I ne samo povodom Musila, već općenito, fascinantno je kako nas ljudi (za “naše dobro”) žele uvjeriti u svoju istinu, svoj stav i svoje viđenje. Krojili bi nam svjetonazor, sudbinu, pogled na svijet, mjeru estetike, davali nam zdravstvene i psihološke savjete, poučavali nas o pragmi i idealizmu podjednako, i sve to vrijeme čudili bi se ako se opiremo, ne slušamo, ako pokušamo sami naći svoj put, slijedeći vlastitu zvijezdu. Uvijek sam mislila da će me iskustvo zaštititi, kad uđem u zrelu dob, kad na vlastitoj koži isprobam modele, kad mi naraste “veprova koža” od silnih zahtjeva i zadjevanja, pa neću biti osjetljiva na upade u auru i prisvajanje moga osobnog prostora.

Prevarila sam se, naravno. U politici, neki ljudi premazani svim mastima, znaju tko nas treba zastupati i zagovarati, bez obzira na iskazanu “narodnu volju”. Kombinatorika na kraju pobjeđuje, utilitarno nadmašuje proklamirani princip pravednosti. Istina čuči u kutu i grize nokte, sirotica. Sretna je što je ovoga puta prošla bez jačih batina. U profesionalnom životu, “istinu” će nam sasuti u lice s raznih razina autoriteta; i oni koji imaju i oni koji nemaju dovoljno argumenata za to. Često će u pitanju biti ljubomora, pizma, obična zločestoća, ili barem kratkotrajni osjećaj superiornosti, dok netko arbitrira nad tvojim dometima i sposobnostima. O posljedicama takve kompulzivne “baražne vatre”, naravno, rijetko se kada razmišlja, premda za umjetničku dušu mogu biti (i) kobne.

Istina…velika riječ, ključni psihološki pojam. Plod odmjerenosti, prosudbe, intuicije, trezvenog odvagivanja, oštrovidne opažljivosti, iskustva i unutarnje snage. Jednom sam doživjela izdaju od Osobe, koja je tvrdila da je “uvijek istinita, čak i na svoju štetu”. Od tada živim u blaženoj sigurnosti, oslanjajući se na omiljenog mi Rougemonta: ” Vjerujem u vrlinu prosvjetljenja, koja kazuje istinito stišavajući ton, bez ikakva napora uvjeravanja”.

I nekako mi je drago što je oko mene sve manje takvih, koji me žele darivati svojom istinom, a bogme i svojom nazočnošću.