Prerušavanje biće vaša sudbina, kao i preferiranje ugodne prevare ispred javno objavljene istine. Igrajte farse svakodnevnog života. Gubitak sebe je dio igre. (Ali ipak: samo onaj koji ne nosi masku ponosno maršira.) Izađite u nepoznata područja zemlje i pustite one bez iluzija da se zlonamjerno nasmiješe: iluzija pruža snagu vizijama. Da, prepustite se čežnji za formom i prođite pored izliječenog svijeta – smijeh pun prezira koji primate proizilazi iz neznanja; to je klepetanje smrti leševa sa dušom. Smrt vam daje dodatnu svjetlost. Ne brinite se ako ne možete razgovarati sa njima: dovoljan je i jedan slog. Ali zadržite naše nerođene u svojim mislima. Rodite dijete mira! Spasite svoje heroje! Oni bi trebali objaviti ratu: Ostavi nas na miru! Blizu smo izvoru kao nikada prije. Možda je čak skroz malo divljine ostalo. Ali ono što je divlje, ono što je uvijek novo i ostaje takvo je vrijeme. Otkucavanje sata ne znači ništa. Vrijeme je vibracija koja nam pomaže proći kroz ovaj prokleti vijek. Vrijeme, imam te! Blagosloveni dan je sada… I dalje je istina da u priči koju svi dijelimo ne postoji utjeha na koju se možemo osloniti. Ko to mjeri? Mir i tišina ne traju, fontane prevare se urušavaju na barikade. Nada je lažno krilo. Ubice radosti su svuda. Dok koračamo pod suncem radosti, pijemo bezdane gorčine a krikovi straha trajaće vječno… PETER HANDKE

–

SYLVESTER STALLONE„SNAŽNE RUKE POMJERAJU STIJENE, SNAŽNE RIJEČI POMJERAJU PLANINE“

.

U knjizi „Film ili čovek iz mašte“ Edgara Morena, piše: „Vrijeme je steklo mogućnost kretanja kao prostor, a prostor sposobnost preoblikovanja kao vrijeme. Dvostruka promjena kinematografskog vremena i prostora proizvela je nekakvu jedinstvenu simbiotičku dimenziju u kojoj se vrijeme uvlači u prostor, a prostor u vrijeme, gde se „prostor kreće, menja, kruži, rastvara se i ponovo kristališe“, a „vrijeme postaje dimenzija prostora“. Krajnji rezultat dvostruke promjene je iluzija, koju nam ponekad stvara film, o velikom jedinstvu vremena i prostora, te jedinstvu sna i jave.

.

ŽESTOKI MOMCI SA VRELOG NJUJORŠKOG ASFALTA

.

Stalone nije imao dovoljno sredstava za život, nije imao stalni posao i borio se sa neimaštinom. Jedan od njegovih najtežih trenutaka bio je kada je morao prodati svog psa za svega 25 dolara, jer više nije mogao da brine o njemu. Iako je bio obični „avlijaner“, prirastao mu je za srce. Noću je čuvao ogradu od onih od kojih se ne treba ništa čuvati, a danju je besposličario kao i njegov vlasnik. Vrtio se ukrug pokušavajući da ugrize svoj rep, a u pauzama, kada mu se zavrti u glavi od kruženja, sumanuto se češao i šapama trijebio buve koje su u velikom broju kod njega pronašle svoj dom. Kada su ga novi vlasnici odvodili iz avlije, tako je bolno i glasno zavijao da se čulo, kako se pričalo, sve do Long Ajlenda. Staloneu se paralo srce od tuge. Njujork nije imao milosti prema onima koji su posrnuli i bili na rubu egzistencije. Gubitnike niko nije volio. Noći u Njujorku je bilo lakše podnijeti. I najveći kokuzi su mogli sebi priuštiti bijeg u neki jeftini klub, gdje bi se uz muziku bluza i džeza liječili od života. Svi su u ovaj novi Vavilon odnekud došli. U staroj domovini već zaboravljeni, a ovdje se nisu uspjeli snaći. Takvih sudbina je bilo mnogo. Nikada neće uspjeti zaboraviti hladnu maglu onog prvog jutra, kada su se iskrcali sa sirotinjskim zavežljajima na dokove Njujorka, posmatrajući sa strahom i neizvješnošću „obalu spasa“, o kojoj su toliko sanjarili.

Rosky se odjednom prenu iz tog košmara u kom su miješali san i java. Ovo je kao neki film, pomisli u jednom trenutku dok je besciljno tumarao ulicama sirotinjskog kvarta, gdje je živio. Onda mu je sinulo u glavu: Film, o ovome treba snimiti film. Stisnut bijedom sa svih strana, pritjeran uza zid, malo iz slučaja a malo iz očaja ta spasonosna ideja o snimanju filma je iz dana u dan sve više i više sazrijevala. Želio je film u kojem bi prikazao bijedu i brutalnost života, ali i borbu za ostvarenje svojih snova. Inspirisan jednom od najvećih zvijezda svjetskog sporta svih vremena, Muhamedom Alijem, Stalone je napisao scenario za film u svega par dana.

„Ovo upamtite“, rekao je: „Snažne ruke pomjeraju stijene, ali snažne riječi pomjeraju planine“.

Scenario je oduševio producente. Nisu htjeli da ova dobro osmišljena ideja propadne. Scenario je otkupljen za 35.000 dolara a Silvester Stalone je dobio glavnu ulogu. Tako je otpočela još jedna holivudska priča.

.

ZVIJEZDA JE ROĐENA (THE STAR IS BORN)

.

Prvu stvar koju je morao neodgodivo napraviti sa zarađenim novcem je da pokuša svog omiljenog psa Butkusa vratiti kući, i uspio je. Otkupio ga je za nevjerovatnih 15.000 dolara. Preko noći je ponovo postao omiljen među „rajom“. Svi ga željeli imati u svom društvu. Prolaznici su mu mahali i srdačno mu dobacivali u prolazu, baš onako kako je prikazano i u filmu „Rocky“. Nije morao glumiti, kao što ni Campo nije imao potrebu da glumi u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“, Emira Kusturice.

Taj film je bio njegov život. Dobio je glavnu ulogu filmu koji je, kao u knjizi Edgara Morena, koju smo na početku ovog teksta pomenuli, sjedinio vrijeme i prostor, snove i stvarnost i uz to donio ogromnu financijsku dobit. Rocky je brzo postao „Evergreen“ svjetske kinematografije. Snimljen je u Filadelfiji za nepuni mjesec dana uz minimalna financijska ulaganja.

„Kada napraviš skulpturu“, savjetovao je kineski mudrac vajara početnika, „prepusti je narednih sto godina morskim talasima. Ono što od nje nakon tog perioda preostane, čista je umjetnost“…

Na samom početku njujorškog Brodveja naći ćete spomen ploču sa sljedećim natpisom: „Na ovom mjestu (godine 1664.) holandski kapetan Arčibald Kenedi podigao je prvu kuću i opasao je zidovima, bojeći se indijanaca koji su gospodarili Menhetnom“. Ova nekadašnja „kuća na osami“ (i Andrić ima svoju „kuću na osami“) danas nosi br. 1, i sa njom otpočinje, ne samo Brodvej, nego i „American dream“.

Amerikanci sanjaju o onome što imaju, za razliku od većine drugih ljudi, koji sanjaju o onome što nemaju – i baš je to taj famozni American dream. Nema Njujorka bez Brodveja, kao što nema Mona Lize bez njenog osmijeha. Brodvej je osmijeh Njujorka. Njegov grohotan osmijeh na licu klovna, licu natopljenom suzama, zapisa davnih šezdesetih u svom potopisu V. Kolar. „Smeje se pajac jednog grada danju i noću, smeje se kad greje išarani pinokio nos na suncu, kad igra na pozornici, a reflektori s rampi skidaju znoj i šminku sa njegovog zabavno-tužnog lica. Brodvej je pozornica Amerike, obijesna igra bez hazarda i rizika. Brodvej je Amerika na pozornici“.

Njujork je grad koji nikada ne spava, a te svoje besane noći provodi, uglavnom, na Brodveju. Šta je uistinu taj magični Brodvej? Kad se riječ „Broadway“ prevede sa engleskog, dobijete „Široki put“. Brodvej je, dakle, ulica. Jedna „Široka ulica“, koja se dijagonalno proteže kroz cijeli Menhetn. Presjeca svih dvanaest avenija. Počinje kod Prve ulice, a završava tamo negdje na drugom kraju Menhetna, kod 247 ulice. Te male ulice ili stritovi su „potoci koji se ulijevaju u Brodvej“. I avenije kao i stritovi su obilježeni brojevima. Na Brodveju ima puno malih i velikih pozornica, a tu je i kultni Medison Skver Garden. Ovdje i klupa može biti ponekad pozornica. Na jednoj takvoj klupi u njujorškom Central parku Emir Kusturica je snimio sjajan autobiografski dokumentarac. Ni Dijegu Maradoni nije trebalo puno prostora za njegove bravure. Neko će se nekad dosjetiti (ako već nije) da tamo stavi tablu sa natpisom “Ovo je klupa na kojoj je sjedio Emir Kusturica“ i uzimati 1 dolar za pravljenje fotki. Posjetioci će tiho i skoro pobožno obilaziti oko klupe, dodirivati je prstima i u nju gledati kao u čudo. I to je Njujork. Misao ljudska nas čini velikim. Misao koja pretvorena u riječi ponekad izgleda kao niska bisera. One katkad žubore kao planinski potok i raskošne su ljepote. Te izgovorene riječi nas ponekad zadive svojom mudrošću. Kad je čovjek u svojim mislima prvi put pojmio dao je zemlja okrugla rodila se i vizija o novim kontinentima koje više nije bilo teško „otkriti“ i mapirati. I novi gradovi su tako nicali. Andrić grad se prvo rodio u mislima Emira Kusturice, pa je tek nakon toga sazidan.

I tako „cigla po cigla – riječ po riječ“, i sklopi se nekako sama od sebe kulisa za Andričevu priču „Panorama“. Za kraj jedan fragment iz ove nostalgične priče našeg Nobelovca:

„I druge slike iz panorame moga djetinjstva iskrsavale su i iskrsavaju i danas preda mnom, manje ili više jasno a uvijek neočekivano, i lebde koji trenutak pred mojim očima, ali onaj nemjerljivi trenutak iz snova, a zatim iščezavaju, ostavljajući dugo sjećanje i dubok trag istinskih doživljaja. To su ponekad živi ljudi, a ponekad predjeli ili stvari.

Živa sjećanja i teške misli javljale su se u meni kad bi se pojavila slika one stare tvrnave na morskoj obali, isluženog bastiona i odbrambenog topa na njoj. S godinama, on je sav pozelenio i tom mimikrijom se posve izjednačio sa sivim kamenom i travom svoga ležišta. Sad izgleda kao ogroman tropski gušter koji se pritajio. Eto, sa tim starinskim topom ja ponekad vodim duge razgovore koji su otpočeli davno, u sarajevskoj panorami. Samo to nisu više oni dječački razgovori o sanjanim pustolovinama – i dramama koje bi mogle biti. Kao starom poznaniku, ja mu pričam sve ono što sam, u ratu i u miru, kao inženjer i stručnjak, vidio i osjetio i shvatio u dodiru sa topovima našeg vremena i sa onima koji ih izrađuju, usavršavaju i daju ljudima da ih upotrijebe protiv ljudi. A sa njim se može o tom razgovarati kao sa živim bićem. Valjda stoga što, ovako star i napušten, u stvari i nije više top, a ipak, po još svježem sjećanju, pamti i zna mnogo štošta o topovima i njihovim nedjelima.

Ni oni hramovi na Cejlonu nisu potpuno potonuli u zaboravu. Dešava se i sada da me iz sna trgnu isti oni zvuci drvenih duvačkih instrumenata i malih doboša, koji prate molitveno mrmljanje, isprekidano uzdasima, i zaglušuju ljudsku misao u zametku. I masa pobožnih poklonika što gamiže uz kameno stepenište, koje obećava raj, izgleda da je ista ona, iako je od

onda jedan naraštaj smjenio drugi. Ta rijeka ljudi koji se nekom mole, čas je jača čas tanja, ali ne mogu da joj sagledam kraja, kao ni stepeništu koje mom kratkom vidu izgleda kao beskonačna traka. Razbunen tom vrevom i piskom i tom neutješnom slikom, polagano

sabirem misli i u noćnoj tišini gradim sebi drugu, dostojniju sliku svijeta i ljudskog puta u njemu. A dešava se da iskrsnu i druge, vedrije i utješnije slike kojima me moja panorama daruje i ohrabruje. Vozim se umjerenom brzinom kroz ozelenjelu aleju pravih i visokih topola, usred Srema. Proljetnji vjetar nosi njihove bijele pahuljice kao lak i topao sneg, zasipa ceo kraj i stakla na našim kolima. Sve oko nas postaje lako i nestvarno, oslobođeno za trenutak nužde da vječito bude i ostane ono što je. Tada se odjednom prosu ispred mene Lisabon, grad na ušću velike rijeke u beskonačni okean, onakav kakvog sam ga video nekad u panorami moga djetinjskog svijeta: sa nečim bujnim, luckastim i ponesenim u arhitekturi

palata i crkava, ali sa nečim ljudskim i plemenitim u grani i rasporedu svojih živih i dostojanstvenih naselja.

Kamenitom obalom starog pristaništa, pod proletnjim suncem, idu u grupama ribarske žene i djevojke, lako odjevene i preplanule, sa širokim plitkim korpama na glavi kao egzotičnim šeširima. Nose ulov ribe koji su njihovi očevi, braća i muževi dovezli u crnim barkama. One su u većini mlade i vitke, a teret na glavi, koji svaka od njih pravilno raspoređuje na sve

dijelove svoga tijela, nameće im tako pravo i dostojanstveno držanje, da izgledaju kao ciprese i topole u hodu. Oko njih zvučni talasi njihovog smijeha i razgovora. Neke su bose, a neke nose plitku drvenu obuću, vrstu nanula koje u živom ritmu njihovog hoda biju o kamene ploče i odjekuju kao vesele kastanjete. Neke su malko izdvojene iz grupe, gledaju pravo preda se, kao da im to pomaže da održe ravnotežu izmenu svoga tijela, hoda i tereta na glavi, i

pjevaju tiho, svaka za sebe. Sav život ljudski, čini mi se, stupa sa njima, život sa svojim plonenjem, rastom i starenjem, lovom, hranom i ljubavlju. Zato i ja ukorak stupam uporedo sa njima. Sve mi se čini da se podmiguju i smeju malo i na moj račun; isto osjećanje imao sam, sjećam se, nekad kao dječak u panorami i, isto kao onda, malo mi je krivo i nezgodno, ali ja ih ipak ne napuštam, jer mi je lakše podnositi njihov vedri podsmijeh nego se odvojiti od njih.

Takvi prizori traju dugo. Traju dugo u meni, ali samo magnovenje jedno u drvoredu kroz koji se vozimo. Tek što sam to pomislio, a već, evo, blijedi i nestaje povorka ribarskih žena; ne zasipaju me više one svojim mekim sjajnim smijehom, nego opet aleja svojim bijelim pahuljicama. Jedna za drugom, topole strelovitom brzinom zbacuju lik lisabonskih ribarki, i postaju opet ono što su – zatalasana lisnata drveta na proletnjem suncu. Poneka od topola još je ribarka; poneka je to samo još do struka, a odatle naviše već je bujna krošnja, oko koje još trepti poslednji zvuk ribarske pjesme na stranom jeziku. Ali već idućeg trena sve su topole preobražene i vraćene u svoj lik.

Nigde više Lisabona ni njegovih žena. Oko mene je samo zeleni drvored topola, koje obilno rasipaju svoje pahuljasto, lakokrilo sjeme, i predaju ga vjetru i slučaju. Tako se munjevito javljaju i munjevito nestaju ovakve slike svijeta iz moje panorame. Ali javiće se možda opet, ili ove ili neke druge. Ništa tu ne treba pouzdano očekivati, a svemu se može nadati. Takva je ta ljubav koja je u meni planula nekad, dok sam u onoj zatvorenoj i poluosvijetljenoj prostoriji

gledao slike gradova i predjela, a nikad se više nije gasila ni smanjivala, nego

je sa mnom zajedno rasla, sazrijevala, ne gubeći s godinama snagu ni sjaj“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 21. 04. 2024.