Govorenje o stvarima tzv. mudrosti danas ne može biti mudro, jer ova riječ ne odnosi se više na bit filozofije kao u predsokratskih Grka, već je postala gotovo samorazumljivo uporabljiva za praktično umijeće rješavanja teških spoznajno-etičkih problema. Mudrim čovjekom smatra se onoga tko posjeduje, rekao bi Aristotel u Nikomahovoj etici, razboritost, grčki phronesis. Kao što je poznato, ovo je sinonim za umjerenost u odlučivanju tzv. hladne glave, jer svaka je ekstremnost ono što škodi pojavljivanju istine. Ipak, nije li time zapravo mudrost od izvornoga govorenja onog što Grci imenovahu to sophon, kao smisla ili svrhe filozofije, svedena na čovjeka koji samo racionalno odvaguje istinu kao što vaga mjeri neku izvaganu količinu tvari? Kad čitamo Sokratove govore protiv svojih tužitelja u Ateni, tada vidimo da mudrac nije ni iracionalni vidovnjak niti racionalni presuditelj, već onaj koji ironično propituje Druge o njihovu shvaćanju mudrosti i mudraca da bi sebe označio onim koji zna da ništa ne zna i tako opovrgnuo Delfijsko proroštvo koje ga je označilo najmudrijim čovjekom u Grka. Bitna postavka Sokratove potrage za biti mudrosti otuda glasi da mudrost ne nastanjuje ljudsku dušu, pa je logično da ni on ne može biti najmudriji Grk. Duša ili grčki psyché je izvorna riječ za bit ljudske egzistencije. Stoga biti mudar znači biti onaj koji traži istinu a da je sam ne posjeduje kao svoje vlasništvo. Mudrost ili to sophon kao bit filozofije je télos ljudskoga života koji nije sam sebi cilj i nije nikakvo antropocentrično ishodište. Govorenje o mudrosti pretpostavlja, dakle, razliku svjetova, onog izvornoga grčkoga i suvremenog u kojem ‘mudrovanje’ jest izraz već odavno nedjelotvorne metafizike. Mudrost, naravno, proizlazi iz onog što bogovi podaruju ljudima da bi mogli kazivajući i slikovno, pjesmom i tjelesnim izvedbama svetkovati sam život kao misterij stvaranja i razaranja. Umjesto mudrosti suvremene znanstvene teorije i tehnologije konstrukcije umjetnoga života govore o inteligenciji koja postaje bit života nastalog iz umjetnoga uma. Sokrat s ovime više nema ništa. Ali ima Aristotel koji je čovjeka shvatio kao zoon logon echon ili animal rationale.

Jezik drevne grčke filozofije je kraljevstvo čistoće i jednostavnosti uz prizvuk mitopoetske složenosti kazivanja. Sjećam se onih već klasičnih sporenja oko u nas Maretićeva prijevoda Homerovih heksametara u spjevu Ilijada ili, pak, prijevoda Kolomana Raca na hrvatski Pindarovih himni i oda. I posve se slažem da je svako tzv. osuvremenjavanje ovih prijevoda neprimjereno onome što jezik starine i klasike donosi u svijet. Posrijedi je ono što Heidegger u svojim predavanjima o Grcima i metafizici naziva začetnim ili početnim smislom kazivajućega mišljenja. Arché, apeiron, ousia, on, aletheia…Kad slušamo ljepotu ovih riječi, onda ih moramo čuti bez ikakvih drugih dodataka našeg vremena tehničke komunikacije. To su riječi nastanka filozofije kao događaja mišljenja koje nema u vidu nikakvu tzv. praktičnu mudrost, već pokušaj da se ono samorazumljivo u svijetu otvori do krajnjih granica pitanja o jeziku koji nadilazi samorazumljivost. Riječi su zvukovi i ritam, disanje i udah, izdisaj i glazba svakog slova od sklada do nesklada. Naše je doba ono koje sliku pretpostavlja jeziku, pa je nužno otpočeti s kaosom i bolešću, disonancama i disimetrijama, destrukcijom i dekonstrukcijom. Mi smo oni koji dolaze prekasno, kako je to divno pjevao Hölderlin. Nama ne pripada drugo negoli da se uspinjemo na skali znanja kao na kvizu pogađanja između ponuđenih opcija odgovora. Dolaskom umjetne inteligencije stvari će se još ubrzati u smjeru vladavine onoga što nema više nikakve veze s mudrošću, jer mi ne tražimo poput sofista ono što nismo izgubili, već ono što na engleskom jeziku u izrazu research označava logiku znanstvenoga istraživanja kao konstrukcije novoga koje ne postoji u stvarnosti. Biti mudar danas znači biti izvan ovog svijeta, biti ekscentrično izdvojen iz svega i živjeti krajnje ne-pametno na rubu svijeta. Mudrost ne postoji više nigdje, a najgore je i najbudalastije kad se na kršćanski blagdan 6. siječnja, ili tzv. Bogojavljenje, epifaniju, ona tri bradata tipa ili tzv. tri kralja koja donose novorođenome Bogočovjeku smirnu, zlato i tamjan nazivaju još kao „tri mudraca s Istoka“. Jer je Istok kao put dana, za razliku od Zapada kao puta noći, sinonim za mudrost ili zapravo jednostavno za misticizam i ezoteriju. I tako smo ‘mudrost’ na banalan način reducirali na ono čemu se izrugivao i Kant: na puku ornamentalnost mišljenja u ruhu neizrecivosti jezika koju posjeduju samo oni izvan dosega logike, izvan aristotelovskoga shvaćanja čovjeka kao animal rationale. To sophon se na vulgaran način sveo na gutače vatre, gurue, mistike i apokaliptičare svih mogućih profila. No, i još nešto. Tzv. kineska filozofija, od Lao Dzea i Konfucija do…znate li Vi nekog nakon njih uopće relevantnoga, a da ne nastavlja logiku know-how ili čiste pragmatike neba i zemlje u svemu što jest i nije? Mudrost nije ona koja stanuje u liku Budhina namjesnika u hramu ili državnoj ustanovi kao mandarinskoga savjetnika kralja-tirana i careva-despota. To je pseudo-filozofija i od nje nikad ništa ne može preostati osim tzv. mudrih izreka i savjeta što danas jako dobro kompenzira self-help kulturna industrija za potrebe prolupalih managera i njihova puta do blaženstva i prosvjetljenja na Tibetu i dalje.

Ne možemo se vratiti u iskon mudrosti osim u knjigama i kroz uživljavanje sa Sokratom dok odlazi radije u smrt negoli da ima posla s korumpiranim oligarsima i neobrazovanom atenskom ruljom kojoj mudrost nikad nije značila više od razuzdanih gozbi, orgija i dosade svakodnevnog preživljavanja i izležavanja na suncu vječne Helade. Kraj metafizike u tehnosferi označava i kraj mudrosti i to zauvijek. Evo, dakle, kako Sokrat u svojoj Obrani kazuje o tome.

No, zapravo je ovako, ljudi: jedino je bog mudar i upravo je to ono što proročište poručuje ‒ ljudska mudrost ne vrijedi mnogo, zapravo ne vrijedi ništa.