Iznimno se skanjujem, a to skanjivanje s godinama raste, pisati o dvije stvari, ili na dva načina, kako se uzme: jedna je pisanje ono o čemu ništa, ili po vlastitom sudu dovoljno ne znam, a druga je sudjelovanje u bilo kakvom obliku masovne osude. Prvo bi trebalo biti razumljivo po sebi, a drugo je sve rjeđe razumljivo: posao pisaca, ili ljudi koji kao ja povremeno pišu i objavljuju knjige jest da osuđujemo pojave i fenomene koje je hrabro osuditi. Naše nije da osuđujemo ljude, jer je to posao suda, niti je da se nabacujemo kamenjem ili blatom na one koji su već pali. Zbog toga se ne mogu pridružiti općem zgražanju oko Dalibora Matanića. Osim toga, zgražanje me zapravo ne zanima, zanima me da razumijem ono što čitam, i što se oko mene događa. Sa zgražanjem jednostavno ne znam što početi: zgražam se, na primjer, nad tim što su dva čovjeka koji rade za komunalno poduzeće krenuli promijeniti vodomjere i umjesto toga golim rukama udavili dijete, rađe bih da se ne zgražam, nego da mogu razumjeti kako je to moguće jer o tome ovisi koliko mogu razumjeti kako je moguće išta u svijetu u kojem dulje od pedeset godina živim, a tiče se ljudske prirode.

Dalibora Matanića poznajem krajnje rubno, iz svega nekoliko susreta koji se rastežu na po prilici 25 godina. Poznajem ga kao pristojnu i srdačnu osobu, koja se je prema ljudima vrlo toplo ophodila, a pod „ljudima“, naravno, podrazumijevam i žene i muškarce. Ovo navodim jer mislim da optužbe da su svi koji su s njim bili u kontaktu „sve znali, ali su šutjeli“, naprosto nisu točne. Jednostavno je naime kad je nešto jednostavno: npr. u literarnom miljeu postoje osobe za koje su doslovno „svi znali“, ali to je bilo zbog toga što su tim osobama „sve žene“ bile ili meta, ili su ih smatrali u toj mjeri inferiornima da se nisu mogli kontrolirati. Matanić nipošto ne spada u takve primjere, a u kakve točno spada, moramo doznati kada se, i ako se, u jednom trenutku žrtve odluče na tužbu. To nije pitanje njihove „hrabrosti“, nego je na žalost, osobito ako se radi o mladim glumicama, pitanje njihove egzistencije.

Ja dakle mogu pisati nešto što znam, a moje znanje o hrvatskom filmskom miljeu jako je rubno. Ta rubna pozicija dopustila je mi je nešto uvida u svijet filmskih festivala, gdje vlada patrijarhat, i mačizam, koji mi je bio redovito mučan jer je poprimao toliko groteskne dimenzije da me je asocirao na Otomansko carstvo. Kad vidite kako u „neformalnom“ okruženju sjedi neka filmska ekipa za stolom, na čelu te ekipe je u pravilu redatelj-muškarac (koliko imamo žena redateljica u igranom filmu u Hrvatskoj? Dvije?), kad vidite dinamiku kretanja i neverbalnu komunikaciju za tim stolovima, kako su u neformalnim uvjetima odjevene mlade glumice i kako lepršaju kao jednodnevni i izgladnjeli leptiri oko tih stolova, prvo što vas šokira je moć koju ima redatelj, onaj beg ili paša na čelu stola a koji nije nužno ili nije uopće Matanić, nego se zove kako god ga je volja.

Na čelu „filmskog“ stola sjedi dakle u pravilu muškarac o čijim odlukama, a bogme i hirovima, ovisi ne samo koliko zarađuju i zarađuju li svi ovo oko njega uopće, o njemu ovisi postoje li oni profesionalno i jesu li to za što su se školovali: jesu li glumice, glumci, jesu li asistenti, snimatelji i montažeri, jesu li uopće ili što su, ili su studirali uzalud, ili će završiti na cesti. Da ponovim, govorim o igranom filmu. To su projekti u kojima se vrti najviše novca, i to je u pravilu novac koji dolazi iz Ministarstva kulture.

Bez obzira je li riječ o igranim, dokumentarnim filmovima ili nekom trećem žanru, imala sam priliku doznati da je zlostavljanje, a pritom nije riječ o seksualnom zlostavljanju nego zlostavljanju uopće, na hrvatskim filmskim setovima više pravilo, nego rijetkost. Redatelj koji ima svoju „viziju“, ili nema nikakvu viziju uopće pa upravo zbog toga kinji, vrijeđa, ponižava i maltretira ljude, u tom je miljeu redovita i uobičajena pojava. Suprotstavljanje takvim ljudima znači da podređeni nije „timski igrač“, da ne može „zatomiti ego“, i da „nema smisla za realnost“. Posve paradoksalno, jer istina nikad nije crno-bijela, Dalibor Matanić spada u redatelje koji ne zlostavljaju cijeli filmski set. Nije mu to u ovoj situaciji nikakva olakotna okolnost, ali možda bi valjalo razmisliti je li zlostavljanje, bilo kakvo, normalan način rada s ljudima. I je li ovo prilika da se proširi tema, pa da se malo i o tome progovori javno. Kakve to genijalne „vizije“ je do sada ostvarila hrvatska filmska režija, i kakve rezultate koji bi mogli opravdati zlostavljanje i kinjenje ljudi koji su im podređeni?

Što se tiče rezultata rada, mene je Dalibor Matanić najviše impresionirao režijom otvorenja Europske prijestolnice kulture, Rijeke. Kazalište slabije pratim, a u pogledu filma odustala sam na „Kinu Lika“, jer mi je to bilo nesnosno. Jednako je nesnosan, vulgaran, i maligno patrijarhalan i literarni predložak, ali redatelj sam bira tekstove koje će, i za koga, ekranizirati.

Reakcija na Matanića ne smije skrenuti u demonizaciju, a osobito ne bi trebala ići u smjeru analiziranja i rasturanja izjava njegovih članova najuže obitelji, što je već naravno započelo. Izlagati i prozivati u svemu ovome njegovu ženu i djecu teška je i nedopustiva svinjarija.

Mislim da je korisnije pozabaviti se politikom financiranja „nacionalne kulture“, i logikom takvih ulaganja. Zašto mi, uz dužno poštovanje rezultatima rada Dade Matanića, imamo redatelje koji moraju na liječenje od kokainske ovisnosti, i pisce i slikare kojima ne prijeti opasnost od kokaina jer nemaju za režije? Jeste li primijetili, ja nisam osobit fashion guru ali ipak jesam, kako su odjevene, a jedva da imaju što za obući, naše međunarodno priznate pjesnikinje? Je li vam se učinilo da je neki od hrvatskih literata materijalno napredovao nakon što je prodao rukopis za film, jer moj je dojam da i dalje sklapaju kraj s krajem i da nemaju novaca?

U svjetovima drugih umjetnosti, pa i u svijetu znanosti, u onom što poznajem znatno bolje nego film, opasnost od koncentracije novca i moći, pa samim tim i kokainske ovisnosti, enormno je mala. Kad bih opisala kako je, i u kakvoj ekonomiji siromaštva, živio konceptualni umjetnik Marijan Crtalić, to bi se moglo svesti na to da je živio u 21. stoljeću kao van Gogh, samo bez materijalno stabilnog brata. Bio je na rubu gladi. Ne, nema tu logike “poslovnosti”; važno je dodati da hrvatski film u kinima nema ništa bolje rezultate nego hrvatska literatura u knjižarama ili hrvatski likovnjaci na izložbama. Ne postoji uspjeh koji bi opravdao takve enormne razlike, sve su prodajne brojke simbolične, točno u mjeri u kojoj je simbolično tržište zemlje s iznimno malim brojem stanovnika.

Ako treba birati između toga je li Dalibor Matanić, pristojan i dobro odgojen čovjek, poludio od nekakve svoje unutarnje devijacije, ili od moći, pa čak i ako je u takvim situacijama najčešće normalno tipovati za kombinaciju, ja bih se odlučila za tezu da je poludio od moći. Kad živite u Puli, tu i tamo pogledate neki domaći film u Areni. Ako elementarno poznajete troškove proizvodnje filma, 90 minuta buljite u veliko platno s pitanjem tko je to, i zašto, pobogu platio. Do kraja projekcije krenete naprosto očajavati nad tim novcima, jer su da su se drugačije uložili mogli su proizvesti ako ne čudo, a onda makar umjetnike koji ne spadaju u statistiku siromaštva.

Pod egidom „nacionalnog“, i unutar državnih subvencija, mi smo uspjeli proizvesti ovo što smo proizveli. Mrkli patrijarhat, siromaštvo, i, kad se više ne zna ni kamo bi se od glamura i moći, seksualnu perverziju i kokainsku ovisnost. Dado Matanić proizašao je, a nije jedini i uopće ne vjerujem da je najgori, iz toga kako izgleda kulturna politika ove zemlje