanjem na počinjeno zlo ili je mudrije šutjeti i pokušati zaboraviti tamnu rijeku povijesti. Sjećanje, međutim, nije u moći ljudskoga stroja mišljenja. Ono se pojavljuje kao šok u suočenju s traumom i to onda kad to najmanje očekujemo. Dovoljno je da osjetimo neki opojni miris iz djetinjstva koji nas kao i Prousta odvede do sinestezije paklenih impresija i protiv toga teško da se može učiniti bilo što smisleno. Sjećanje je buđenje čudovišta iz arhetipa naše nikad prevladane prošlosti. Tome usuprot, pamćenje je svjesna artikulacija ideje da ono što Freud naziva superEgom može nadzirati čitavu povijest kao dispozitiv moći s pomoću arhiva, biblioteka, muzeja, kinoteka i videoteka, a danas zahvaljujući onome što u svojim filozofijskim studijama nazivam tehnosferom.

Ovdje više nema ništa ljudsko-suviše-ljudsko, i to je ono što nadilazi svaki oblik otpora selektivnome sjećanju. Da, umjesto toga, imamo propagandnu mašineriju novih autoritarnih država, a Putinova je Rusija u tome predvodnik onoga što nazivam selektivnim zaboravom. To je ono najčudovišnije. Sustavno se zaboravlja da je najveći umjetnik ruske avangarde Kazimir Maljevič bio Ukrajinac, a da je predsjednik Ukrajine Zelenski židovskoga podrijetla, da su mu bližnji bili žrtve nacističkih pogroma.

Strategija selektivnoga zaborava rezultat je totalne manipulacije s arhiviranjem i vizualiziranjem povijesti. Kao što je nekoć iz sovjetske enciklopedije bio cenzurian i uklonjen lik Trockoga sa zajedničke fotografije sa Staljinom i drugovima, tako se još učinkovitije danas mijenja identitet nekoga u virtualnim sferama komunikacije.

Ništa nije izgubljeno poput pronađenih Kumranskih rukopisa u špiljama oko Mrtvoga mora. Jedino što zauvijek iščezava jest vrijeme kao kairos duhovnoga prijateljstva i zajedničke radosti u stvaranju koju utvaramo da možemo spasiti svjedočenjem o moći knjiga i onime što posthumanizam ravnodušno zahtijeva u zamjenu za besmrtnost. Što? Ovaj život ovdje, prepun užitka i boli, čudesan u svojoj jednostavnosti. Umjesto njega, dolazi metamorfoza okultnoga u tehnološku singularnost, kojeg se poput slikara Gabrijela iz romana Mirka Kovača Kristalne rešetke, a znamo da je to bio nedavno preminuli zagrebački egzilant, kršćanski milenarist i ezoterik Miro Glavurtić, utemeljitelj Mediale, valja možda plašiti jer je nadolazeća budućnost ona koja dolazi u znaku distopije, dok je prošlost ionako već odavno iščezla.

Nadam se da će Vam novi broj Europskog glasnika pričinjati zadovoljstvo i da ćemo i nadalje ostati iako udaljeni, posve blizu onome što je najbitnije uopće ‒ iskustvu zajedništva u čitanju i pisanju. Lijepo to kaže sv. Augustin:

Sedes anima est in memoria.

Vaš

Žarko